Poruka iz Sirije: Jednom ”omirisana” sloboda ne pušta se

U Siriji bjesni rat, navikli smo na taj podatak, više nije ni vijest. Zapravo, zaboravili smo Sirijce, najviše one koji se usprkos ratu i usred njega ne odriču nenasilnog otpora. O njima čitamo katkad u stranim novinama jer naša glasila radije prenose vijesti o mrtvima i ugušenima.

Kao i u vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, strani promatrači su zbunjeni, pa ni mi koji nemamo interesa biti nepravedni u procjeni tog rata ne znamo tko je tu agresor, tko žrtva. Međutim, postoji u Siriji nenasilan otpor, njegovi protagonisti jasno znaju čemu se trebaju opirati: Assadovom režimu.

Da, treba to jasno reći, nenasilni otpor suprotstavlja se režimu al-Assada, predsjednika Sirije, koji svoj narod tako dovodi u red da ga trajno obasipa otrovnim plinom i da više od 200.000 Sirijaca prema izvještajima SNHR, Sirijske mreže za ljudska prava, neovisne nevladine organizacije čije podatke koristi i UN, čami u zatvorima, a dnevno ih sedam umire od posljedica mučenja.

Možda smo već i zaboravili: revolucija u Siriji je krenula nenasilno. Nažalost, brzo se pretvorila u rat, čemu pridonose još i danas velike sile koje poslovično ne umiju točno razaznati gdje su granice njihova teritorija koji legitimno brane, a gdje tuđeg koji bezobzirno razaraju, žare i pale i barem tom bezobzirnošću dokazuju da im je negdje u ”primozgu” ipak jasno da su na tuđem prostoru.

No ima ljudi koji čuvaju duh nenasilne revolucije. Oni su okupljeni oko inicijative Usvoji revoluciju.

Da, treba to jasno reći, nenasilni otpor suprotstavlja se režimu al-Assada, predsjednika Sirije, koji svoj narod tako dovodi u red da ga trajno obasipa otrovnim plinom i da više od 200.000 Sirijaca prema izvještajima SNHR, Sirijske mreže za ljudska prava, neovisne nevladine organizacije čije podatke koristi i UN, čami u zatvorima, a dnevno ih sedam umire od posljedica mučenja

Mirni otpor Assadovom režimu otima ratu djeliće prostora slobode tako da organizira slobodne škole, ženske centre, medicinske centre.

Što je to što neumorno hrani njihovu volju za slobodom u ruševinama ispod kojih iskapaju svoju braću i sestre, poginule jer su iskapali nečiju braću i sestre?

Što je to što ih tjera da ustraju, premda velike sile ne pozivaju, za razliku od militantnih skupina, nenasilne inicijative da sudjeluju u mirovnim pregovorima?

Valjda međunarodni mirovni pregovarači procjenjuju da nenasilni otpor i pomaganje izbjeglicama ne daje dovoljno kompetencija za izgradnju mira.

Žene usprkos UN deklaraciji 1325 nisu pozvane da pouče o onome što rade u Siriji, a to je iz ničega čarobirati pravi, svakodnevni život. U Istočnoj Ghouti žene, naime, organiziraju Kuću znanja u kojoj skupljaju knjige iz bombardiranih knjižnica, organiziraju natječaje čitanja poezije i razgovore kako da njihov san o životu u slobodi i miru postane stvarnost.

Što je to što muškarce i žene, Sirijce i Sirijke i njihove pobornike u Europi osnažuje da ne posustanu u nenasilnom otporu?

Mislimo da im snagu koju isijavaju svojim inicijativama, kao i sama inicijativa Usvoji revoluciju, daje iskorak kojim ostavljaju trag. Trag onih koji su se usudili izložiti slobodi.

Jednom ”omirisana” sloboda se ne pušta iz duše, pa ni kad nam je iscurila iz ruku i kad je ne možemo zadržati u svojim ulicama i svojim stanovima, za svoju djecu koja umiru od gladi ili bombi.

O tim ljudima svjedoči časopis kritičnih kršćana Publik forum; oni nikada nisu uzeli oružje u ruke.

Već godinama im nad glavom zavija rat, a oni nisu odustali od nade u život u slobodi i miru. Mi smo odustali kada smo ih zaboravili, a to znači da smo zaboravili najvredniji dio svoje ljudske naravi – da smo bića razuma i slobode.

No ima ljudi koji čuvaju duh nenasilne revolucije. Oni su okupljeni oko inicijative Usvoji revoluciju. Mirni otpor Assadovom režimu otima ratu djeliće prostora slobode tako da organizira slobodne škole, ženske centre, medicinske centre

Kada papa Franjo u apostolskoj pobudnici Gaudete et exsultate (Radujte se i kličite) zagovara solidarnost s izbjeglicama neumorno ponavljajući da nas u potrebitima gleda lice Isusa samog, podsjeća nas na obavezu ljudskosti.

Ako ne znamo čovjeku u nevolji pružiti ruku, svi su naši argumenti o demokršćanskim vrijednostima mrtvo blebetanje, bez životne snage kojom nas izlaganje slobodi osvaja, zavede, zarazi. U kontekstu klerikalizirane dominantne Crkve u Hrvatskoj nije ni čudo da je zov slobode prisutan u apotekarskim količinama.

No upravo ta okolnost pokazuje da možda više mi trebamo izbjeglice, nego one nas. Da su nam stigli kao neočekivana prilika za iskorak slobode.

Trebaju nam da se probudimo i dođemo pameti kako nam nema života ni novog života (i u tom kontekstu povezanosti živih i onih koji će biti rođeni) bez hrabrosti za slobodu.

Nije zaludu Erich Fromm pisao o strahu i bijegu od slobode modernog čovjeka. Sloboda nas plaši jer se čini kao da nam ugrožava zadovoljenje potrebe za pripadnošću i prihvaćanjem kada se suprotstavimo svojoj grupi koja nas želi kontrolirati.

Bijeg od slobode Fromm prepoznaje u ciničnom stavu modernog čovjeka koji se radije odriče sebe, poriče sebe i pribjegava konformizmu ili autoritarnosti.

Mladi politolog Ben Christian nadovezuje se na Frommovu misao odricanja od sebe i plasira tezu da je ideja post-faktičnog jedan oblik bijega od slobode.

U paradoksalnom spajanju cinizma i naivnosti pribjegavamo proizvoljnom, neobvezujućem ophođenju s činjenicama, konačno s istinom samom.

Ne pomaže pritom skepticizam prema svemu i svakome budući da ono što nam odgovara prihvaćamo bez pogovora (naivno), a ono što nam se ne uklapa u naš svjetonazor odbacujemo a priori ciničnim skepticizmom.

Već godinama im nad glavom zavija rat, a oni nisu odustali od nade u život u slobodi i miru. Mi smo odustali kada smo ih zaboravili, a to znači da smo zaboravili najvredniji dio svoje ljudske naravi – da smo bića razuma i slobode

U takvom post-faktičnom stavu nema koristi od argumenata budući da je već umrla hrabrost za kritičko mišljenje.

Kada nas u takvim okolnostima guši ”uvođenje laži kao organizacijskog sredstva” (H. Arendt) i bojimo se da će teret poluistina i neistina zavladati našim životima, povežimo se s iskustvom onih koji i u najgorem nasilju rata nenasilno djeluju.

Družimo se s ljudima koji su došli iz razrušenih ”sirija” koji nemaju ništa od našeg komfora.

Dajmo se poučiti od njihovog iskustva nade usprkos smrti, od njihove hrabrosti da se u ništavilu ruševina izlože slobodi. Možda ćemo i mi u sebi oživjeti hrabrost za slobodu o kojoj pjeva prerano preminula glazbenica ”Ekatarine Velike” Margita Stefanović Magi:

”nema razloga
ima život
ljubav i radost
sa nama bez nas”.

    •  Mir je održiv i samo u miru možemo razgranati svoje živote
    •  Gospodo na trgovima, korizma je: odrecite se nasilja
    •  Da ljudi budu ljudskiji
    •  Rodoljublje nije batinanje petnaestogodišnjih Vukovaraca
    •  Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe
    •  Baš sada, unatoč svemu, poticaj Vjernika ZA MIR
    •  Nasilje nad ženom u Ljubuškom: ne bi se šteli mešat
    •  Žene, život, sloboda – godina dana revolucije koja traje
    •  Nevidljiva naša empatija i objektivni osjećaj nesigurnosti
    •  Gdje se Bog događa?

> Svi tekstovi ovog autora