Zašto državljani Hrvatske ne izlaze na ulične prosvjede?

S izvjesnom dozom ljubomore promatram desetke tisuća ljudi, rijeke ljudi kako se prelijevaju ulicama Beograda, u gandijevskoj samouvjerenosti i staloženosti, s ciljem da sruše svoju autokratsku i nazadnu, ali ”legalno izabranu vlast”.

Slični su se masovni protesti događali i događaju u mnogim europskim zemljama Francuskoj, Španjolskoj, Grčkoj, Engleskoj…

Bez predizbornih kampanja, medija, sučeljavanja kandidata u posebno režiranim emisijama, bez političkih analitičara koji navijaju za jednu ili drugu stranu, bez predizbornih skupova, iskakanja političara iz šešira, pomno tempiranih otvaranja afera uoči parlamentarnih izbora… bez svih tih smicalica i kvazi političke korektnosti i konzistentnosti, u ovim se uličnim ”događanjima naroda” nezadovoljstvo građana obrušava, sunovraća direktno na ulice, artikulirajući frustracije i bunt nezadovoljnog puka kojemu je prekipjelo, koji traži promjene, odmah i sada.

Naravno, to nema nikakve veze s nama i našom vladajućom elitom, ovdje u Lijepoj Našoj. Pa mi smo ipak jedna uređena srednjoeuropska zemlja, u kojoj je sve transparentno – naši su građani sveudilj ravnopravni pred zakonom, u posljednjih tridesetak godina doslovno je iskorijenjen kriminal, standard građana je u visokom uzletu, naše se zdravstvo opasno približilo standardima skandinavskih zemalja, socijalna sigurnost najpotrebitijih osigurana je na svim razinama, pa tako umirovljenici s prosječnom mirovinom od 388 eura mjesečno mogu lagodno živjeti u obilju i miru i još im ostaje višak novca za štednju, ulaganje u investicijske fondove, ili dugo sanjanu kupovinu nekretnine na moru.

Šalu na stranu, prateći preko ”dalekovidnice” razne prosvjede, povorke ljudi u Parizu, Ateni ili Berlinu, a sada na žalost i tugu, bolnog i tragičnog inicijalnog povoda, i u Beogradu, sve češće mi se nameće jedno jednostavno, banalno pitanje: Što nas, državljane Lijepe Naše Croatije, priječi da iskažemo svoje osjećaje, svoje nezadovoljstvo stanjem u vlastitom društvu izravnim izlaskom na trgove, na ulice, s transparentima i zviždaljkama obješenim oko vrata?

Prisjećam se onih neobičnih subota u Trstu, kada sam odlazeći u šoping iz ”socijalističkog mraka” na ”truli Zapad”, nabasao, ne jednom, na onaj karakterističan tršćanski sindikalni prosvjed na glavnom trgu Piazza Unità, čudeći se bučnom, šarenom i dobro organiziranom, ”kapitalističkom” vidu pobune, izvojevanju radničkih i građanskih prava in vivo, s daškom prevratničkog, buntovnog u sebi, kao na pariškim ulicama krajem 19. stoljeća, usred događanja Pariške komune.

Danas smo i mi dio tog ”trulog Zapada”, ali od izlaska na ulice nema niti govora. Naš se narod drži stidljivo poput sramežljivog cvijeta noćurka; prigrlivši čvrsto vlastitu potištenost, kao jednu vrst neminovne kazne dobivene naprosto lošom karmom rođenja na ovome tlu, gutajući knedle, prihvaćajući jedino konformizam i poslušnost kao zavjet vlastitoj prošlosti i vlastitoj budućnosti…

Naš se narod tek predvečer, u nekom skrovitom kvartovskom kafiću polako otvara, osvješćuje, javno izražavajući nezadovoljstvo vladanjem vladajućih, ispoljavajući bunt neočekivano nesmotreno u iznimnim trenucima opuštanja, s laktovima nalakćenim na zamašćenom šanku.

To i ništa više, kao što bi rekao jedan naš pop bend: ”Kako stoje stvari, dobre smo sluge, al’ smo loši gospodari”.

Gdje je crvena linija, koja je to inicijalna kapsla koja bi probudila državljane naše Croatije iz omamljujućeg, zatupljujućeg, samodestruktivnog sna, sna prepunog samoljublja pomiješanog sa strahom za vlastitu egzistenciju, sna pomiješanog s neupitnom lojalnosti prema simbolima države i medijski potpomognute, retuširane i uljepšane slike hrvatske stvarnosti, sna u kojemu vegetiramo već tridesetak godina poput zombija, izvrnuvši vlastiti sustav vrijednosti, zapevši na poznatoj paroli prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana: ”Imamo Hrvatsku!”, zapevši na toj notornoj činjenici kao napukao zubac u satnome mehanizmu koji tjera kazaljku da se svakom novom sekundom vraća na prvotnu poziciju.

Možda je problem što uz sve nemoralnosti vladajućih, kao narod još nismo dotaknuli dno. Nezadovoljne, mlade obitelji, napuštaju zemlju, oni koji ostaju, involviraju se kroz turizam i politiku u zonu kompromisa, ne talasajući, mireći se s crkavicom. Društvo se raslojilo na vladajuću elitu i sirotinju. Srednja klasa je nestala.

Negativna kadrovska politika na svim razinama postavlja nesposobne a poslušne na rukovodeća mjesta, inovativnost i originalnost se ne nagrađuju, već se svatko tko ”strši” iznad prosjeka, sankcionira i degradira, potiskuje i udaljuje, daleko od ”kotla” uokolo kojega se dijele poslovi, daleko od mogućnosti egzistencije.

Ako izuzmemo 1996. godinu kada je oko sto tisuća ljudi izašlo na zagrebačke ulice da osujeti pokušaj vladajućih (HDZ) da ugase zagrebački Radio 101, oduzimajući mu koncesiju za emitiranje, ništa se ozbiljnije nije dogodilo u Hrvatskoj po pitanju velikih javnih prosvjeda, sve tamo daleko do Seljačke bune i Matije Gupca, koji je 1573. godine junački predvodio seljake protiv plemića Franje Tahija, kada je okidač za pobunu seljaka bio povećanje rente i sve veći teror feudalaca.

Možemo se čista srca upitati, a što je drugo ovo danas?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatska iznad Hrvata
    •  Premještanje kreveta
    •  Cirkus! Kakav dobar cirkus! Točno u srijedu
    •  Priča koja nikada nije ispričana
    •  Inkvizicija u školama: zašto smeta ženski spolni organ?
    •  Imamo Zakon o hrvatskom jeziku!
    •  Jebeni igrač
    •  Debeli dječak
    •  Tramvaj zvan čežnja
    •  Pet koncerata srpske turbofolk pjevačice u zagrebačkoj Areni

> Svi tekstovi ovog autora