autograf.hr

Jer kako kaže Stanislaw Obirek, poljski teolog: ”Kako mi se čini, u našim svježe pečenim demokracijama …u punom su cvatu nacionalne romantične maštarije. Oživjeli su bojovnici politike historije koji žele uvjeriti …da je baš njihova povijest jedina i neponovljiva”. Tako i mi Hrvati i naši bojovnici, redom desne provenijencije, nakon ove raskrinkavajuće postizborne trgovine, u […]

– Što sada, kako dalje? – pita se izborni stožer HDZ-a, na čelu s AP-om i sivom eminencijom Vladimirom Šeksom. Koju strategiju zauzeti? Svako malo kroz medije kakati o nagomilanom smeću u Zagrebu, o smradu s Jakuševca, pozivati oporbenog gradonačelnika na red, više nije dovoljno. Sprdati se s rejtingom SDP-a koji je u slobodnom padu, […]

U jednom fiktivnom, imaginarnom trenutku, naša zamišljena hrvatska djevojčica ide u šesti razred osnovne škole. Već je dobro zagazila u pubertet, moguće već je dobila i svoju prvu menstruaciju koja će ju pratiti veliki dio njezina života sve do menopauze i poznih pedesetih godina. To razdoblje često raspoznajemo po nesigurnosti, zabrinutosti za svoj izgled, po […]

Davne 1992. godine po povratku iz New Yorka, gdje je Hrvatska primljena u članstvo Ujedinjenih naroda, naš prvi predsjednik podigao je trijumfalno obje ruke u zrak i obratio se okupljenom mnoštvu na Trgu bana Jelačića entuzijastično vičući: Imamo Hrvatsku! Trideset i dvije godine nakon tog povijesnog događaja, kao da se vremenski kotač u Lijepoj Našoj […]

U Hrvatskoj je uvriježeno kazati za nekoga tko je u politici ”uspio”, tko je namirio svoj društveni angažman podebljanjem vlastite imovine u formi nove, velebne kuće, ili više manjih kuća za odmor, da je ”jebeni igrač”. Igrač je onaj tko igra, tko dribla, tko je spretan, tko je savladao ”finte”, tko se ”snašao”… ”Jebeni igrač” […]

Dok slušam blijede, sporadične eksplozije petardi zaostalih iz prošlogodišnjeg dočeka Nove godine, u gluho doba noći, jer Božić je u tišini prohujao kroz tri duga dana zatvorenih tržnica, trgovinskih centara, ljekarni, knjižnica, mesnica, pekara, ribarnica, osjećam da smo kao društvo posustali.

Prošlotjedni globalni, regionalni glazbeni fenomen sa srpskom pjevačicom Aleksandrom Prijović u glavnoj ulozi, u dijelu hrvatske javnosti doživio se kao izdaja, kao intelektualno, svjetonazorsko, domoljubno iskliznuće naše mladeži koja se, da nesreća bude još veća, formirala u poratnom, državotvornom, turbo nacionalističkom okruženju.

Biti jednostavno izvan svega, anoniman u svakom pogledu, izvan te sramotne politike koja je preplavila cijelu državu, sustava vrijednosti koji poštuje lopove i diletante, a izruguje se poštenju i stručnosti… to je često, u stanjima vlastitih preispitivanja, kontemplacija ili vanjskim faktorima izazvanih afektacija, želja ili san mnogih od nas.

Davno prije, nekada, u bivšoj državi, u hercegovačkom Mostaru, postojala je tvornica aviona i helikoptera (izvjesna tvornica ”Soko”) koja je, između ostaloga, proizvodila i original dijelove za Boeing, Douglas, British Aerospace, Airbus, Dassault Aviation, De Havilland Canada, Sikorsky i mnoge druge.

Otkako je Sandru Benčić, po mišljenju mnogih, najagilniju, najpronicljiviju i najsrčaniju oporbenu zastupnicu u Hrvatskom saboru, njezina stranka Možemo! istakla kao kandidatkinju za premijerku, znatan broj domaćih političkih analitičara, brže-bolje je pohitao nadobudno naglasiti kako se premijera ili premijerku, za razliku od predsjednika Republike, ne bira na neposrednim izborima, već o toj dužnosti odlučuje većina […]

Zašto su hrvatski građani imuni na sve bezočnije, milenijske krađe, poput one nedavne prodaje plina za jedan cent po megavat satu ili najnovije blamaže ministra vanjskih poslova koji ”zaboravlja” milijunsku dobit upisati u imovinsku karticu?

Gledajući snimke s nadzornih kamera, na kojima vidno motivirane postrojbe Dinamovih najvjernijih navijača Bad Blue Boysa, noću marširaju ulicama Atene, naoružani štapovima, fantomkama i duksericama, asocijacija nas spontano odvlači u pradavna, pretkršćanska vremena, kada su prostorom Sredozemlja, Zapadne Azije i Sjeverne Europe, naoružane kopljima i mačevima, harale rimske centurije – osnovne postrojbe rimske vojske koje […]

Brine li naša domovina o pojedincu, o njegovom socijalnom miru i oplemenjuje li naše javne prostore za opće dobro? Odgovor je – NE. Je li naša najdraža i jedina domovina, kroz godine tranzicije, žuđena napretka i maštana izobilja, postala zemlja grabeži, sustavne represije, socijalne nesigurnosti i otimanja novca od svojih građana? Odgovor je na žalost […]

Je li znao ili ipak nije znao? Je li bio zauzet podupiranjem ukrajinske protuofenzive, poboljšanjem regionalne i globalne sigurnosti ili mu jednostavno nisu prenijeli upozoravajuće vijesti odaslane iz HEP-a?

Igrokaz se nastavlja. Već trideset godina na krilima nacionalizma krade se i rastura, a sve za blagostanje odabranih članova vladajućih i njihovih porodica. Zaključak je to koji svakoga u ovoj zemlji ostavlja ravnodušnim, i tu leži tajna uspjeha vladajućih elita, u zatupljenosti i ravnodušnosti njenih građana da ožive u svojim srcima tu notornu, općepoznatu i […]

Konačno, s olakšanjem, nakon dugih mjeseci apstinencije, zabijanja glave u pijesak, apatije pomiješane sa zatomljenim nezadovoljstvom vlastitom egzistencijom, smanjenom kupovnom moći, gomilom računa koje moramo plaćati i neizvjesnosti hoćemo li zadržati posao ili ćemo na burzu rada, neki svakako i u Irsku, nakon autodestruktivnog potiskivanja emocija… konačno, nakon svega, opet se ozarila cijela hrvatska javnost, […]

Zašto će na sljedećim parlamentarnim izborima iznova pobijediti HDZ? Oporba, ako zanemarimo da je ideološki heterogena, politički razjedinjena, zapravo duboko u sebi nije niti dovoljno ambiciozna, iracionalno entuzijastična, vizionarski nadahnuta da bi mogla i željela preuzeti vlast, već to samo deklarativno, možda i opravdano pragmatički, obznanjuje, zapravo ništa ozbiljnije ne poduzimajući da do preokreta dođe.

S izvjesnom dozom ljubomore promatram desetke tisuća ljudi, rijeke ljudi kako se prelijevaju ulicama Beograda, u gandijevskoj samouvjerenosti i staloženosti, s ciljem da sruše svoju autokratsku i nazadnu, ali ”legalno izabranu vlast”.

U isto vrijeme dok smo u medijima sve intenzivnije bombardirani, napose okupirani ratom u Ukrajini, Letom 3 i pokradenim glasovima na Euroviziji, poplavama u Obrovcu i Hrvatskoj Kostajnici… u laboratoriju vladajuće stranke, negdje na osami, duboko u noć, poput mladog znanstvenika Henryja Frankensteina iz istoimenog filma i njegovog vjernog pomoćnika grbavca Fritza, u napuštenom tornju […]

Kršćanstvo, unatoč izrazitoj, gotovo poslovičnoj poniznosti i poslušnosti koju zahtijeva od svojih sljedbenika, odašilje jednu nevjerojatno snažnu poruku, očitovanu kroz inicijaciju ljubavi — ljubavi prema Svevišnjem, i dobivanju te iste ljubavi natrag, od Svevišnjeg. Ljubav nadnaravnog Stvoritelja prema svojim vjernicima jedna je od glavnih originalnosti kršćanstva.

Nikada nisam Europsku uniju promatrao kroz prizmu vojnog saveza interesnih država, odnosno NATO-a, vođenog najsnažnijom vojnom članicom – SAD-om, već sam, implicite, vjerovao u ekonomsko – kulturno – politički savez jednakopravnih članica europskih država bez granica, vjerujući u kulturno povijesni prosperitet, čiji je demokratski potencijal ”stare Europe” neupitan i paradigmatski.

Kada sam 2000. godine naišao u novinama na kontroverznu umjetničku instalaciju talijanskog umjetnika Maurizia Cattelana, koji je u okviru izložbe ”Apokalipsa – ljepota i užas u suvremenoj umjetnosti” na Kraljevskoj akademiji u Londonu izložio na crvenom tepihu u naravnoj veličini voštanu figuru pape Ivana Pavla II., (koji je tada još bio živ), kojeg je udario meteor, opisana me instalacija […]

Rat se prelio svojom tjeskobom u naše svakodnevne živote. U jalovoj, žalosnoj i postiđenoj nemogućnosti da utječemo na njegovo okončanje, sučeljeni s fotografskim snimcima, prikazima izobličenih lica stradalnika, jezovitih krajolika bezumnog razaranja, bijeg katkada tražimo u nečem iracionalnom, metafizičkom, neprimjerenom zastrašujućem trenutku koji nam se svakodnevno servira kao neizbježno zlo.

Pitam jednog fiktivnog, imaginarnog sugovornika: Što misliš, što povezuje nasumce izabrane, na prvi pogled prividno nepovezane slučajeve, javnih i društvenih prioriteta, izgrađenih zdanja, pored kojih, svakodnevno prolazim, putujući na posao iz Pule u Pazin i nazad?

Strah se uvukao među sve nas, prvenstveno građane bez ”zaleđa” i političko egzistencijalne sigurnosti, građane bez svoje interesne stranke, što bi se reklo apolitične građane, premda je apolitičan biti nemoguće jer se politika bavi svima nama. Ali strah se uvukao i u one druge, lojalne vladajućima, ali nedovoljno zaštićene i protežirane od svojih političkih predvodnika […]

Što to muči vladajuće? Koje ih dužnosničke brige more? Koje im se slike pričinjaju u snu? Ako ste pomislili na Baniju i ljude u kontejnerima, koji se već treću zimu smrzavaju u tim konzervama od kuća, prinudnim smještajem posloženim poput lego kocaka na nekoj poljani zasutoj šljunkom pored ceste, usporedo s jarkom obraslim koprivom i […]

Kada je pet europskih država, davne 1985. godine, potpisalo na brodu ”Princeza Mari-Astrid”, na rijeci Mozel, pored Schengena, malog mjesta u Luksemburgu, sporazum (od tada skraćeno nazvan ”Schengen”) o slobodnom kretanju unutar teritorija udruženih država Belgije, Francuske, Njemačke, Luksemburga i Nizozemske, Hrvatska je još uvijek bila u ”mraku”,

Otkako je 30. svibnja 1994. godine kuna službeno uvedena kao hrvatska valuta, ona je čitavo vrijeme svoje opstojnosti i posljedično implementiranja u hrvatsko društvo bila i ostala predmetom obožavanja hrvatskog naroda, ali s figom u džepu. Voljeli smo je, međutim nikada joj nismo u potpunosti vjerovali.

Za Brazil ću navijati zato jer, paradoksalno, volim i obožavam svoju zemlju, i želim njenim građanima, svima nama, uljuđeniji, prosperitetniji život, nikako pasivnost i nikako manipulaciju nacionalnim osjećajima, jalovom zbijanju redova i busanju u prsa, tamo gdje se radi o benignoj sportskoj igri koja ništa u svakodnevnom životu ne rješava i bitno mijenja…

U romanu Ranka Marinkovića ”Kiklop”, široj publici poznatijeg po istoimenoj odličnoj ekranizaciji romana Antona Vrdoljaka, glavni junak Melkior Tresić uoči Drugog svjetskog rata (glumi ga Frano Lasić), ponukan i prožet novonastalom anksioznošću, neurotičnim strahom od dolazećeg rata i vlastite egzistencije u njemu,

Oni stariji, još iz vremena ”mraka”, zasigurno se sjećaju neobičnih, gotovo konspirativnih letaka polijepljenih po zidovima opskurnih pothodnika Zagreba, Beograda i Ljubljane. Programski letak Vlade Marteka iz 1979. godine s velikim naslovom ”Čitajte Kamova” imao je namjeru privući pažnju ondašnje javnosti na lik i djelo zaboravljenog, marginaliziranog, što bi se narodski reklo ”skrajnutog” riječkog, hrvatskog […]

Uz jutarnju kavu, dan otpočinje zahuktavajući se s najnovijim vijestima s ratišta. Uvukao sam se u tu igru sa smrtnim ishodom za glavne aktere ove krvave vojne koja poput kompjuterske igrice polako hlapi, gubeći na vjerodostojnosti u mojim mislima, iscrpljujući me istovremeno, mene teledirigiranog promatrača, medijskog ”porotnika”, bez moći da o bilo čemu odlučujem,

Isprva je to za mene bio svojevrsni šok i potaknuo zrnce ljubomore u mom psihografskom realitetu uvijek spremnom za nekakav kritički stav i građanski neposluh, kada sam saznao iz medija da su vladajući (taj junački spjev – Sodoma i Gomora – hrvatskog gospodarskog ”čuda”) sve u namjeri da poboljšaju narušenu sliku sebe u javnosti, što […]

Zamislimo staricu od osamdeset i više godina, koja živi sama u trošnoj kamenoj kući u raseljenom zaseoku, negdje u hrvatskom primorju, udaljenom desetak kilometara od mora.

Uoči nogometne utakmice Austrija : Hrvatska, na hrvatskom radiju, pušten je u eter svojevrsni radio jingle koji mi je istog trena kada sam ga čuo ostao trajno zabilježen. Zadivljujuće paradoksalan i proturječan, predstavio je našu zemlju kao ”Zemlju Modrića”, a zemlju protivničke nogometne ekipe Austriju kao ”Zemlju Mozarta”.

Stari hrvatski pozdrav ”Za dom spremni!”, svima nam je dobro poznat, razvidan i u najdubljem mraku, u najgušćoj magluštini – prikladno funkcionira u raznim prigodama, na primjer, prije početka nekog sportskog ogleda, na poluvremenu, nakon utakmice, ispred i iza stadiona, u tramvaju, na Trgu bana Jelačića…

Evo jedne depresivne, svehrvatske ispovijedi, i jedan duboki naklon vlastitoj ustrajnosti u vlastitoj gluposti, u tridesetogodišnjem uzaludnom nadanju, da će konačno biti bolje, da će sve biti poštenije, da će sve evoluirati u neko uređenije društvo, u socijalnu sigurnost i pravdu, da će nam se standard približiti razvijenijim europskim zemljama, poput Njemačke, Švicarske ili barem […]

”Kitovi ubojice kao i većina morskih životinja, teško se promatraju i proučavaju. Većina zbivanja se događa pod vodom, i mi zapravo ne možemo vidjeti što se događa u dubini mora, već vidimo samo zamahe peraja na površini, ispuhivanje zraka ili izrone, skokove koji nemaju znanstveno objašnjenje.

Može li se još netko mentalno vratiti, bez mučnine u želucu ili oštrog probadanja u predjelu čeonog režnja glave, u ne tako davnu prošlost, u praskozorje korone, prije nepune dvije i pol godine, kada je već medijski potrošenog ministra zdravstva Milana Kujundžića zamijenio njegov neeksponirani zamjenik, smrknuti lik, čovjek izvan visoke politike, s aurom hladnog […]

Jedna od dražih mi bajki braće Grimm, uz ”Mačka u čizmama”, ”Cvilidretu” i ”Priču o čovjeku koji je odlučio upoznati strah”, jest ona poznata bajka o bremenskim gradskim sviračima. Svirači su, da se podsjetimo, ostarjeli magarac na izmaku snaga, stari olinjao pas kojega se gazda odlučio riješiti, također ishlapio stari mačak koji više ne lovi […]

Jedna od najgorih noćnih mora nekog državnog aparata jest u tome da njegov visokopozicionirani državni službenik ili dužnosnik, ničim izazvan, u sezoni ”kiselih krastavaca”, usred ljeta i uspješne turističke sezone, učini društveno neprihvatljiv, amoralan čin, vrijedan zgražanja i osude šire javnosti, da dovodeći sebe i svoju vjerodostojnost, svoj kredibilitet,

U uređenom društvu stvari su više-manje iste, na prvi pogled, kao i u nekom neuređenom društvu koje nudi formalno-pravno privid uređenosti. Društvo u kojemu živim voli si tepati da je izraslo na srednjoeuropskim stečevinama, a zapravo nema puno veza sa Srednjom Europom, kao ni sa Zapadnim Balkanom, jer ono je trenutačno zatvoreno u svojoj lažnoj […]

Najprije su joj potajice istresli nešto u piće, tako da je ubrzo omamljena teturala parkiralištem očajnički tražeći svoj Twingo. Onda su je pod okriljem mraka strpali u kombi i odvezli do najbliže divlje plaže. Mladi mjesec širio je blijede sjene ispod krošanja primorskih borova. Zatim su je razgolitili, i dok je bila u besvjesnom stanju, […]

I premda smo sve to već prošli i sve to znamo, uvijek nam je iznova, pomalo začudan i neobjašnjiv taj unisoni muk i sagibanje glava, poslušnost koja je uvijek na oprezu i koja je samoj sebi kontrola, cenzura i mjera. U svim životnim segmentima, u svim ljudskim izvorima i interesima ona se poput vinske uši […]

Život nas je u ovo nesigurno vrijeme takozvane tranzicije podučio da se ne opiremo povijesnim mijenama na koje ne možemo utjecati, koje nas lakoćom Tvorca mogu poništiti, zgnječiti kao bubu, zbrisati s lica zemlje, odvući u bezdan ili nehajno a istovremeno podmuklo, poput ”duge i teške bolesti”, diskvalificirati, izranjavati, ocrniti i neprimjetno ugasiti.

Stablo, ono egzotično stablo u park šumi ili gradskom parku, za svoga mirna, nenametljiva života, često premaši jedan ljudski vijek. Čovjekov odnos prema stablu, unatoč njegovoj nepobitnoj, naglašenoj i eksplicitnoj nepokretnosti, nijemosti, nemogućnosti izražavanja osjećaja, posebno osjećaja boli (dok ga pilom režemo na pola, obezglavljujemo ili režemo njegove udove, odnosno grane)