autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Suludo ljubavno sljepilo i neistinitosti naše stvarnosti
Tatjana Gromača
Slušam tako neki dan, spuštajući se busom u neki drugi, velik, lijep, već dugo uređen i svojom širinom, velegradskosti, otvorenosti, dojmljiv grad, u, na žalost i dakako, nekoj drugoj državi, jednu svoju vremešnu sugrađanku kako na sav glas uzdiše koliko je grad iz kojega svi mi putnici u busu upravo dolazimo nebrojeno puta ljepši od ovoga, koji se pred njegovom ljepotom može skriti.
Uzvikuje to ova gospođa, usput budi rečeno, veoma dotjerana, na sav glas, ponavlja tu, jasno je, po svemu neistinitu, bulazneću rečenicu nekoliko puta – i nakon što je muž, koji pored nje sjedi, suvislo upozori kako je grad iz kojega dolazimo sav u rupama i raspadanju – kao da su ga ”Bugari gradili” (nešto me nagoni da se ovdje usput ponizno ispričam Bugarima). No ova se zanesena gospođa ne da urazumiti.
Neusporediv je, klikće uporno, po ljepoti, njen grad s ovim – bjelosvjetskim šarmom, okupanim, evropskim gradom, širokih i ravnih prometnica, čvrstih i lijepih zgrada, uređen, u kojemu – vidi se to već iz autobusa, ljudi sa zadovoljstvom obavljaju svoje poslove, jer su za njih nagrađeni kako treba, i jer sustav kao takav, organizacija stvari u širem i dubljem smislu, funkcionira.
To se funkcioniranje – kao funkcioniranje jednog ljudskog organizma – odražava i vidi već i pogledom na površinsku sliku – nema zapuštenosti, nebrige, prljavštine, prelaženja preko stvari i problema, u vidu funkcioniranja infrastrukture, urbanizma, važnih institucija, jer ljudi svoje dužnosti, ponajprije i u najvećoj mjeri obavljaju ipak odgovorno i kako treba…
Ali kada bi ova napirlitana dama bila jedina među nama koja tako slijepo burgija, udarajući svoju lažnu muziku, uvijek u iste gajde! Ali avaj, takvih kao ona je na svakom koraku – čak i kada se, poput ove anonimne građanke, izvedu malo izvan ove naše, kao visokim drvenim tarabama ograđenog tora, takozvane državne demokratske zajednice, nekuda malo van – kada ih, ne daj bože, nekakva nužda – jer što bi drugo moglo biti – na to natjera, oni i dalje opet isto ponavljaju – kako je ovo ovdje, naše, daleko i neusporedivo bolje i ljepše od svega drugoga što uokolo njih postoji, neimajući očito u vidu niti ovdašnje pokradenosti i prijevare, korupcije i osiromašenosti, socijalne nejednakosti i nesrazmjere, umrtvljenosti i poniženosti, dovedenosti do ruba opstanka mnogih pripadnika našeg društva.
Čovjek se stvarno, slušajući te naše zaljubljene tetrijebe, pita tko je ovdje lud, i za koga oni u stvari izvode taj svoj šašavi, kabuki teatar?
Međutim on se upravo jednom slijepom ustrajnošću ponavlja, kao da je u te naše ljude usađen nekakav program, kao da im je preko nekih izvanjskih pomagala ugrađen mikročip, zbog čijeg djelovanja neprekidno ponavljaju jedno te isto.
Interesantan je to fenomen, vrijedan dubljih, socioloških i psiholoških analiza. Jer, teško bi bilo zaključiti da su naši ljudi baš do te mjere lišeni mozga, da ne žele reagirati na stvarnost uokolo sebe, i priznati je onakvom kakva ona trenutno jest – zabrinjavajuće žalosna i turobna, besperspektivna, s obzirom na činjenično stanje kakvim raspolažemo.
Čak i onda kada ih nitko ništa ne pita – kao ovu simpatičnu gospođu iz autobusa – i kada su ”stavljeni” u drugo okruženje i okolnosti, među drugačije standarde, kada imaju priliku da se uvjere, da vide i odmjere, usporede, da korigiraju vlastitu ”opću sliku”, oni to, zanesenjaštvom nekog ludog napoleona, koji sjedi gol ili u gaćama na krevetu nekog bolničkog odjela za duševne poremećaje, odlučno odbijaju, uz žustre izlike kako promptno moraju spremiti svoju vojsku, mačeve i konje za predstojeću veliku bitku, baš onu kod Borodina, koju je u svom velebnom romanu naširoko i nadugačko opisao veliki Lav Tolstoj.
E pa, nema druge, na koncu svega, nego pristati na tu njihovu ludu igru i uzviknuti sućutno – Sretno vam bilo! I poželjeti da bude što manje krvi, što manje ljudske i životinjske patnje i pogibije, a što više bijelih zastava, na tom njihovom, punom neutemeljenog i infantilnog domoljubnog sljepila, megdanu.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
• Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy
• Impresije s mirovnih susreta zemalja Mediterana Medì
• Vječni malograđanin
• Oleg Mandić: “Život obilježen Auschwitzom”
• Doživotna kolektivna eutanazija
• Victor Serge, literarni heroj 20. stoljeća
• Slavlje i bezglavlje
• Roman ''Bez'' Bore Ćosića – djelo majstora umjetnosti riječi
• Božićno carstvo prosjaka
• Septologija I-II Jona Fossea, djelo koje treba uzeti u obzir
> Svi tekstovi ovog autora
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
