Tko to smije ne mrziti Putina?

Dok traje rat u Ukrajini, istodobno se nastavlja i podrška ratu. Svjedoci smo militarizacije misli, riječi i djela, i naših političkih elita i naših svakodnevnih postupanja. Ozračje u kojem živimo, mičemo se i postojimo je ozračje odobravanja rata. I to se nekako smatra normalnim, jer Bože moj, radi se o obrambenom ratu.

U tom ozračju djeluju tvrdnje koje bismo inače prepoznali kao besmislice i kao sasvim razložne. Jednu skupinu tih tvrdnji čine izjave koje se tiču demonizacije Putina. Ne samo da ga prikazuju mediji kao utjelovljenje đavla, nego i bilo koje diferencirano gledište prokazuju kao pro Putinovu politiku.

Najviše je to vidljivo na kritici izjava predsjednika Milanovića, kadgod se njegove izjave otklone od servilne politike naspram NATO-a, Europske unije ili SAD-a. Drugi dio besmislica odnosi se na apologetiku obrambenog rata i podrške koju navedene institucije daju tom ratu. Naime, kako bi svoje ponašanje pokazale neprikosnovenim, tvrde da je za ratni sukob samo i isključivo kriva strana agresora.

To je stoga besmislica jer ako iole nešto znamo o sukobu i ratu, znamo da je rat kompleksan proces u kojem je svašta moguće, samo nije moguće da je samo i jedino jedna strana jedina i uvijek kriva. Takvu besmislicu podnosi samo vrijeme ratnog sukoba u kojem nema prostora za diferencirano mišljenje i javno iskazivanje tog mišljenja.

Danas, ako želite diferencirano govoriti o ratu u Ukrajini, trebate prvo jasno ispovjediti da ste protiv agresije na ovu zemlju i da ne podržavate ni u čemu politiku Kremlja/Putina. Eto, na ovom mjestu isto ispovijedamo.

Danas, kada ovako razmišljate o ratu i sukobu, trebate se gotovo javno ispričati i dobro pojasniti, da kada koristite svoja znanja o sukobu i kada promatrate zapadnu propagandu rata, kada je kritizirate, ne mislite odmah da je ruska politika ispravna, a Bože sačuvaj da je agresija na susjednu zemlju opravdana.

Morate se opravdavati da niste simpatizer Putina kada sumnjate da je pojavljivanje ukrajinskog predsjednika i njegovo lobiranje za još više oružja put rješavanja problema.

Danas treba imati hrabrosti javno govoriti protiv militarističke propagande na Zapadu, za javno (ponekad patetično) iskazivanje simpatije prema Ukrajini ne trebate hrabrosti, i ništa vas ne košta.

Ima li prostora danas javno svjedočiti o tome da rat gledan s njegovog početka, uvijek djeluje nužan? A da rat, promatran s njegovog kraja i postratnog razdoblja, o čemu imamo legitimitet valjda kao živi svjedoci obrambenog rata javno i slobodno govoriti, je besraman i suštinski nepravedan.

Ima li se volje danas čuti kako rat mijenja i uništava osobu i zajednicu, čega smo danas svjesni u duboko korumpiranom hrvatskom društvu i njegovoj zarobljenoj državi?

Imamo li pravo ne govoriti o ljudima koji su kao vojnici sudjelovali u oružanim borbama, a danas su trajno oštećeni ljudi? Ne zato što su slabi, nego zato što bi svaki čovjek, ako je iole normalan, trebao biti duboko potresen iskustvom rata koji nije ništa drugo nego drugo ime za ubijanje, silovanje, paljenje.

Nije rat samo ”odjednom” obrana. Čitava industrija naoružavanja je priprema rata, a to naoružavanje ubija i bez rata. Naoružavanje je dobar biznis na kojem i danas na krvi Ukrajinaca zarađuju i bogate se neki Nijemci, neki Britanci, neki Amerikanci…

Na njihov mlin rade i neki mediji s propagandom da se radi o ratu samo kao čistoj i časnoj obrani. A u stvari na temelju te obrane cvjeta industrija klanja koja mijenja svakog poštenog čovjeka koji u časnost rata povjeruje. Mijenja poštenog čovjeka prema tome da postane zvijer.

Transformacija u zvijeri postiže se između ostalog tako da se vrijednosti plemenitosti koje bi nas mogle izvući iz zvjerinjaka skrivaju i prešućuju. Jedna od njih je kršćanska temeljna vrijednost ljubavi prema neprijatelju.

Martin Luther King, američki vođa za prava Afroamerikanaca šezdesetih godina, imao je hrabrost nenasilnog javnog govora. U borbi za svoja prava su bojkotirali autobuse, jer su u autobusima vladala rasistička pravila po kojima su Afroamerikanci smjeli sjediti samo na stražnjim sjedalima. Val protesta pokrenuo je čin jedne umorne radnice, koja je sjela na prednje sjedalo i nije se htjela maknuti s njega kada su je upozorili. Ona se zvala Rosa Parks.

Ovaj događaj pokrenuo je druge (i ”crnce” i ”bijelce”) koji su pješačili i bojkotirali autobuse, ali i protestirali diljem Amerike. Nerijetko su na tim protestima bili isprebijani. Jedan od zloglasnih načelnika policije bio je i čovjek koji se zvao Jim Clark.

Nakon jednog takvog događaja u kojem je Clark ponovno poveo policiju da premlati mnoge demonstrante koji su slijedili protest predvođen M. L. Kingom, King se obratio masi svojih pristaša.

U svom govoru postavio im je pitanje: ”Volite li Jima Clarka?” Njegovo pitanje naišlo je na muk svjetine. On je ponovno postavio isto pitanje: ”Volite li Jima Clarka?” Neki su shvatili što ih pita. Prepoznali su da ih poziva na kršćanski temelj/snagu otpora njihove borbe protiv rasizma i aparthejda.

Jednako kao što su shvatili da se radi o nezaobilaznom aksiomu nenasilne akcije koja se temelji na stavu, dubokom uvjerenju da je otpor snažan upravo kada prekida spiralu nasilja time što odbija nasilje i prema onome koji je neprijatelj, koji čini nepravdu i prijeti nasiljem. Pa su odgovorili na Kingovo pitanje s ”da”.

Kingu to nije bilo dovoljno. Ponovno je pitao, a volite li vi Jima Clarka. Tada je više ljudi razumjelo što ih je pitao. I potvrdno su odgovorili. Poput liturgijskog rituala King je ponavljao svoje pitanje, dok do njega nije stigao odgovor ”da” cijele mase.

Tko je ovdje bio hrabar za nenasilje? Reći ćemo na prvu, King. No zapravo bili su hrabri i svi koji su svjesno u masi njegovih slušatelja, koji su možda i dobili batina od Clarka i njemu sličnih, odgovorili ”da” na Kingovo pitanje.

Njihovo ”da” bilo je otpor udarcima koje su primili od policije, koja ih nije imala pravo tući. Njihovo ”da” bilo je protest ideologiji da su manje vrijedni. Jer ono je bilo ”da” koje je reklo: oslobođeni smo od nasilja Clarka, ono nas ne određuje. Jaki/e smo jer od njegovog nasilja ne ovisimo. Znamo da je Clark nepravedan, ali jači smo zbog svijesti da, prema onome što je King govorio: Vi nas možete jako mrziti, a mi ćemo vas još jače voljeti, pa ćemo vidjeti tko će pobijediti.

Kada bi svi koji podržavaju prizivanje ukrajinske oružane pobjede pozivali na ovaj put pobjede u kojem nas ne guraju u praznovjerje da će nas naoružanje i oružano uništavanje ljudi, predmeta i prirode osloboditi, da će nam dati sigurnost.

Kada bi svi koji zazivaju pobjedu nad Rusima, okrenuli se prema snazi onih vrijednosti koje imamo u kršćanstvu, na primjer, da na rusku politiku agresije i uništavanja odgovorimo nenasilnim otporom (ni Isus nije zagovarao put i način Zelota prema rimskom imperiju) koji u opisanom duhu revitalizira ljubav za neprijatelja, prepoznali bismo se u tom smjeru i vjerovali bismo u oslobođenje ne samo Ukrajine nego i sviju koji su ovim ratom zarobljeni.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Mir je održiv i samo u miru možemo razgranati svoje živote
    •  Gospodo na trgovima, korizma je: odrecite se nasilja
    •  Da ljudi budu ljudskiji
    •  Rodoljublje nije batinanje petnaestogodišnjih Vukovaraca
    •  Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe
    •  Baš sada, unatoč svemu, poticaj Vjernika ZA MIR
    •  Nasilje nad ženom u Ljubuškom: ne bi se šteli mešat
    •  Žene, život, sloboda – godina dana revolucije koja traje
    •  Nevidljiva naša empatija i objektivni osjećaj nesigurnosti
    •  Gdje se Bog događa?

> Svi tekstovi ovog autora