Bog, Hrvati i nogomet

Konačno, s olakšanjem, nakon dugih mjeseci apstinencije, zabijanja glave u pijesak, apatije pomiješane sa zatomljenim nezadovoljstvom vlastitom egzistencijom, smanjenom kupovnom moći, gomilom računa koje moramo plaćati i neizvjesnosti hoćemo li zadržati posao ili ćemo na burzu rada, neki svakako i u Irsku, nakon autodestruktivnog potiskivanja emocija… konačno, nakon svega, opet se ozarila cijela hrvatska javnost, drčno i ponosito poput hrabrih demonstranata krvavih gubica na ulicama nekih nedemokratskih, autoritativnih država i pripadajućih im režima, zaorila se pjesma i zavijorile se zastave.

Život je na trenutak zastao, sve su primarne radnje na trenutak prekinute, preživanje hrane, onaniranje, disanje, jaukanje ili pjevanje u crkvenom zboru… sve je na trenutak zastalo, slika se zaledila u našim glavama, i mozak nam je zatrokirao kao dotrajali dizel motor, ponavljajući mehanički, odsutno, kao plišani majmun što udara činele, neprekidno istu mantru: Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska!

Polovicom ovog prevrtljivog i sparnog lipnja, kada snaga polako zamire, u raskoraku između završetka školske godine i pripreme za dugo toplo ljeto, daleko od mora i uzavrelog Jadrana, na dalekom sjeveru Europe, u Rotterdamu, iznova se kroji sudbina našeg naroda. Okolnosti su dramatične – ”Biti ili ne biti”, što bi rekao Laza Kostić u kongenijalnom srpskom prijevodu Shakespeareovog ”Hamleta”: ”Trt-mrt, život ili smrt!”.

Tako je iznova sudbina domovine prepuštena rukama, pardon, nogama ”naših dečki”, koji su iznova zamalo umrli na terenu, kao i toliko puta do sada, boreći se do posljednje kapi krvi za svoju domovinu, da poput vitezova Okruglog stola, templara i modernih križara, noseći vlastite glave u torbi, promiču dalekim svjetovima, poput vilenjaka, hobita i patuljaka, boreći se protiv sila zla, hrvatske vrline, boje naše domovine, obrubljene pleterom i crveno-bijelim kockama.

I evo nas razgaljene, sretne u zajedništvu, u festivalu optimizma, jer mi smo iznova izvojevali pobjedu, danas protiv Nizozemske, sutra protiv Španjolske.

Mi maleni, nevidljivi, s najnižim životnim standardom u Europskoj uniji, s kriminalnim dosjeima mnogih naših milih ministara koji se smjenjuju kao na traci, s urušenim gospodarstvom, s iseljenom Hrvatskom kao nikada do sada, mi smo iznova pokazali zube – u viteškom turniru naši su dečki dokazali da smo unatoč poražavajućoj ”krvnoj slici” Domovine, neprejebivi, neuništivi, snalažljivi i nepotkupljivi – sve ono što u realnosti, ovoj zbiljskoj, življenoj ili drijemajućoj, nismo.

Ali lijepo je živjeti u sjaju lažnog svjetla premoći, u natjecanju sa superiornijim i uređenijim državama od naše, jer mi smo, odnosno ”naši dečki”, koji mahom igraju po bogatim europskim klubovima i izvukli su se, za razliku od nas, iz ovog beznađa i socijalne nesigurnosti u kojima se kvasimo dugih tridesetak godina kao domaći krastavci u tegli… jer mi smo konačno u nečemu bolji od svih njih, i ”imamo muda”, što se ono kaže.

Ovaj opijum za narod valjalo bi stalno iznova ponavljati, stalno iznova pobjeđivati, poistovjećivati se s jedanaest super spremnih sportaša profesionalaca, trčati s njima po terenu u mislima, s pivčugom u ruci, sa šiltericom na glavi, s logom lokalne poljoapoteke ili prigodnom šahovnicom iznad čela.

I što nam drugo uopće treba? Kruha doduše imamo sve manje, ali igara nam ne nedostaje, dok je s nama naša repka, koja nas svako malo obraduje, iščupa iz blata svakodnevnice, u kojoj se uškopljeni i omamljeni, poslovično pasivni, jedva pomičemo, poput ljetnih muha koje plaze po oblizanom tanjuru.

Ništa više i ništa manje.

I to je naš plafon, vrh naših mokrih snova, da naše vlastito dijete postane nogometaš, da zaigra u nekom inozemnom prvoligaškom klubu, da uspije u životu, da ga svi vole i poštuju u kvartu, da mu svadbu ovjekovječe u Storyju ili Gloriji, da užoj rodbini osigura kuću na moru, sebi jahtu i ergelu brzih automobila, da osvane na nogometnim sličicama Panini, i da buduće generacije, novi hrvatski naraštaji, sva djeca, vide u njemu neprikosnoven uzor, Isusa Krista na raspelu odjevenog u nogometni dres dizajniran u krupnim uzorcima crveno-bijelih kvadrata, kako pozira iza oltara katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije, i svetih Stjepana i Ladislava.

P.S.(I na kraju, umalo zaboravismo da se dotaknemo aktualnog slučaja Livaje koji je uzdrmao cjelokupnu javnost Lijepe naše, i njegove sudbine u Repki ili možda ipak izvan Repke, ili ipak u Repki ili možda ….? Naposljetku, topla srca možemo zaključiti, to je jedna posve druga, srcedrapajuća, ljubavna priča koja će se sama od sebe rasplesti i pacificirati, a čije se melodramatike ne bi postidjeli niti planetarno poznati glumci južnoameričkih sapunica ”I bogati plaču”, ”Esmeralda” ili ”Marisol”).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatska iznad Hrvata
    •  Premještanje kreveta
    •  Cirkus! Kakav dobar cirkus! Točno u srijedu
    •  Priča koja nikada nije ispričana
    •  Inkvizicija u školama: zašto smeta ženski spolni organ?
    •  Imamo Zakon o hrvatskom jeziku!
    •  Jebeni igrač
    •  Debeli dječak
    •  Tramvaj zvan čežnja
    •  Pet koncerata srpske turbofolk pjevačice u zagrebačkoj Areni

> Svi tekstovi ovog autora