autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Impresije s mirovnih susreta zemalja Mediterana Medì

AUTOR: Tatjana Gromača / 21.03.2024.

Mirovne inicijative u današnjem svijetu zahvaćenom na mnogim stranama teškim ratnim sukobima, rastućom mržnjom, podjelama, prijetnjama i netrpeljivostima, unatoč prevladavajućim mišljenjima kako se nastojanja oko mira, naročito u ovako uzburkanim i ratnim retorikama uzavrelim vremenima, čine promašenim i uzaludnim poslom idealista i zanesenjaka, ljepoduha koji nisu u stanju učiniti ništa konkretno kako bi pomogli unesrećenima diljem svijeta, kako bi radili na zaustavljanju teškog kotača ratovanja i sukoba – unatoč svemu, takve mirovne inicijative ipak postoje.

Imala sam priliku uvjeriti se – pobiti i vlastitu apatiju i osjećanje nemoći pred silama zla koje su se u gustim oblacima nadvile nad našim konfliktnim, impulzivnim svijetom, nedavno, kada sam se odazvala na poziv jedne talijanske građansko-kršćanske udruge, ”La Comunità Di SantʹEgidio”, na skup neovisnih mislilaca, individualaca koji, živeći na raznim krajevima Mediterana, nastoje u raznim civilnim i društvenim sferama, djelovati tako da je njihov rad u nekom od svojih krucijalnih oblika povezan s nastojanjima oko mira, pomoći siromašnima i ratom ugroženima.

Jer, kako kaže talijanski povjesničar Andrea Riccardi, osnivač udruge (davne 1968. godine) koja nas je sve okupila na tom mirovnom susretu: ”Mir je više od načela. To je potraga za odnosima, to je izgradnja odnosa u cilju realizacije projekta, to je ‘otpornost’ na nasilje i na ideju da je rat neizbježan…”.

Radi se o susretima Medì, u Livornu, u talijanskoj regiji Toscana, gdje se svake godine, već niz godina, u rano proljeće, okupljaju ljudi mirovnih intencija iz poviješću bogatih gradova Mediterana – gradova čije povijesti često pokazuju kako je život raznolikosti kultura, vjera, nacija, boja, jezika, migracija i integracija (a ne getoizacija), život vođen i organiziran prema humanim načelima, ipak moguć. Želja je ustrajati u nakani shvaćanja kako rat nije neizbježno cikličko zlo koje se ne može izbjeći, odnosno, kako su alternative mira i suživota uvijek moguće.

Nije slučajno da su me moji domaćini (vjerujem da ih je k meni privuklo talijansko izdanje mog romana ”Božanska dječica”, tiskano pred nekoliko godina kod nakladnika Oltre Edizioni), Silvia iz zajednice SantʹEgidio iz prelijepog lučkog i ribarskog grada Livorna (zovu ga malim Napuljem, a jedan dio grada, premrežen brojnim kanalima i mostovima, nazivaju Venecija) i Franco, porijeklom iz Hrvatske, iz Dubrovnika odnosno iz Rijeke, također stanovnik Livorna i prijatelj ove udruge koja broji oko 60.000 članova, iz 70 zemalja svijeta diljem kontinenata, dočekali i prvo odveli na Trg čuda (Piazza dei Miracoli) u Pisi.

Uskoro sam se, i na konferenciji u Livornu, uvjerila u to da čuda jesu moguća – neki od sudionika ove manifestacije bili su ljudi koje sam s divljenjem i zahvalnošću, često i s velikim ganućem, slušala kako – s nepatvorenom jednostavnošću i skromnošću, s trajnim osjećanjem da im nije mjesto na tako velikoj, svečanoj pozornici Teatra Goldoni, pred mnogobrojnom publikom u kojoj su sjedili i visoki politički, vjerski, znanstveni, odnosno sveučilišni, intelektualni i kulturni predstavnici regije Toscana, govorili o gestama koje su činili, i još uvijek ih čine, kako bi pomogli unesrećenima – primjerice, i konkretno, spašavanja života mnogobrojnih migranata koji su ratnim sukobima u svojim zemljama osuđeni na neizvjesnu i surovu borbu, bijeg, spašavanje, ako do svega toga nekim od sretnih okolnosti dođe.

Na žalost, količina ljudskih nesreća, ratne tragedije koje ih neprestano proizvode, tijekom posljednjih godina najviše tragičnim sukobima u Ukrajini, tragedijom stradalih u Gazi, i drugdje, tolika je da traži brojna i neprekidna reagiranja, pomoć od ljudi voljnih i spremnih pomoći – da li kroz donacije, ili kroz medicinsku i drugu pomoć, kroz osobno angažiranje.

A uvijek sve počinje od osobnoga, od konkretne ljudske geste – to su nam, sudionicima i publici ovih međunarodnih mirovnih susreta posvjedočili svojim pričama neki od gostiju, primjerice, bračni par Britanaca, Philippa i Eric Kempson, koji su na grčki otok Lezbos doselili pred 24 godine, u nakani da ondje mirno žive sa svojom obitelji.

No pred desetak godina more je na sjeverne obale Lezbosa krenulo donositi ljude izbjegle iz ratom ugroženih zemalja. Ovaj par, skupa s njihovom kćeri, nije mogao ostati bez reakcije na prizore djece i starijih koji su preživjeli kataklizmu bijega i spašavanja. Krenuli su u izravnu pomoć, u spašavanje ljudskih života, doslovno izvučenih – često na rubu snaga, bolesni, ranjavani, izgladnjeli, pothlađeni, iz mora.

Njihova pomoć uključuje i ono poslije – zbrinjavanje spašenih ljudi medicinskom pomoći, pomoći u hrani, higijeni, smještaju, kasnije i psihološkoj pomoći u vidu raznih radionica, organizaciji škola, učenja jezika, potom i u pomoći u snalaženju na daljnjem putu migranata koji su s Lezbosa otišli, i još uvijek idu, u potragu za novim životom.

Biblijski su to duboko potresni prizori, koje smo vidjeli na velikim fotografijama snimljenim u trenucima spašavanja ljudi, gdje je ljubav koju Phillipa i Eric pokazuju za ugrožene, snažna i nesebična, i vraća vjeru u ljudski rod.

Humanost kakva se rijetko viđa nije ostala bez podrške i odaziva, pa iako se mnoge službene evropske institucije, zadužene za ovu problematiku, oglušuju o činjenicu postojanja njihova projekta, bilo je itekako i onih koji su bili spremni – ne osuditi – kako se također nerijetko čini, već pridružiti se, podržati i pomoći njihove, u početku spontane i usamljene akcije.

Od 2015. godine volonteri iz cijeloga svijeta stižu na njihov otok pomažući im – oni danas procjenjuju da je u najvećem valu, tijekom 2015./2016. godine, 600.000 izbjeglica stiglo na sjeverne obale Lezbosa (oko sedam puta više od broja stanovnika koji na tom grčkom otoku živi).

U međuvremenu se broj dolazaka smanjio, ali brodovi i dalje pristižu, a ova je obitelj, koja se do tada bavila kiparstvom i izradom i prodajom umjetničkih predmeta od maslinova drveta, osnovala svoju dobrotvornu organizaciju, The Hope Project, kao i fond pod pokroviteljstvom Prism the Gift Fund, i počela je raditi ono što je u tom času bilo primarno.

Phillipa je kazala kako je ”nemoguće proći pored ljudi u nevolji i ne učiniti ništa”, i od takvog je stava sve krenulo… Eric je izazvao svjetsku pozornost video zapisima kojima je dokumentirao dolaske izbjeglica na obalu njihovog otoka (ravno ispred njihove kuće), brodolome, humanitarce, fašiste i rasiste koji prijete izbjeglicama i onima koji im pomažu, uvjete života i općenito tretman izbjeglica…

Ti su video zapisi putem društvenih medija došli do mnogih ljudi, obzirom na to da službeni mediji nisu govorili ništa o umiranju ljudi na Lezbosu, i mnogi koji su ih vidjeli odazvali su se želji da dođu na Lezbos i pomognu, volontirajući…

Koordinirajući volontere i resurse iz cijeloga svijeta, ali i sa samoga otoka, Eric i Philippa stvorili su snažnu mrežu za spašavanje ljudskih života. Njihov kamp pružio je i danas pruža utočište i zbrinutost, uz pomoć i donaciju mnogih humanitaraca i ljudi oduševljenih karitativnim radom, ne samo ljudi ostalih bez svega, već i psima.

Kempsonovi kažu kako je Lezbos glavno žarište za izbjeglice koje prelaze iz Turske u Grčku, a uvjeti u službenim kampovima su među najgorima u Europi. Kažu da se, od strane službenih vlasti, ondje ljudima oduzima dostojanstvo i da se podvrgavaju nedopustivim tretmanima, sve pod budnim okom Evropske komisije.

No svojim predanim radom oni nastoje vratiti osnovna ljudska prava što većem broju ljudi, u težnji da im kroz proaktivne projekte pomognu da krenu naprijed, i pomognu i sebi, i drugima. Cilj im je osigurati siguran prostor za izbjeglice da istraže svoje interese i promiču dobro mentalno zdravlje.

Uspostavili su sigurna mjesta za žene, gdje nude razne sadržaje, kao i krojačku radnju, uz mušku brijačnicu, što sve stvara osjećaj normalnosti usred izazovnih uvjeta… Same izbjeglice zapravo nose važne uloge u cijeloj organizaciji i logistici njihova života.

Kažu kako za pomoć koju pružaju ugroženima (čak i Grcima koji zbog krize više nemaju dovoljno sredstava za život) nisu dobili ni bocu vode od bilo koje agencije za pomoć, ni pomoć bilo koje vlade. Ističu kako EU nije učinila ništa da se suoči s humanitarnom krizom – volonteri koji su samostalno djelovali su ti koji su pomogli, kao i male nevladine organizacije. Eric i Philippa nisu se nikada htjeli pridružiti nikakvoj nevladinoj organizaciji, niti otvoriti vlastitu. Kroz udrugu Uk Action for Refugees promovirali su svoj The Hope Project.

– Ja sam ljudsko biće koje pomaže drugim ljudskim bićima – objasnio je svoju poziciju Eric, poziciju koja nije došla u pitanje niti nakon zastrašivanja i prijetnji koje ova obitelj trpi od antimigracijski i rasistički raspoloženih ljudi, iz grada nedaleko od njihovog, zbog čega su kćer morali poslati na školovanje u London.

No ističu da su takvi ljudi u Grčkoj u manjini, i kako su Grci u najvećem broju slučajeva velikodušan narod. Uostalom, mnogi od Grka s otoka Lezbosa pridružili su se pomoći izbjeglima kao volonteri.

Kažu kako su svoj projekt nazvali Projekt Nada jer su ga željeli ostvariti kao projekt koji pruža mnogo više od pomoći – pruža Nadu, dostojanstvo i pravednost za one koji prolaze kroz najteže trenutke. Uvijek ima Nade!

Bilo je i drugih ljudi od iznimnih poduhvata na ovome čudesnome mirovnom skupu, poput Delije Buonomo, vlasnice malog Caffea Hobbit u talijanskom gradiću Ventimiglia, na sjeveru, nedaleko od granice Italije i Francuske.

Njezin je caffe bar također, zbog migrantske rute koja ondje ima poseban intenzitet zbog ilegalnih prijelaza migranata iz Italije u Francusku, postao mjesto od posebnog značaja, jasno, zbog ljudskosti i dobrodušnosti vlasnice Delije, koja nije mogla ženama i djeci migrantima uskratiti čašu vode, umivanje, pranje i presvlačenje pelena, a potom i svaku drugu vrstu pomoći koju im je mogla osigurati.

Mještanima Ventamiglie se to niti približno nije dopalo – za kaznu, jer pruža pomoć ljudima čiji su životi ugroženi ratom, prestali su dolaziti u Delijin Caffe Hobbit, koji je nuždom teških okolnosti morao biti zatvoren. No tu priča ne staje.

Kao uostalom ni mnoge druge važne priče koje smo slušali na ovogodišnjim susretima mira, gdje se susreću stanovnici gradova s Mediterana.

Jer tu je bio i profesor politologije iz Istanbula, Cengiz Aktar, sa svojom pričom o ovom velikom gradu, koji u sebi pomiruje toliko puno kultura i suprotnosti; profesorica sociologije s Univerziteta u Pisi, Barbara Bonciani, posebno angažirana na približavanju evropskog i afričkog, također i evropskog i azijskog svijeta; pravnik, advokat iz francuskog Marseillea, Pascal Luongo; Ahmed Maher, inženjer iz Aleksandrije; Nadia Marzouki iz Tunisa, koja radi kao istraživačica nastojanja na dijalogu i približavanju svijeta islama i svijeta Sjeverne Afrike s Evropom; Pietro Spirito, novinar tršćanskog dnevnika Il Piccolo i brojni drugi sudionici iz Barcelone, s Malte…

Nakon dvodnevnog radnog skupa, susret Medì zaključen je druženjem s djecom i roditeljima iz Scuole Della Pace, škole koju u Livornu pohađa oko 150 djece došljaka, uglavnom migranata, a gdje im je, u sklopu zajednice SantʹEgidio omogućena pomoć u učenju talijanskog jezika, ali i edukacija o miru, suživotu, solidarnosti, dijeljenju i prožimanju ideja, kultura, religija, gdje ova djeca i njihovi roditelji pristigli iz raznih zemalja, iz Ukrajine, Palestine, Ekvadora, Mozambika, Sirije, Izraela i od drugdje imaju toplo utočište, iskrenu ljudsku podršku za njihovo snalaženje i daljnji put u novome prostoru.

Svakako, primjeri koje sam vidjela i doživjela na ovim susretima u Livornu uče, usmjeravaju kako bi trebalo razvijati i graditi naše današnje zajednice, zbunjene i rezervirane po pitanjima mnogih burnih događanja uokolo nas, na čije je posljedice, ako se o njima malo bolje promisli, teško biti ravnodušan.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy
     Suludo ljubavno sljepilo i neistinitosti naše stvarnosti
     Vječni malograđanin
     Oleg Mandić: “Život obilježen Auschwitzom”
     Doživotna kolektivna eutanazija
     Victor Serge, literarni heroj 20. stoljeća
     Slavlje i bezglavlje
     Roman ''Bez'' Bore Ćosića – djelo majstora umjetnosti riječi
     Božićno carstvo prosjaka
     Septologija I-II Jona Fossea, djelo koje treba uzeti u obzir

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1