Usporimo, za ljubav jedine nam planete Zemlje

Korona nas je zauzela, u vijestima, u razgovorima. Da je stvar ozbiljna moglo se zamijetiti već prije mjesec dana kada je započela i do danas traje hiperprodukcija viceva. Već tada, krajem siječnja, vicevi su nagoviještali da se nešto opasno iza brda valja, jer vicevi prate teška vremena, barem ovdje u našoj regiji.

Civilna služba nam je organizirala svakodnevicu, sve uz pomoć našeg straha od zaraze. I eto, vidimo, sve se može: može se biti u samoizolaciji, može se bez kafića i kina, barem za sada, i može se raditi od kuće. I država može brinuti o radnim mjestima, uštrcavati milijarde da ne kolabira privreda. Navodno.

Hvala Bogu, sve se može.

Dogodilo se prisilno usporavanje naših svakodnevica. Usporavanje, negdje i zaustavljanje, što nam se događa po sili zakona već odavno po snazi slobodnog izbora, zazivaju mirovne organizacije/inicijative zabrinute oko očuvanja prirode i založene za nenasilje.

Francuzi ga zovu decroissance, što je suprotno od iluzije da se uvijek i svagda mora više i brže rasti, više i brže proizvoditi, zaraditi, postići. Na njemačkom ono se zove Entschleunigung– usporavanje ritma radoholičnog zvrka.

Usporavanje koje znači život trenutno je jedina medicina da opstanemo. Traži od nas promjenu koja nam kuca na kućna vrata, jer opasnost je već prešla preko našeg kućnog praga.

Dogodilo se prisilno usporavanje naših svakodnevica. Usporavanje, negdje i zaustavljanje, što nam se događa po sili zakona već odavno po snazi slobodnog izbora, zazivaju mirovne organizacije/inicijative zabrinute oko očuvanja prirode i založene za nenasilje

Nešto milom, a bome nešto i silom, morat ćemo se usporiti – radi borbe s virusom. Možemo li nešto iz toga naučiti za vrijeme kada neće trebati biti u karanteni?

Što bi bilo da ovo iskustvo usporavanja ne zaboravimo i pokušamo ga primijeniti na područje očuvanja prirode/svega stvorenog, za ljubav jedine nam planete Zemlje? Jer ako se sada možemo odreći vožnje automobilom za svaku sitnicu, ne izlaziti tako često, zašto isto ne bismo pokušali i kada prestane znak uzbune.

Zemlja/priroda je vrlo zahvalna za tu promjenu. Pokazuje brzo znakove oporavka: u Kini je zrak čist, ponovno su se u Wuhanu oglasile ptice, a more u Veneciji nikad nije imalo ljepšu boju u kojem su zamijećene i ribe.

Kada su srednjoškolci na trgovima tražili da se odmah zauzmemo za očuvanje Zemlje, jer nemamo planet B, nismo doslovno razumjeli ono njihovo ”odmah”. Korona nam je pokazala da možemo brzo ostvarivati to odmah i živjeti tako da čuvamo ovaj planet jer drugoga nemamo.

Ima još jedna sfera kojaje kao virus nevidljiva, a radikalno uništava naše društveno biće, globalno društveno biće. A to je neviđena okrutnost prema izbjeglicama koju smo pratili neposredno prije izbijanja korona krize u Europi.

Razmislimo, možemo li vidjeti malo dalje od svog nosa iza zaštitne maske?

Korona ne bira jesi li izbjeglica ili domorodac, jesi li bogat ili siromah, ona pokazuje da je točna tvrdnja da smo kao društvo sigurni tek kada su nam zaštićeni oni najranjiviji. A izbjeglice spadaju u tu skupinu.

Virus nas navodi da shvatimo kako trebamo na drugačiji način živjeti i djelovati. Jer ignorira granice, ignorira nacije i klasne stratifikacije, on pokazuje da neke druge kapacitete trebamo otkriti kako bismo svi preživjeli/izvukli se.

Pred više desetljeća renomirani profesor teologije Vjekoslav Bajsić naslovio je svoju knjigu ”Jež na autoputu”. Htio je reći, ne treba se u novim okolnostima ponašati obrambeno kao u doba kada je to ponašanje možda i imalo svoju svrhu. Jež je neko obrambeno ponašanje naučio u šumi, stisnuo se i čekao da opasnost prođe. Ali na autoputu ta mu taktika može biti pogubna.

Isto tako je i s nama danas. Kao što učimo drugačije se ponašati da bismo pobijedili koronu (i svaki drugi virus koji nas čeka) tako možemo ne ponašati se kako smo do sada bili navikli prema prirodi, ni prema stranim ljudima koji su, ako bolje razmislimo, ipak samo naša braća i sestre koji trebaju isto što i mi: sigurnost, prihvaćanje, solidarnost, odgovornost.

Kao što ježu treba pokrenuti se i izmisliti nove strategije da ne bude pregažen na autoputu, tako i mi trebamo na nov način djelovati za očuvanje prirode i za prihvaćanje pridošlih kojih se bojimo i ograđujemo se od njih u iluziji da će tako problem sam po sebi proći.

A to je jednako pogubno kao što je pogubno ježu sklupčati se na autoputu ili kao što je poguban virus kada ne umijemo mijenjati svoje društvene navike i ne discipliniramo se za socijalnu distancu.

Što bi bilo da ovo iskustvo usporavanja ne zaboravimo i pokušamo ga primijeniti na područje očuvanja prirode/svega stvorenog, za ljubav jedine nam planete Zemlje? Jer ako se sada možemo odreći vožnje automobilom za svaku sitnicu, ne izlaziti tako često, zašto isto ne bismo pokušali i kada prestane znak uzbune

Iskustvo discipline pored nediscipline, inteligencije i ljudskog duha u korona pandemiji pokazuje da imamo kapacitete, a pitanje je želimo li ih uključiti. Pokazuje da militaristička mašta na granicama naše domovine nije rješenje nego opasnost.

Naprotiv, ista ona suradnja, odgovornost, solidarnost koje tako gorljivo propagiraju političari u borbi s virusom, jesu izvor za snagu kojom ćemo osmisliti rješenja i za izbjeglice koje čekaju na našim vratima.

Ne, nema druge planete do li ove i za nas i za njih. Ako se možemo za sebe stisnuti u strahu od korone, možemo i za još nekoga. Nije to lako, ali mi to možemo i – to je put prema rješenju, a ne sila oružja.

Ljudskost je onaj kolektivni imunitet koji nam je potreban da preživimo i koji nas čuva od tragedije rasizma i s njime neminovno vezanog vrtloga nasilja. Kako ćemo se mi prema izbjeglicama ponašati, takve ćemo odgovore dobiti i od njih.

Umjesto da ih militarističkim fantazijama pretvaramo u svoje neprijatelje, hajmo se domisliti u duhu decroissance, u duhu usporavanja i pojednostavljenja kako da mijenjamo svoje navike koje nisu uvijek potrebe nego su i svašta nešto drugo.

”Živi jednostavno da bi i drugi oko tebe mogli živjeti”, nenasilna je poruka. Kada se pojednostavnimo i ne slijedimo pohlepu, vidimo da ima dosta za svakoga i za sve.

Ono s čime se borimo uči nas korona: možemo bez mnogo čega jer ozbiljno razumijemo disciplinu koja nas kao zajednicu spašava. Spašava nas ako imamo sve na brizi, ne samo sebe i svoje krdo.

Nama dolazi korona kao dobra pokazna vježba da možemo drugačije – imamo prilike iskustvo koje stječemo proširiti na prirodu i proširiti na bližnje koji nam iza granica stoje kao naša šansa ljudskosti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mir je održiv i samo u miru možemo razgranati svoje živote
    •  Gospodo na trgovima, korizma je: odrecite se nasilja
    •  Da ljudi budu ljudskiji
    •  Rodoljublje nije batinanje petnaestogodišnjih Vukovaraca
    •  Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe
    •  Baš sada, unatoč svemu, poticaj Vjernika ZA MIR
    •  Nasilje nad ženom u Ljubuškom: ne bi se šteli mešat
    •  Žene, život, sloboda – godina dana revolucije koja traje
    •  Nevidljiva naša empatija i objektivni osjećaj nesigurnosti
    •  Gdje se Bog događa?

> Svi tekstovi ovog autora