autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
Ante Žderić
Hrvatski politički djelatnik i jedan od najdugovječnijih građana s domaće javne scene završio je svoj zemaljski hod. Preminuo je Josip Manolić (22. ožujka 1920. – 15. travnja 2024.), i to u zavidnim životnim godinama.
Mediji su prije nekog vremena izvijestili kako je Manolić zatražio svećenika, koji mu je podijelio sakramente ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja. Vjerovati je da je takva želja (bila) izraz dubokog promišljanja i suočavanja čovjeka sa smrću, još i više jer je bio u zaista odmaklim životnim godinama.
K tome, budući da je obnašao različite političke dužnosti u bivšoj državi i u Republici Hrvatskoj, kao i da je bio partizanski borac u Drugom svjetskom ratu, lijepo je znati da se čovjek na zalazu života htio pomiriti s Bogom.
Tko dijeli vjernički, kršćanski svjetonazor, takvom bi se činu (trebao) radovati. Božje milosrđe uvijek ide ususret ljudskom kajanju i nadvisuje svaku slabost i grijeh.
Kršćanskim vrednotama prožeto društvo pitanje bilo čije ispovijedi i odlaska s ovog svijeta čuvalo bi u sferi privatnosti i radovalo bi se sakramentalnom pomirenju čovjeka i Boga, pa bio taj čovjek i najveći grešnik. Uostalom, i desnog razbojnika razapetog s Kristom Crkva časti kao sveca.
No već prilikom podjeljivanja spomenutih sakramenata Josipu Manoliću prisutni su se imali potrebu fotografirati iznad bolesničke postelje tog umirućeg čovjeka i fotografiju podijeliti u medijima. Takav je čin nedvojbeno podsjećao na lovce koji ponosno poziraju nad uhvaćenom lovinom ili na pobjednike koji likuju nad poraženim.
Tako se podjela sakramenata umirućem čovjeku predstavila ne kao odraz Božjeg milosrđa čovjeku po službeniku Crkve, već kao paradni trijumf nad konačno poraženim neprijateljem.
U spomenutoj fotografiji nije bilo ni trunke milosrđa, a kamoli ljudskog dostojanstva. Tek likovanje nad pobijeđenim starcem, kojeg se nerijetko poistovjećivalo s omraženim režimom u Jugoslaviji, čiji je bio dio.
Sada, kad je iznureni čovjek u tako odmakloj dobi prešao s ovog svijeta, i dalje nema traga kršćanskom osvjedočenju na koje se protagonisti našeg društva tako rado vole pozivati.
Likovanje sa spomenute fotografije proširilo se na društvene mreže, medije i dio javnog mijenja. Iskazuje se neskriveni trijumf nad čovjekovom smrću, a njegov život i osoba se izlaže neskrivenim porugama i vrijeđanju.
Dakako, sakramente i Božje milosrđe nitko ne spominje. Bog je u ovdašnjem društvu dobra kulisa samo kad je potreban i kad služi vrlo prizemnim interesima.
Komentari oko Manolićeve smrti razotkrili su komentatore kao lešinare koji grakću i kruže nad nečijim truplom, spremni okomiti se na njega i u tren oka ga raščetvoriti.
Zanimljivo je da se ne čuju ni glasovi onih koji su devedesetih profitirali od Manolićevog angažmana u hrvatskoj politici. Šutnja odaje strvinare, jednako kao i graktanje.
Jednako je zanimljivo da dostojanstvo Manolićeve smrti ne brane ni oni koji su, zahvaljujući njegovoj obavještajnoj djelatnosti, bili zaštićeni od moguće lustracije nakon promjena 1990. godine. Drugim riječima, ostvarilo se ono – ”Neka visi Pedro!” – pa makar u svojoj 105. godini.
Vjera u sakramente i dostojanstvo umiranja neke su od temeljnih vrednota vjere i uljudbe. Jedno je osuditi sustav i zločine kojemu je Manolić služio za vrijeme Jugoslavije, a sasvim nešto drugo promatrati kraj nečijeg života i želju za sakramentalnim pomirenjem s Bogom.
I jedno i drugo oslikava našu osobu i društvo u kojem živimo i čiji smo dio. Jedno je osuditi grijeh zločina i sustava koji ih je činio, a sasvim drugo vrednovati potrebu čovjeka koji je u njima sudjelovao za pomirenjem s Bogom i mirnim odlaskom s ovog svijeta.
Uostalom, zar ne molimo ”Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim!”? Lako je otpuštati dužnicima bezazlene prijestupe. To može svatko. No biti uljuđen čovjek i vjernik na tragu evanđelja Isusa Krista, to je već kušnja o kojoj vrijedi razmišljati.
Možda su umiranje i smrt Josipa Manolića prilika za to, za sve one koji žele da im vjera bude nešto više od biljega plemenske pripadnosti.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
• Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
• Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
• Veliki Bog među svojima
• Čovještvo kao Božja norma
• Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga
• Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura
• Crkva sutrašnjice
• Božji šator među ljudima
• Razapinju u današnjim Magdalenama onog na križu oko vrata
• Sjećamo se – Jasenovac
> Svi tekstovi ovog autora
Oznake: Ante Žderić, Josip Manolić, ogledalo, Svjedok svjetla, uljudba
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
