autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Vozio bi čovjek skupi automobil, a po njemu plaze žohari
Tatjana Gromača
Kuda čovjeka nosi njegovo vrijeme? On to ne zna, a možda i ne želi da zna.
On želi uživati u ljetu, u ispijanju piva (koje je poskupjelo), u ispijanju kave (koja je također poskupjela), u oblizivanju sladoleda (koji je skup), on želi naprosto, poput izmučene životinje (izmučene strahom od COVID pandemije, izmučene usamljenosti, potresima, poplavama, požarima, otapanjem leda na Antarktici, širenjem ozonskih rupa, povećanjem stakleničkih plinova, ratovima, pogibeljima i prijetnjama koje naviru sa svih strana), on naprosto želi začepiti sve uši i sve pore svoga bića nekim providnim, utješnim emulzijama, nekom ljetnom pjesmom zrikavaca kadrom da svojom glasnoćom nadglasa sve prijetnje, sve crne slutnje, svu jezivost povijesnog trenutka kojemu je svjedok, da utone u neku melasu sreće i hedonizma, melasu zaborava koji će dakako biti i samozaborav…
Daleko je jesen – tješi se ovaj naš čovjek, daleko je vrijeme hladnoća i magluština, daleko je zima, daleko je nestašica energenata, nestašica hrane, daleko su glad, siromaštvo, bijeda, bolest, smrt, umiranje…
Uostalom, umrijet će neki drugi, gladni će biti neki drugi, ratovi će biti negdje drugdje, sve će me zaobići, misli taj čovjek, kao što kugla na biljarskome stolu zaobilazi rupe ka kojima je gura udarac štapa.
On se doduše tješi kako je sve to još daleko, i sve je izopačeno, jer jedni misle na veoma skupe, rafinirane stvari, dok drugi misle na goloću opstanka samoga, i sve je raspolućeno, i na svijetu vlada amoral nepravednih raspodjela, raspodjela u kojima nema mjesta za ravnotežu, za pravdu…
Onaj jezičac na vagi spušta se prema dolje – osjeća ovaj čovjek, taj koji se zanosi zaglušujućom pjesmom zrikavaca i koji želi vjerovati kako je sve lijepo, kako je ljeto vječno, kako je čovjek rođen zato da gol šeće među palmama, gricka kokosove orahe i spava s Tahićankama, svake noći s drugom – onaj jezičac na vagi spušta se sve niže i niže, dok se logikom te stvari njen suprotan kraj podiže sve snažnije u zrak, ali na tom suprotnom kraju nisam ja – osjeća ovaj čovjek, osjeća, ali si ne želi priznati to osjećanje, tu predestiniranost kao istinu koja postaje sve nepobitnija.
On želi uvjeriti samoga sebe kako je, naposljetku, sve u njegovim mislima – i svjetska nepravda, i prijetnje ratom i bolestima, i nuklearno oružje, i Putin i Biden, sve je on to izmislio jer je popio suviše puno bijeloga ruma, jer si je dao oduška, jer se ljulja u nekim ležećim mrežama, razvučenim između dvaju stabala sekvoje, misleći na nešto veličanstveno, na leđa velikoga kita čiji rep para ocean dok se valovi podižu i spuštaju u jednoj blagoj, prijatnoj nijansi ljetne tramontane koja mrsi svoje melodije sve glasnije i glasnije, zbog čega ovaj čovjek više ne može čuti niti zaglušujuću buku topova, negdje na nekom ratnom polju, niti zapomaganja ranjenih niti plač djece niti vrisku silovanih žena…
Sve se to, u ovoj njegovoj stvarnosti, ne čuje, uostalom, uvjerio se je, u tom zaglušujućem trenutku, zaglušujućem prije svega zbog pjesme zrikavaca, sve je to prije svega plod njegovog uma, plod njegove destruktivne mašte, koju valja ušutkati dobrom hranom, umiriti sa što više rashlađujućih, osvježavajućih napitaka.
Jer ljeto je kratko, i što da čovjeku, nakon svega, nakon svih strepnji, mučenja i trpljenja na koncu ostane? Što da radi čovjek koji želi živjeti od svojih uspomena, od memorija koje jasno, trebaju biti, prije svega lijepe?
A kako da ih, pobogu, ovaj čovjek stekne, ako će neprekidno biti zabrinut, ako će njegove misli biti zaokupljene onime što dolazi?
Uostalom, zar baš on, taj zaljuljani lezilebović, taj ljubitelj sunca i hladovine da bude ona neugasla savjest čovječanstva, u trenutku kada među ljudima zavlada razjedinjenost i materijalizam, u trenutku kada su uspjeh, slava i posjedovanje ljudima pojeli mozgove, i kada sve potvrđuje da je najbolje samo praznoglavo kesiti zube, kesiti zube, nositi skupu odjeću, voziti skupe automobile, makar u stvarnome životu, u privatnim prostorima ljudi, plaze žohari i ogromne, sve veće i veće crne bube, koje su možda, nakon majmunskih boginja, jedna od najnovijih prijetnji svjetskih razmjera čiji dolazak, u sveopćoj obnevidjelosti, još i ne slutimo?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
• Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy
• Impresije s mirovnih susreta zemalja Mediterana Medì
• Suludo ljubavno sljepilo i neistinitosti naše stvarnosti
• Vječni malograđanin
• Oleg Mandić: “Život obilježen Auschwitzom”
• Doživotna kolektivna eutanazija
• Victor Serge, literarni heroj 20. stoljeća
• Slavlje i bezglavlje
• Roman ''Bez'' Bore Ćosića – djelo majstora umjetnosti riječi
• Božićno carstvo prosjaka
> Svi tekstovi ovog autora
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
