Kako se odreći kulture kukanja i izgraditi kulturu suživota

Krajem lipnja održan je u Osijeku drugi edukativni dan za građane i političke aktiviste koje je privukao naslov: ”Politike nenasilja – utopija ili nužnost”.

Odaziv je i ovaj put nadmašio naša očekivanja. Dok je prvi put radionica u Zagrebu okupila mahom građane koji su se pronašli u programu platforme Možemo!, u Osijeku je grupa bila mnogo šarolikija: od HUM-a do Stranke za Slavoniju i Centra do Možemo!. I svi su, kako je zaključila spontano jedna sudionica na kraju dana bili ”normalni”.

Sama činjenica da je tema politike nenasilja privukla sudionike i sudionice radionice gore istaknutog naslova je za nas ohrabrujuća. Ima nešto što u toj sintagmi privlači ljude. I nešto što ih plaši. A čini se da ih plaši količina nasilja koju prepoznaju u politici i dojam, da mu se ne umiju suprotstaviti.

Kao i u istraživanju o kojem smo već pisali na ovom mjestu, i sudionici/e edukacije pitaju se kako reagirati. Pretpostavljamo da je izvor straha svijest da ne znaju kako zaustaviti nadiranje nasilja, kako se suprotstaviti bezobzirnosti, a da sami ne postaju neobazrivi. Tako je obično fokus rasprave na onima drugima, onima koji se ponašaju neprihvatljivo.

Novost ovih radionica za mnoge je kako prebaciti fokus na sebe, pitati se kako ja doprinosim politikama nenasilja time što sam/a ne proizvodim novo nasilje. Zanimljivo je to pitanje bilo u diskusiji na temu ”Imamo li pravo biti netolerantni prema onima koji su netolerantni?” te koji nas principi vode u tom pitanju.

Javni govor o tajnim malverzacijama je jedan od alata nenasilne politike. Javno suprotstavljanje neistinitim tvrdnjama je isto tako alat nenasilne politike. U kojoj se nikada ne može radi višeg cilja povrijediti istina niti se smije obezvrijediti osoba

Zapravo, radi se o tome da politike nenasilja nisu samo alat koji koristimo kada nastupi nasilje. Nenasilno djelovanje traži razumijevanje i primjenu nove paradigme politike. Politike koja ima sukoba ali nema istrebljenja, koja ima neslaganja ali nema isključivanja i koja ne računa s odumiranjem protivnika nego se pita kako da svi članovi društva imaju mjesta pod suncem.

To djelovanje i počinje od onih koji se u nasilju ne snalaze, kojima je dosta prepucavanja i koji ne pitaju tko je u pravu, a tko u krivu. Nego pitaju kako da zajedno riješimo sukob polazeći od vrijednosti i poštovanja druge strane koliko god da nam je ona protivnik.

Danas se ponovno traži put civilnog rješavanja sukoba, na Zapadu je on povezan i sa zahtjevom prema Crkvama da preuzmu svoj dio odgovornosti za izgradnju mira.

Koliko je nenasilje nužnost, odnosno koliko nam je vremena ostalo, o tome nešto govore i klimatske promjene. Ako se nismo svrstali na stranu neostvarenoga, utopije, možemo se pitati što možemo učiniti. Kao što su se pitali i sudionici dvaju edukativnih dana u Zagrebu i Osijeku.

Na prvom mjestu stavljamo ovdje misao o nadi koja nas je oplahnula izborom novog vodstva u Zagrebu kao i novih ljudi u mnogim gradovima ove zemlje, posebno mislimo na nezavisne kandidate. Ističemo nadu u bolje, u to da možemo imati bolje ljudske odnose, transparentnije politike, pravednije društvo.

Zagovaramo nadu, kao konstruktivnu snagu, lijepu energiju u duhu koje treba pokretati promjene. Nada je za hrabre, za one koji imaju hrabrosti riskirati povjerenje. Nada je ulaganje vjere u bolje, i da to bolje možemo postići. Nismo mi naivni, mi smo samo dobro raspoloženi, u tom smislu smo i dalje entuzijastični. Ne damo da nas savlada obeshrabrivanje iz političke arene.

U tom duhu povjerenja i rizika nade stoje nam na raspolaganju mnoge nenasilne strategije. Učeći ih i primjenjujući ih, mi idemo korak po korak do nenasilnih politika.

Koje nenasilne strategije nam stoje na raspolaganju?

Ima ih više. Ima smisla javno govoriti o sredstvima koja su u proteklom razdoblju spiskana. Ima smisla, poput dvorske lude, prokazati korupciju tamo gdje se čini da je to bezizlazno. Kao što se činilo u vrijeme dok je dugogodišnji bivši gradonačelnik Zagreba bio živ, a svojim performansima ga je poput dvorske lude izazivao režiser Dario Juričan.

U prilog tome ukazuju najnovija hapšenja bliskih suradnika pokojnog gradonačelnika. Brzo je došla potvrda da ne samo ne treba zaboraviti rastrošnost prijašnje vlasti, nego treba predočiti tko je tu rastrošnost svojim potpisom dopustio.

I kad smo u manjini ima smisla prokazati pronevjeru, nepravdu. Ima smisla suočiti se. Mi ne pružamo otpor zamišljenom problemu. Mi znamo da su kase ispražnjene. Pružamo otpor onoj politici koja je stvorila minus, ali još više onoj politici koja je dopustila da se javna sredstva besramno zlorabe.

Javni govor o tajnim malverzacijama je jedan od alata nenasilne politike. Javno suprotstavljanje neistinitim tvrdnjama je isto tako alat nenasilne politike. U kojoj se nikada ne može radi višeg cilja povrijediti istina niti se smije obezvrijediti osoba.

Sama činjenica da je tema politike nenasilja privukla sudionike i sudionice radionice gore istaknutog naslova je za nas ohrabrujuća. Ima nešto što u toj sintagmi privlači ljude. I nešto što ih plaši. A čini se da ih plaši količina nasilja koju prepoznaju u politici i dojam, da mu se ne umiju suprotstaviti

Ali još važnije od toga: možemo ne dopustiti da nas ometaju skepticizam i širenje beznađa prije no što smo imali priliku kao građani uključiti se u promjene.

Neki od tih građana bili su i na edukacijama ustanove ”Politike nenasilja”. Oni nisu naivni da bi vjerovali kako će izabrani politički predstavnici za njih obaviti sav posao, da će namiriti sve deficite koji su gomilani krivim politikama rastakanja javnog dobra.

Oni su došli učiti kako da sami rade politike nenasilja, ne očekuju čuda, otvoreni su za sudjelovanje. Na edukacijama o nenasilju saznaju kako da budu čvrsti u suočavanju i rješavanju problema, a blagi prema svom protivniku. Uče kako da ne popuste u sukobu, ali da budu istodobno suosjećajni, kako da se odvikavaju kulture kukanja i grade kulturu suživota.

To je smjer koji ovdje zagovaramo. Ne dati se smesti u nadi. Imati hrabrosti riskirati nadu. I učiti, kako da taj stav ima svoju efikasnost u djelovanju.

Očekivanje prema izabranim političarima je legitimno. No postoji isto tako i očekivanje od nas samih.

Da doprinesemo svojim razmišljanjem, svojim govorom i nadasve svojim otporom time što se ne damo smesti: nada da se može promijeniti ovo društvo je realna. A mi zagovaramo da ta promjena bude nenasilnim putem.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Mir je održiv i samo u miru možemo razgranati svoje živote
    •  Gospodo na trgovima, korizma je: odrecite se nasilja
    •  Da ljudi budu ljudskiji
    •  Rodoljublje nije batinanje petnaestogodišnjih Vukovaraca
    •  Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe
    •  Baš sada, unatoč svemu, poticaj Vjernika ZA MIR
    •  Nasilje nad ženom u Ljubuškom: ne bi se šteli mešat
    •  Žene, život, sloboda – godina dana revolucije koja traje
    •  Nevidljiva naša empatija i objektivni osjećaj nesigurnosti
    •  Gdje se Bog događa?

> Svi tekstovi ovog autora