HDZ-ov Robin Hood – Superhik paket mjera

Evo jedne depresivne, svehrvatske ispovijedi, i jedan duboki naklon vlastitoj ustrajnosti u vlastitoj gluposti, u tridesetogodišnjem uzaludnom nadanju, da će konačno biti bolje, da će sve biti poštenije, da će sve evoluirati u neko uređenije društvo, u socijalnu sigurnost i pravdu, da će nam se standard približiti razvijenijim europskim zemljama, poput Njemačke, Švicarske ili barem Italije.

Tako nam se isprva obećavalo, dok se paralelno s ružičastim obećanjima odvijala najveća ikada osmišljena otimačina javnih i privatnih dobara u Hrvatskoj povijesti, takozvana ”pretvorba”.

Kada su se tvornice ”pretvarale” u privatne prćije najpodobnijih članova vladajuće elite, radnici otpuštali, a umjesto njih tvorničke hale transformirale u skladišta mješovite robe, kada su banke poklanjane strancima za jednu kunu, kada smo vlastite stanove s urednim papirima iznova ”otkupljivali” od vlastite države uz ne male novčane iznose i tako dalje…

Premda mnogima još uvijek neshvatljivo ili previše bolno, oni isti protagonisti iz već zaboravljene priče o privatizaciji na hrvatski način, takozvane ”pretvorbe”, danas iznova gaze, još većom žestinom, preko naših prignutih, savijenih kičmi, oni nas svojim bakandžama sabijaju u blato, mi smo njihov poltronski most preko kojega premošćuju vrijeme, dolazeći brzo do cilja, do velikog novca, do nakaradnog bogatstva, dok smo mi i dalje, kao i prije, njihovi dragovoljni robovi i notorne budale.

Sada je već kasno za nas, možda na trenutak osjetimo. Za nas je već kasno, možemo zaključiti prateći posljednju pljačku u nizu pljački, ovoga puta, opetovano, veliku aferu u Ini…

A oni koji su na vrijeme pobjegli iz ovog začaranog kruga, koji su se ”spasili”, nisu nikako otišli u afektu, kako im se često spočitava i zamjera, već su otišli, što se veli, sa suzom u oku.

(U konačnici Hrvatska je od 1991. godine sve do danas izgubila 895.736 stanovnika – cijeli jedan Zagreb i cijelu jednu Rijeku stanovnika zajedno! Negativni demografski trendovi, tzv. ”bijela kuga”, starenje stanovništva, nedostatak radne snage i nevjerojatan ”odliv” stanovništva u uređenije zemlje, rezultirali su padom stanovništva koji se strmoglavljuje punih trideset godina, najbrže posljednjih deset godina, nezaustavljivo, iz dana u dan.)

Vrijeme je svakome poklonjeno kao najvrjedniji dar, vrijeme kojega nemamo na pretek, nikako previše, već uvijek premalo. A mi koji smo ostali u ovoj žabokrečini, ribnjaku bez riba, državi bez socijalne sigurnosti, bez pravne zaštite, mi se razbacujemo tim istim dragocjenim darom – jedinom trajnom vrijednosti koju posjedujemo.

Nama je vrijeme stalo, u tom simulakrumu prepucavanja o žrtvama i ubojicama, ustašama i četnicima, u neoliberalnom imperijalizmu na balkanski način s puno korupcije i lopovluka…

Nama je vrijeme stalo i mi statiramo u tom okrajku povijesti i okrajku svijeta, u toj slijepoj ulici izmišljene tranzicije, izmišljenog prelaska na bolje, prelaska koji traje već, eto, tridesetak godina, a nama je još uvijek isto ili još malo gore, narodski rečeno ”svako lani bolje”.

Kao što je u posljednjem obraćanju europskoj publici vezano uz rat u Ukrajini eksplicitno kazao Slavoj Žižek, citirajući Lucu Celadu, iz talijanskog lista Il manifesto – ”Konverzija u kapitalizam prati uobičajeni obrazac: klasa oligarha i mala elita se nerazmjerno bogate, tako što pljačkaju javni sektor uz suučesništvo političke klase”.

U našem slučaju mrkva na štapu kojom se upravlja svima nama – prevarenim, nasanjkanim pukom, je permanentni strah od ugroze jedine nam, često spekulativne državotvornosti, permanentni strah od Srba kojih više niti nema u Lijepoj Našoj, osim u ponekom zapuštenom selu Banije i Korduna odsječenom od civilizacije, bez struje, s presječenim telefonskim žicama, i permanentni strah od takozvanih ”jugonostalgičara” – onih koji se još uvijek usuđuju prisjetiti se države koje nema punih trideset godina i čije se ime još uvijek izgovara s prezirom i mržnjom, dok novije generacije niti ne znaju da je tako nešto na ovim prostorima postojalo…

Mrkva se klati privezana za uzde i jaram upregnutog magarca, i dok magarac i dalje vidi samo mrkvu, sve se kreće ustajalim ritmom, koji svako malo remeti poneki razotkriveni lopovluk i kriminal vladajućih elita, kao vrh ledene sante, ispod koje se nazire nešto ogromno i crno.

A Vladin najnoviji paket mjera, pojeftinjenje ulja, brašna, šećera, svinjskog, pilećeg i miješanog mljevenog mesa, jednokratni novčani milodari za penzionere, korisnike dječjeg doplatka, novčane potpore studentima, poljoprivrednicima, ribarima, zaustavljanje rasta cijena energenata… i, kao šećer na kraju, prijedlog uvođenja posebnog poreza na dobit onima koji u krizi ostvaruju značajnu dobit ”koja nije primjerena ovim okolnostima i nije sada moralno prihvatljiva. To je načelo pravednosti”. (Tko će o moralu ako ne vladajuća elita.)

Poput Robina Hooda, koji otima bogatima da bi davao siromašnima, ili u duhu visokoosjetljive socijalne politike skandinavskih zemalja, Vlada je nakon razotkrivene afere u Ini s povijesno visokim iznosom opljačkanoga novca, najavila socijalne mjere i novopredloženi porez na dobit kojeg se ne bi posramila ni komunistička Kuba ili Sjeverna Koreja.

Postavlja se pitanje, je li vladajuća elita, ovim socijalnim paketom mjera postala hrvatska inačica Robina Hooda koji krade bogatima da bi dijelio siromašnima, ili je ipak možda radije bliža Superhiku, glavnome negativcu kultnog ”Alana Forda”, koji krade siromašnima, da bi dijelio bogatima, vinskim zadahom iz nadute trbušine omamljujući svoje žrtve?

Koji je obrazac svekolike moralne vertikale vladajućih bliži trenutnoj istini novih socijalnih mjera?

Izlaz iz te, novonastale dileme, svatko će naposljetku morati potražiti sam.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatska iznad Hrvata
    •  Premještanje kreveta
    •  Cirkus! Kakav dobar cirkus! Točno u srijedu
    •  Priča koja nikada nije ispričana
    •  Inkvizicija u školama: zašto smeta ženski spolni organ?
    •  Imamo Zakon o hrvatskom jeziku!
    •  Jebeni igrač
    •  Debeli dječak
    •  Tramvaj zvan čežnja
    •  Pet koncerata srpske turbofolk pjevačice u zagrebačkoj Areni

> Svi tekstovi ovog autora