autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Uzalud vam trud, zviždači!
Radenko Vadanjel
Život nas je u ovo nesigurno vrijeme takozvane tranzicije podučio da se ne opiremo povijesnim mijenama na koje ne možemo utjecati, koje nas lakoćom Tvorca mogu poništiti, zgnječiti kao bubu, zbrisati s lica zemlje, odvući u bezdan ili nehajno a istovremeno podmuklo, poput ”duge i teške bolesti”, diskvalificirati, izranjavati, ocrniti i neprimjetno ugasiti.
Život nas je podučio da se upravo suprotno našim iskrenim gestama, reakcijama i spontanim odlukama, povinujemo većini, i ma koliko nam bilo teško pri srcu i koliko nam bilo sve ”izvan pameti”, uvjereni smo da nikako, ni u kom slučaju, za boga miloga, ne smijemo ”talasati”, ne smijemo iskazati svoj stav, proviriti glavom iznad visine klasa pšenice, već se za utjehu možemo jedino usredotočiti na onaj neznatni, tuđem oku nevidljivi mikrosvijet što nas okružuje, što se valjuška u opetovanim samopotvrđivanjima, dnevnim radostima odlaska do najbližeg trgovačkog centra, do najnovijeg popusta nekog prehrambenog artikla ili komada odjeće.
I onda nam se, u tom uređenom svijetu samocenzure, pasivnosti, poslušnosti i trajnoga opreza (straha!), posve beznadno, poput svemirca koji ne razumije složene ljudske odnose, pojavi nekakav provokator, remeteći taj ustajali red, ukazujući na nepravilnosti sustava kojih smo i sami svjesni, i on slavodobitno pljuje po svima nama, uzvikujući: ”Car je gol!”.
Malo je reći naivan, prije bezobrazan i ohol, unaprijed gubitnik, i unaprijed žigosan i unaprijed izigran. Ima li to smisla, to naprasno tjeranje ”pravde”, tjeranje maka na konac? Naravno da nema, naravno da je sve promašeno, jer protiv vlasti se ne može, to je i djetetu jasno.
Isprva njegov slučaj, slučaj našeg provokatora, takozvanog ”zviždača”, zauzima prve stranice novina, no kako vrijeme prolazi slučaj ubrzo nestaje iz svih medija, tonući u zaborav, a njegova sudbina, sudbina zviždača na kraju nam uvijek potvrdi, opominjući nas istovremeno da smo, zapravo, bili u pravu, kada smo s rezervom i nevjericom promatrali cijeli taj ”cirkus” oko nepobitnih, podastrtih dokaza, znajući da se prozvanim moćnicima ništa neće dogoditi, i da će se to nešto, nešto što nije niti u kom pogledu dobro, dogoditi isključivo samome zviždaču.
Tako je bilo s plejadom naših domaćih ”provokatora”, pardon, zviždača predvođenih Ankicom Lepej službenicom Zagrebačke banke, Vesnom Balenović, djelatnicom Ine, doktorom Srećkom Sladoljevom iz Imunološkog zavoda.
Svi su oni potkopavajući sustav, otkrivajući razne malverzacije, lopovluke i ostale igre nedodirljivih, na kraju ostali bez vlastita posla u firmi u kojoj su radili. Njihovi su životi na neki način uništeni, a nedodirljivi koje su prijavili još su uvijek na svojim pozicijama, kao da se ništa nije dogodilo.
Ovih se dana, na svjetskoj razini, u sjeni rata u Ukrajini, kao ispod svjetlosnog snopa Tolkienovog plamtećeg oka u ”Gospodaru prstenova”, svjetskim medijima provlači informacija bez velike halabuke i medijske pažnje (odabran je dobar timing) o prihvaćanju službenog naloga kojega je londonski sud poslao britanskoj vladi da se očituje o konačnom izručenju najpoznatijeg svjetskog zviždača, osnivača WikiLeaksa, Juliana Assangea SAD-u, gdje će mu se suditi prema Zakonu o špijunaži.
Ako ga proglase krivim, može dobiti 175 godina zatvora za podastiranje javnosti originalnih dokumenata o tajnom nadziranju građana koje je provodila američka služba sigurnosti za koju je radio.
Ako se tome pridoda i nekoliko stotina tisuća američkih dokumenata o ratovima u Iraku i Afganistanu, vojne operacije ubijanja i mučenja civila, koje je odaslao u svijet, jasno je s kolikom motivacijom američka vlast u dogovoru s Velikom Britanijom organizira njegovo izručenje, a sve kako bi na kraju balade, ako Assange poživi u američkim zatvorima, ostao živa rana i opomena svim mogućim potencijalnim, skrivenim zviždačima.
I onda se na kraju pitamo, ima li to smisla, to naprasno tjeranje ”pravice”, ”istine“, glavom kroz zid.
Naravno da nema, naravno da je sve unaprijed falš i promašeno, jer protiv vlasti se ne može, govore nam naši stoljetni ”sluganski” geni, protiv sustava se ne isplati, ma kakav bio njihov moralni kredo – protusloviti vlasti, moćnicima i vladajućoj oligarhiji je glupo i nepotrebno. Neefikasno i uzaludno!
Jesmo li na neki način mi ipak iskupljeni, razmišljamo dalje, udobno smješteni u gomili, bespogovorni i ponizni, prateći iznova cijeli Assangeov slučaj kao dobru krimi seriju, navijajući za njega koji je eto imao lude hrabrosti, koji se umjesto nas na neki način žrtvovao, u ime svih, u ime istine, a sada je ostavljen na ledini, nezaštićen, sam, zaboravljen od svih osim od svojih progonitelja, kao simbol otpora, koji to više niti nije, ili možda ipak jest?!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
• Hrvatska iznad Hrvata
• Premještanje kreveta
• Cirkus! Kakav dobar cirkus! Točno u srijedu
• Priča koja nikada nije ispričana
• Inkvizicija u školama: zašto smeta ženski spolni organ?
• Imamo Zakon o hrvatskom jeziku!
• Jebeni igrač
• Debeli dječak
• Tramvaj zvan čežnja
• Pet koncerata srpske turbofolk pjevačice u zagrebačkoj Areni
> Svi tekstovi ovog autora
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
