U nepreglednosti događanja držimo se nenasilja/satyagrahe

Iza nas su rezultati EU izbora koji nas ostavljaju nemirnima. Nismo opušteni, već pomiješanih osjećaja gledamo u budućnost. S obzirom na same izbore jedno oko se smije, ali drugo plače.

Smije se jedno oko jer je ipak na izbore izašlo više od 50% birača unatoč rastućem nepovjerenju građana Europe prema politici i demokratskim procedurama. Najveći demokratski izbori na svijetu, kako ih hvale, pokazuju da, kada se aktiviraju građani, demokracija još nije za baciti, ima svoju živu žilu kucavicu.

Posebno se to odnosi na uspon zelenih stranaka; konkretan problem budi svijest o važnosti očuvanja našeg planeta, jedinog koji imamo.

Urgentnost zaštite okoliša kao da je pristigla do sivih stanica birača, možda možemo zahvaliti to školarkama/cima koji uporno u petak napuštaju nastavu i protestiraju za Zemlju.

No drugo oko plače zabrinuto je jer ovi izbori potvrđuju da nismo preboljeli populističku obmanu. Tjedan dana prije izbora u Berlinu su održane masovne demonstracije s porukom ”Desni radikalizam nije rješenje – Europa za sve, a protiv nacionalizma”.

Ipak, nada je u nama. Nada je u nama i kada situacija nije optimistična, kao što mislimo da danas nije na političkom polju definiranom izbornim rezultatima. Kako s pravom tvrdi Terry Eagleton, nadu trebamo njegovati kao vrlinu, ulagati u nju da ona raste

Možda je ta poruka došla do njemačkih birača, ali rezultati u Francuskoj i Italiji zabrinjavaju. Ne zato što bi Macron bio naš izbor, nego zato što Le Pen nikako nije dobro rješenje. Kao ni premijer Italije koji maše krunicom na predizbornom mitingu (na što je upozorio i državni tajnik Svete Stolice rekavši kako je krunica za molitvu, a ne i za mitinge).

Populizam nam se smiješi na licima lijepih, uređenih gospođa plave kose, njihov osmijeh ipak ima čeličnu sjenu prijetnje koju verbaliziraju njihovi slogani: kao da samo oni mogu govoriti u ime naroda, kako stoji na sloganu Marine Le Pen: ”Narod pobjeđuje”.

Upravo takva isključivost ugrožava mir. Na izgled uljuđeno, prosto i jasno isključuju mogućnost nekog drugog i drugačijeg i zbog toga su ugroza miru i opasnost za slobodu, tako presudnu za život demokracije i za život naprosto.

Promotivna poruka kojom je na francuskoj televiziji Marine Le Pen pozivala na izbor njenog Front nationala nabrekla je isticanjem nužnosti i hitnosti, što sve stoji u suprotnosti sa slobodom koja je upisana u narav svakog čovjeka i koja je ono razlikovno obilježje između svega što zovemo totalitarizam i demokracija.

Ipak, nada je u nama. Nada je u nama i kada situacija nije optimistična, kao što mislimo da danas nije na političkom polju definiranom izbornim rezultatima. Kako s pravom tvrdi Terry Eagleton, nadu trebamo njegovati kao vrlinu, ulagati u nju da ona raste.

Latinoamerički teolozi su proces tog ulaganja opisali s tri koraka: vidjeti – misliti/prosuditi – djelovati.

Svatko od nas, bez obzira na stupanj izobrazbe, može vidjeti – misliti – djelovati. No kako raspoznati što je nasilje, a što nenasilje u inicijativama koje sve tvrde da su miroljubive i da su upravo one put prema zaštiti ljudskih prava i života?

Ipak, intuitivno neke od njih ne doživljavamo kao nenasilje usprkos usiljenom osmijehu njihovih koordinatorica. U razlikovanju nenasilnog otpora, danas bismo rekli ”fake miroljubivosti”, može pomoći teorija nenasilnog djelovanja koja razlikuje između satyagrahe – nenasilne strategije i duragrahe – samo naizgled nenasilne/miroljubive strategije.

Ovdje ćemo navesti samo neke kriterije, obilježja koja nam pomažu da razlučimo istinsko mirovno djelovanje od manipulacije pomoću mirnih performansa.

Nenasilni otpor prepoznaje se po tome što brine o odnosu puta i cilja ili sredstava djelovanja/načina djelovanja i onoga što želi postići. U protivnom protest je, bez obzira na to što ne koristi fizičko nasilje, izvan zone nenasilja (čitaj duragraha) budući da je nekoherentan – jedno tvrdi, drugo radi.

Potkrijepit ćemo to domaćim primjerom populističke inicijative: na dan izborne šutnje: u Zagrebu, u povorci Hod za život prolomila se pjesma ”Zovi samo zovi”, čije riječi kažu da će jastrebovi za domovinu život dati.

Misliti znači postaviti pitanje: Kako to da se oni koji tvrde da je život nedodirljiv od začeća do prirodne smrti samorazumljivo nude da ih se pozove te da isti taj život daju (i oduzmu) u liku jastrebova za domovinu.

Iza nas su rezultati EU izbora koji nas ostavljaju nemirnima. Nismo opušteni, već pomiješanih osjećaja gledamo u budućnost. S obzirom na same izbore jedno oko se smije, ali drugo plače

Ovaj detalj pjesme je simptomatičan, budući da možemo mirno pretpostaviti da velika većina sudionika Hoda za život zastupa tezu o ”dignitetu Domovinskog rata”, barem da zastupa pravo na obranu / odnosno ne vidi ništa sporno u nauku o pravednom ratu.

Ovaj nesklad između parola za život i pjesme za oduzimanje života otkriva duragrahski karakter samog Hoda: ima ljudi koji mogu odlučiti o životu (oni se zovu jastrebovi), ima ljudi koji ni pod kojim uvjetom ne mogu odlučiti o svom životu (oni se zovu žene, pa i ako su silovane žene).

Nenasilje ne operira okrivljivanjem, strahom niti mržnjom. To je druga važna odrednica nenasilnog djelovanja. U ”Mladoj Indiji” Gandhi je napisao: ”Kada vidim čovjeka koji je pogriješio, kažem samom sebi, i ja sam znao pogriješiti”.

Na primjeru francuskog populizma u politici Marine LePen zavođenje naroda, a ne njegova pobjeda kako stoji na njenom sloganu, zbiva se kroz iluziju koju proizvodi da je pogrešno ono drugo, da je krivnja za zlo kod onih drugih, te da je strah i mržnja prema njima ”razumljiva”. Rad s iracionalnim karakterizira duragrahu, dok satyagraha nastoji minimalizirati, a ne koristiti iracionalno.

Predrasude se hrane iz bazena iracionalnog. Lažno mirotvorstvo se upravo prepoznaje po tome što gradi svoju strategiju na predrasudi iz koje onda opravdava isključivanje drugih.

To je sljedeća razlikovna osobina između nenasilnog otpora i takozvanog mirovnog djelovanja.

Za duragrahu je protivnik ipso facto u krivu. Stoga je cilj djelovanja uništiti protivnika, a rješenje se unaprijed zna.

Nenasilan otpor pak napada problem i računa s otvorenim procesom u kojem se rješenje nalazi u zajedničkom traženju kako zadovoljiti vrijednosti strana u sukobu. Na primjeru izbjeglica i populista u Francuskoj to bi značilo: kako poštovati ljudska prava (i pravo na zaštitu života izbjeglih) i kako poštovati vrijednost kulture, pravnog poretka, načina života Francuza.

U Europi se naprotiv događa duragraha, pobjeda jačega, pa se ljudska prava (i pravo na azil) na očigled krše kada se npr. vraćaju izbjeglice spašene u moru natrag u Libiju.

No ni vrijednosti europske kulture time nisu poštivane, jer mahanje krunicom jednog Salvatinija svakako nije pobjeda, nego poraz kršćanske kulture, o čemu potvrdu nalazimo i u reakcijama iz Vatikana.

Ovim kriterijima razlikovanja možemo još koji dodati. Oni su nam korisni u razlučivanju, razmišljanju kada se suprotstavljamo ne osobama koje su protagonisti populizma, nego njihovom djelovanju za koje duboko vjerujemo da su štetni za zajednicu.

No ti su kriteriji ujedno i kriteriji našeg djelovanja: kada smo u nenasilnom otporu, možemo ih primijeniti na evaluaciju sebe i svog utjecaja pitajući se koliko naši ciljevi korespondiraju s našim putem/načinom djelovanja? Koliko se u otporu populizmu trudimo minimalizirati kod sebe iracionalno?

Nesklad između parola za život i pjesme za oduzimanje života otkriva duragrahski karakter samog Hoda: ima ljudi koji mogu odlučiti o životu (oni se zovu jastrebovi), ima ljudi koji ni pod kojim uvjetom ne mogu odlučiti o svom životu (oni se zovu žene, pa i ako su silovane žene)

Umjesto da se okomimo iz iracionalnog na drugoga, ono služi propitivanju sebe i svojih strahova kako bismo ih ovladali umjesto da nas strah i krivnja vode.

Konačno, važno pitanje nenasilnog otpora svakom populizmu je koje strategije uključivosti imamo za one građane s kojima dijelimo isto društvo premda ne i vrijednosti koje nas nose?

Zabrinutost i plač jednog oka ima svoju jaku stranu – drži nas budnima, znamo da smo u neudobnom okruženju. I da trebamo biti pametni i ne nasjedati.

Zabrinutost ima i svoju slabu stranu – da zaboravimo vidjeti ono što nam podržava nadu, a to su ljudi koji su se pokazali angažirani za europske izbore, to su ljudi koji biraju zelene i ljudi koji se upliću u politiku kao što su mirovni aktivisti u inicijativi Možemo.

U nepreglednim situacijama kao što je naša aktualna, gdje smo i zabrinuti i zadovoljni istodobno, držimo se nenasilja. Prvenstveno u vlastitom postupanju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mir je održiv i samo u miru možemo razgranati svoje živote
    •  Gospodo na trgovima, korizma je: odrecite se nasilja
    •  Da ljudi budu ljudskiji
    •  Rodoljublje nije batinanje petnaestogodišnjih Vukovaraca
    •  Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe
    •  Baš sada, unatoč svemu, poticaj Vjernika ZA MIR
    •  Nasilje nad ženom u Ljubuškom: ne bi se šteli mešat
    •  Žene, život, sloboda – godina dana revolucije koja traje
    •  Nevidljiva naša empatija i objektivni osjećaj nesigurnosti
    •  Gdje se Bog događa?

> Svi tekstovi ovog autora