autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Zlo majora Tepića se ne da maskirati
Ante Žderić
Mnogi vjerojatno nikad ne bi čuli za Milana Tepića, da taj major nekadašnje Jugoslavenske narodne armije dana 29. rujna 1991. nije usmrtio sebe, 11 pripadnika Hrvatske vojske i nepoznat broj vojnika JNA, dignuvši u zrak skladište oružja i streljiva Barutana, u šumi Bedenik, pored Bjelovara, radije nego da ga preda u hrvatske ruke. Dakako, majoru su bili ponuđeni pregovori.
Više od 30 godina kasnije, istom majoru Tepiću spomen ploču podiže grad Banja Luka i gradonačelnik Draško Stanivuković, o ”Danu Republike Srpske”, 9. siječnja 2022., tvrdeći da je Tepić ”Svijetli primjer Srbina…”.
Na prosvjednu notu iz Republike Hrvatske, banjalučki gradonačelnik među ostalim, odgovara: ”Banja Luka je fokusirana na život, suživot i toleranciju…”.
Mislećem je čovjeku jasno da je ovdje riječ o još jednom nastavku priče o ludilu, mitomaniji i životu u paralelnim svjetovima podržavatelja i provoditelja nacionalističko-fašističkih politika, koje su devedesetih godina na području bivše Jugoslavije ostavile neizbrisiv, krvav trag.
Takve su politike u isto vrijeme bile i pokriće za organizirani kriminal, u koji su do grla (bili) upleteni njihovi kolovođe.
Da je major Tepić u Bjelovaru ubio samog sebe, već bi to bio težak grijeh protiv života kao najvećeg Božjeg dara. No taj je čovjek istovremeno ubio i barem 11 drugih ljudi, pripadnika obiju tada suprotstavljenih vojski.
Kakav mentalni sklop moraš imati da takvog čovjeka proglasiš ”svijetlim primjerom”!? Nevezano za narod kojemu je pripadao.
Mislećem je čovjeku jasno da je ovdje riječ o još jednom nastavku priče o ludilu, mitomaniji i životu u paralelnim svjetovima podržavatelja i provoditelja nacionalističko-fašističkih politika, koje su devedesetih godina na području bivše Jugoslavije ostavile neizbrisiv, krvav trag
Kakva to mora biti izopačena moralna svijest, koja ubojicu tuđih sinova uopće povezuje sa svjetlom, ili bilo kojim drugim pojmom, izuzev moralne izopačenosti?!
Ne, nikad neću pristati da je bilo tko – tko ubija, ako nije prisiljen – bilo što drugo osim nakaze. To nema veze bio Tepić Srbin, Hrvat, Bošnjak, Kazahstanac ili bilo što peto. To, jednostavno, ima veze sa zdravim razumom i moralnim rasuđivanjem.
Samoubojstvo, ubijanje i razaranje, poput onog koje je Tepić uzrokovao u Bjelovaru, nije junaštvo. Tu činjenicu neće promijeniti nikakva spomen-ploča.
Zlo ostaje zlo, ma koliko mu pjevali hvalospjeve, tražili opravdanja, iskrivljavali ga ili predstavljali dobrim. Izopačenost zla ni s čim se ne da skriti. Nikada.
Može proći 30 ili 3.000 godina, ono će ostati isto – gnojna rana na licu jednog naroda. Jedini lijek je da ju se zauvijek amputira. Iz života, iz srca, iz svijesti koja bi ju povezivala s dobrom.
Zlo neće (p)ostati dobro ni kad ga maskiramo krinkom nacije, naroda, vjere, nekakve slavne povijesti. Ono se ne da maskirati.
To znaju i oni koji to pokušavaju. I to im je najveći grijeh. To ih otkriva kao sudionike u tom zlu, njegovim podržavateljima. Dok god ima onih koji hrane zlo opravdavanjem, nijekanjem, skrivanjem i iskrivljavanjem, ono će vrebati da ponovno oživi i zgrabi nove žrtve.
Zlo koje se opravdava uvijek će biti žedno nove krvi, uvijek u novim, perfidnim oblicima. Ono će uvijek vrebati vašu djecu, bila ona Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili bilo tko četvrti.
Poznajem puno Srba. Mnogi od njih su moji prijatelji, kojima se ponosim. ”Svijetli primjer Srbina” mogu primijeniti na njih.
Nikako na majora Tepića. Taj je pobio i Hrvate i Srbe. Takav bi ubio bilo koga. Taj i njemu slični zaslužuju samo smetlište povijesti i najcrnji krug pakla. Kao i svi zločinci, nevezano za narod ili vjeru.
Ne, ne mogu i ne želim poistovjećivati Srbe i Tepića, kao ”svijetli primjer”. Ne mogu. Time bih pljuvao na moje prijatelje.
To čini Stanivuković i njemu slični. Kao i svi koji slave zločin i zločince, ma iz kojeg god naroda dolazili. Podizati Tepiću spomenik ili ljubiti ruku osuđenom ratnom zločincu, isto je gaženje i čovjeka i Boga.
Odgovarati na prosvjednu notu govorom o toleranciji i suživotu, krajnji je politički cinizam dostojan onih kojima ništa nije sveto.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
• Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
• Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
• Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
• Veliki Bog među svojima
• Čovještvo kao Božja norma
• Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga
• Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura
• Crkva sutrašnjice
• Božji šator među ljudima
• Razapinju u današnjim Magdalenama onog na križu oko vrata
> Svi tekstovi ovog autora
Oznake: Ante Žderić, Banja Luka, Bjelovar, Draško Stanivuković, JNA, Milan Tepić, Republika Srpska, Svjedok svjetla
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
