Vlast u Puli bi presudila mediteranskom šumskom pokrovu

Stablo, ono egzotično stablo u park šumi ili gradskom parku, za svoga mirna, nenametljiva života, često premaši jedan ljudski vijek.

Čovjekov odnos prema stablu, unatoč njegovoj nepobitnoj, naglašenoj i eksplicitnoj nepokretnosti, nijemosti, nemogućnosti izražavanja osjećaja, posebno osjećaja boli (dok ga pilom režemo na pola, obezglavljujemo ili režemo njegove udove, odnosno grane) u zemljama bogatim primjenom znanosti koja je orijentirana na ekologiju i upravljanje šumama – šumskom botanikom, uređenim gradskim parkovima, alejama i botaničkim vrtovima, o svakom se posađenom stablu vodi računa, upravo kao o živom biću…

Stabla su ucrtana na javne zelene površine u specijalnom katastru za parkove (kod nas su poznatiji katastri u Osijeku, Zagrebu, Karlovcu), a u GIS aplikaciji, kada ”kliknemo” na bilo koje stablo, otvore nam se svi podaci o stablu i njegova fotografija. Je li stablo mlađe, srednje ili staro, promjer njegova debla, opće zdravstveno stanje stabla, sve se može pronaći u tom neobičnom katastru.

Prije dvadesetak godina, boraveći u Berlinu, u sjeveroistočnom dijelu Berlina, u gradskoj četvrti znakovita naziva Das Buch, svakodnevno prolazeći pored gradskog parka koji se oslanja na zgradu u kojoj sam boravio (Berlin ima više desetaka velikih i srednjih parkova) probijajući se između turskih štandova natrpanih voćem i povrćem kričavih boja uzgojenim u plastenicima, probijajući se prema podzemnoj željeznici koja me je za dvadesetak minuta dovodila do centra grada, oko mi je zapelo za bjelkasto deblo stare platane na kojem je bila fiksirana pločica s ispisanim četveroznamenkastim brojem.

Uskoro sam, šećući istim parkom otkrio da su sva stabla numerirana, poput školskih klupa, sva su stabla bila pedantno pobrojena i upisana kao pitomci neke vojne akademije ili štićenici školskog internata, sva su stabla imala svoj broj, svoje ”ime”, o svim se stablima netko brinuo, vodio računa, popunjavao njihov zdravstveni karton, pisao zdravstvenu anamnezu.

Bilo je to prije dvadesetak godina. Otada se svijet još više umrežio i informatizirao, stvorene su specijalne aplikacije za vođenje katastara gradskih parkova, drveće je, potaknuto sve većom ekološkom osviještenosti ljudi, dobilo na važnosti.

U Americi se, na primjer, uz osnovne karakteristike stabala iz gradskih parkova koja se vode u katastarskim aplikacijama, navodi i procijenjena vrijednost stabla, koja se ponekad, ovisno o lokaciji i starosti stabla, cijeni u desetinama tisuća dolara.

A kod nas, u zemlji dembeliji Hrvatskoj, unatoč katastarskim kartama za parkove ili češće bez njih… svako malo, kada zatreba, kada se nešto novo gradi, nadograđuje i proširuje, urbanizira u gradu ili nadomak grada, poneko stablo koje zasmeta projektantu ili izvođaču radova, nestane preko noći, pod izlikom da je stablo bilo bolesno, da mu se statika poremetila, da se korijen osušio itd.

Ali s park šumom Lungomare u Puli ne radi se niti o takvom oprobanom, obazrivom, suptilnom i nesumnjivo lukavom pristupu uvriježenom u praksi, već se poput raspojasanog impresioniste, širokim potezima kista planira iz temelja promijeniti gradski okoliš.

Pula nema gradsku rivu kao Split, Poreč ili Šibenik. Brodogradilište ”Uljanik” se smjestilo u samoj gradskoj luci onemogućivši stvaranje gradske rive, odnosno gradske šetnice.

Iz tog razlog glavna gradska šetnica, koja fingira gradsku rivu, nalazi se kilometar i pol od centra grada, na šetnici Lungomare koja počinje u uvali Valkane (blizu novosagrađenog trgovačkog centra Max City) gdje se smjestila i glavna gradska plaža, i kreće se sve do uvale Soline i kupališta Mornar.

Paralelno s cestom i šetnicom koja meandrira uz obalu, poviše ceste i šetnice kroz šumu prolazi šumska trim staza, kojom trčkaraju, hodaju sa štapovima ili jednostavno pješače građani Pule.

Na početku tog zelenog pojasa iznad glavne gradske plaže, na postojećim teniskim terenima, nogometnom igralištu i sedamdesetogodišnjoj šumi primorskog bora, planira se sagraditi hotel na sedam katova, s pet zvjezdica i stotinama smještajnih kapaciteta, dovoljno da gosti hotela preplave cijelu gradsku plažu i razmile se ostatkom gradske šetnice.

Nasmiješit ćete se i zaključiti ”tipična hrvatska priča”, i prevarit ćete se. Ne ovoga puta. Prvi korak je napravljen.

Bunt građana je ovjenčan potpisima za raspisivanje referenduma koji bi trebao poništiti izgradnju hotela, postajući tako prema neslužbenim informacijama drugi lokalni referendum u hrvatskoj povijesti (!).

Dvanaest tisuća potpisa je potvrdilo želju građana Pule da se građevinskoj mafiji stane na rep, ovoga puta. Je li doista to moguće?

U glavnom gradu najturističkije hrvatske regije, gdje se mešetari poljoprivrednim zemljištima koja se kroz lokalne GUP-ove i interesne lobije preko noći pretvaraju u građevinska zemljišta već tri desetljeća, narod je odlučio presjeći tu banalnu, ali surovu spiralu amorala i političke ”snalažljivosti”.

”Tko je jamio, jamio je!” netko je jednom uskliknuo, ali postojeći sustav vrijednosti, u kojemu biti iskren i pošten nije najuputnije, već biti lopov i ”snalažljiv”, primjer je koji treba slijediti, ne samo da se nije urušio, već se, dapače, zacementirao, poput armiranobetonske konstrukcije, i prkosi vremenu, kiši, suncu i vjetru i svim povijesnim mijenama što se mimo njega događaju.

Premda se prenamjena spornog prostora oko šetnice Lungomare iz sportsko-rekreacijske u turističko-građevinsku zonu, administrativno pravnom lakoćom skrivenom od očiju javnosti dogodila još u vrijeme IDS-ove vladavine, nova gradska vlast na čelu s gradonačelnikom Filipom Zoričićem je tu prenamjenu prostora, smatrajući je egzemplarnim primjerom progresa i jedinim mogućim razvojnim putem grada, na neki način ”amenovala”, odnosno zdušno stala na stranu investitora.

Građanska inicijativa ”Referendum za Lungomare”, na inicijativu pulske zeleno-lijeve stranke Možemo!, sastavljena od volontera – građana Pule, pokrenula je lavinu nezadovoljstva u gradu, koja se na kraju materijalizirala potpisima čak dvadeset posto punoljetnih građana Pule, koji žele raspisivanje referenduma o tako važnom pitanju, odnosno ne žele gradnju hotela pokraj njima najdraže gradske plaže (u sklopu hotela izgradio bi se i lift do obale za goste hotela visine 37 metara, na sedam katova, s 360 ležajeva), gradske šetnice i borove šume naslijeđene u amanet od prošlih generacija.

Nakon što zaprimljeni prijedlog za raspisivanje referenduma dobije Ministarstvo pravosuđa i uprave RH, te se na njega očituje, mogući referendum o sudbini pulskog Lungomara trebao bi se održati najesen, ove godine.

A dotle, u tišini maestrala, granama okrenutim prema moru, s igličastim tamno zelenim odsjajem koji ljeska na suncu, tvoreći nepregledni mediteranski šumski pokrov, blizak ljudskom oku, i duboko ispunjenim nosnicama egzotičnim mirisima bora i makije, pomalo metafizički, edenski, šuma mediteranskog bora na Lungomaru strpljivo čeka svoju sudbinu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatska iznad Hrvata
    •  Premještanje kreveta
    •  Cirkus! Kakav dobar cirkus! Točno u srijedu
    •  Priča koja nikada nije ispričana
    •  Inkvizicija u školama: zašto smeta ženski spolni organ?
    •  Imamo Zakon o hrvatskom jeziku!
    •  Jebeni igrač
    •  Debeli dječak
    •  Tramvaj zvan čežnja
    •  Pet koncerata srpske turbofolk pjevačice u zagrebačkoj Areni

> Svi tekstovi ovog autora