Getoizacija mora i morske obale

Zamislimo staricu od osamdeset i više godina, koja živi sama u trošnoj kamenoj kući u raseljenom zaseoku, negdje u hrvatskom primorju, udaljenom desetak kilometara od mora.

Ta starica u lakovjernoj nepromišljenosti utemeljenoj na nepisanom pravilu iz nekih prošlih vremena, da se ”ljudi drže za riječ, a volovi za rogove”, potpisala je, uzmimo, sa svojim nećakom, jer izravnog potomstva nema, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, kojim se nećak obvezao do staričine smrti brinuti o njoj, kupovati joj i spremati hranu, donositi lijekove, kositi travu uokolo kuće, dok se, pak, starica ugovorom obvezala odmah prenijeti svu svoju imovinu nećaku, svojemu novome skrbniku.

Nećak, dobivši cijelo imanje, s čistim vlasništvom ”kao na dlanu”, još toplim od primopredaje, tako ”upakiranim”, zajedno sa staricom od osamdeset i kusur godina, odmah sve baca na tržište, na prodaju…

Kupivši imanje od staričinog skrbnika, onog nećaka obnevidjelog od poduzetničkog duha ili pohlepe, novi vlasnik – ovoga puta bogati Talijan, obvezao se da nakon povoljne kupovine imanja s pripadajućim pašnjacima i vinogradom, sve do njene smrti, staricu ne smije izbaciti iz njezina, sada već bivšega doma. Situacija se stubokom promijenila.

I tako, danas naša starica još uvijek živi poput stranca u rodnoj kući bez ičije pomoći, okružena građevinskim strojevima, radnicima koji za Talijana uređuju kuću i imanje koje više nije njeno, i koje će uskoro postati lijepo uređena ”kuća za odmor”. Dok starica, stisnuta između četiri vlažna zida u podrumu kuće, čeka svoj zasluženi kraj.

Priča je tužna i opora, ima jasnu poruku, premda se moguće mnogi ne bi složili s njezinim poučkom, i da ih tako netko upita kako bi reagirali, kako bi se snašli, postavili prema samoživom i bezdušnom nećaku – bi li upali u ovu ili sličnu zamku naivnosti i lakovjernog ”prepuštanja sudbini”, većina bi samouvjereno odgovorila da na tako nešto ne bi nikada pristali, i da nikada ne bi nasjeli na takav ili sličan ugovor, dapače, kako bi radije skapali od gladi nego nekome prodali, ili još bolje, poklonili vlastiti dom, svetinju, djedovinu.

I svi bi ti samouvjereni ispitanici, koji bi kategorički odgovorili niječno, da na tako što ne bi nikada pristali, bili u krivu.

Jer odgovor je zapravo obrnut, blizak staričinoj životnoj priči, i nameće se kao sudbina sviju nas, građana ove lijepe zemlje, za koju je davno, još u nevidljivim začecima apartmanizacije, pogleda uperena u morsku pučinu, primijetio neki anonimni Dalmatinac uzdahnuvši retoričkim pitanjem: – Ma ko to more platit!?

Ali došlo je vrijeme, poput zle kobi, da sve to danas, ono najljepše i najvrijednije, netko uistinu može platiti i naplatiti.

O čemu se zapravo radi?

U sjeni globalnih prijetnji nuklearnim ratom, energetskom krizom, američkim i ruskim napuhavanjima mišića, na našoj maloj šahovskoj ploči s crveno-bijelim poljima, daleko od globalnih zastrašivanja i geopolitičkih dubioza, kuha se ispod žita, izvan radara medijskih analiza i naslovnih stranica dnevnih novina, jedna nipošto dobra ideja, upakirana u prijedlog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, kojim se na mala vrata otvara mogućnost davanja u koncesiju plaža i pomorskog dobra, odnosno pojasa kopna, širokog i udaljenog od mora najmanje šest metara, što je bila i ostala hrvatska svetinja, nedodirljiva poput nogometne reprezentacije ili grada heroja Vukovara. Uz to, trajanje koncesija produljuje se s dvadeset na trideset godina.

To bi, prevedeno, značilo da, ako se izglasa ovaj tajanstveno nenametljiv, introvertiran i samozatajan, skoro pa nevidljiv, prijedlog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, omogućit će se hotelima ili kampovima u blizini morske obale da zatraže koncesiju na istu, odnosno da je ozidaju, ograde žicom ili zlatnom ogradom, kako bi bila dostupna samo njihovim gostima, dok bi domicilno stanovništvo, građani Hrvatske, ostali uskraćeni za taj biserni komad mora, pješčanu ili šljunkovitu plažu, na koju su godinama uzimali pravo, generacijama je ljeti posjećujući, kupajući se i sunčajući na njoj, doživljavajući je kao svoju intimu, kao produženi boravak imaginarna doma.

Na koncu, nije li ona starica s početka priče, koja živi u vlastitoj kući kao podstanar, u potpalublju kamenog zdanja koje se ubrzano pretvara u ”kuću za odmor” u vlasništvu nekog stranca, simbol te iste – naše naivnosti i nezainteresiranosti, prepuštanja vlastite sudbine u ruke agilnih, snalažljivih, umreženih i samoživih političara, koji će nas, koristeći ”slovo zakona” i prijedlog zakona o izmjenama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, rasprodati i uništiti zauvijek, na vrlo sličan način, samo još perfidnije i licemjernije od onog nećaka osamdesetogodišnje starice, koji je obećao biti skrbnikom, pa sve prodao zajedno sa staricom, stranome investitoru.

Ipak, da sve nije tako uzaludno i crno, svojim primjerom kako se treba boriti protiv naizgled neuništivoga, neosvojivoga i nepobjedivoga, protiv jačega od sebe, građanima Hrvatske demonstrirat će u nedjelju 9. listopada, na već razglašenom (i izvan granica Istarske županije), referendumu za Lungomare, građani Pule. Držimo im fige!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatska iznad Hrvata
    •  Premještanje kreveta
    •  Cirkus! Kakav dobar cirkus! Točno u srijedu
    •  Priča koja nikada nije ispričana
    •  Inkvizicija u školama: zašto smeta ženski spolni organ?
    •  Imamo Zakon o hrvatskom jeziku!
    •  Jebeni igrač
    •  Debeli dječak
    •  Tramvaj zvan čežnja
    •  Pet koncerata srpske turbofolk pjevačice u zagrebačkoj Areni

> Svi tekstovi ovog autora