Vox historiae vox Histriae

Moram uz ovaj (i ovaj!) jubilej Glasa Istre ”malko” intimizirati, jer su mi bili prijatelji očevi prijatelji i suborci Ante i Ljubo Drndić – utemeljitelji Glasa: s kojima sam sudjelovao u Beogradu sedamdesetih, uz Mariju Crnobori i barba Božu Oplanića, u osnivanju tamošnjeg Društva Istrana, Primoraca i Gorana.

Sjetih se, Ljubo je tada pisao: ”Mi se ne borimo protiv Talijana, nego protiv fašista”, a Ante mi pričao kako je na prvom njihovom sastanku moj otac stalno držao desnicu pod stolom, u krilu. Kad su završili, Joakim je pištolj iz desnice spremio za pas. Na Antin upit zašto, objasnio je: ”A ča smo mi znali ča si ti h nami dosa? Valje iz Jugoslavije…”.

A prijatelj mi bio, direktor Glasa Ive Siljan, s kojim zajedno smo prijateljski, kolegijalno ratovali (ne, ovo nije ironija) na kolegijima sa šefovima Novog lista Stanislavom Škrbecom i Miloradom Kovačevićem…

Zato (i zbog još mnogo toga!) unaprijed se ispričavam, vrlim štiocima ino harnome uredništvu, jer riječi koje slijede, uz osamdeseti jubilej Glasa Istre, višekratno su, bojim se, neumjerene ino prekomjerne. Subjektivne van svake sumnje. A drukčije ne mogu, jerbo vox Histriae i moja sićušnost zavezani smo tere okovani odvazda: ”Vezali me za taj kamen k’o da je od suhog zlata”… i (za bis) ”Ima neka tajna veza, za sve ljude zakon krut”…

Generacija smo, Glas Istre i ja, uon 80 lit, ja 84, a taj ”moj” dnevnik i ja, ahcigeri, jubilarci, uzajamno se stvaramo šezdeset godina, kroz dva stoljeća, moj bato: Bato, signum decenijskog druženja moje škvadre u Puli prije kvarnar lit.

Svakog petka nas petnaestak pulskih ”faktora” (miedigi, diretuori, avokati, inženjeri, diavolo nero e su mare grega…) sidili smo ure i ure ”Kod Milana” na Stoji, briškulali, pojili ča dobrega – cape lunge, cape sante, oštrige itd. itd. itd. pak zakantali E no la me vol piu ben, e la me da el velen, la prego el dio che crepo – e invesse stago ben… pa odmah ”O čuuuuujjjj serenadu, Opaaatijo baaajna biseru ti našeg moooooraaa…

Pak ćakulali chi-come-cossa, najveć smo na tiru i u svekolikom điru bili ”Claus” Degenghi i ja, jedini komuništi mrež naših preteli, liberalistične bande odreda, bande demokratske, zapadnjačkih uvjerenja. Ma sve u smihu i vesielju…

Cijeli jedan vijek, to jest dva, 20. i 21. stoljeće. A ”kvaka 22”, naš znak je bio ovaj: kad na trešete netko tuče, uz riječ BATO, Edi bi svaki put dodao: ”BATO, BEL NOME CROATO!”. NO PROBLEMO (by ”Švarci”) che el bel Bato xe piutosto nome serbo.

Ergo prije pola stoljeća i kusur počeo sam pisati za Glas Istre, pišem i danas. I to smatram povlasticom. Pa i ”pravom”, tipo – ”Pravo naše ugrabljeno, amo natrag dajte nam, ne date li, ne molimo, uzet će ga narod sam”.

Ah, blažene sedamdesete: To je tada bila naprosto ekstatična Pula, realiziranog moderiteta, urbaniteta, kulturaliteta, razigrane industrije i turizma, prvoklasnih profesionalaca u svim porama života – tako i u novinarstvu…

Tri godine nakon što je Glas s tjednoga prešao na dnevno izdanje, siječnja 1973. godine, postao sam glavni urednik, i ”izdržao” neke dvije godine; jer, bio je tada pravi rat s našim riječkim partnerima (zapravo gospodarima!), rat u kojem baš nismo pobjeđivali (materijalni, redakcijski, politički rat!), ali smo ratovali. Drugarski, otvorena srca, oštrih riječi – uz smiješak.

Postavili me za potpredsjednika izvršnog vijeća Pule, pa u zajednicu općina Rijeka, pa kod Stipe Šuvara za pomoćnika za kulturne veze sa svijetom: izdržao sam u politici nekih šest-sedam godina, a onda se vratio poslu koji volim i najbolje radim: novinarstvu i literaturi…

Glas Istre rodio se malo poslije mene, rastao sam uza nj. Tada, od 1947. nadalje, tjednik je dolazio iz Rijeke, moja mati prodavala ga je u Centro Stampa na Giardini, iz škole Centar (prije Dante, poslije Moša Pijade, poslije Vladimir Nazor) nakon žlice ribljeg ulja, dolazio sam kod mame i čitao Franinu i Jurinu, poneku Balotinu ili Črnjinu pjesmu – književni hrvatski tek sam učio, pa nisam lako čitao.

Pisati za Glas sam počeo, već profesionalni novinar u beogradskoj tjednoj vojnoj reviji Front, krajem šezdesetih, feljtoni o Mariji Crnobori, fašistima i neofašistima i čakavsko-glagoljaškoj ”buntovnoj vertikali”…

Pamtim, iz tog doba, da sam kao glavni urednik bio u stalnom ratu s ”nosiocima funkcija” na liniji Pula (Istra) – Rijeka – Zagreb, ne samo novinskom: manje zbog naših bračnih odnosa (bili smo gotovo kolonija Novog lista!), a više zbog Črnje i Čakavskog sabora, tunela kroz Učku, Bormea i Talijanske unije… To su za nas bile teme za naslovnu stranu, a znali su nas čak i sabotirati, pa premještati teme s već prelomljenih stranica (novinski izraz za stranicu grafički uređenu za tisak).

Kao novinar radim već šezdesetak godina, radio sam ”za stalno” u Frontu, Glasu Istre, Zagrebačkoj i Hrvatskoj televiziji. Pisao sam minulih decenija, uz Glas, za Slobodnu Dalmaciju (i Nedjeljnu), za Oslobođenje, Delo, Vjesnik, Danas (Tjednik, Pečat), Jež, Svijet (sarajevski), Novi list, Primorske novice, Večer, Večernji list, Primorski dnevnik, La Voce del popolo, ali uvijek mi je Glas Istre ostajao na prvom mjestu (pa i za kratkotrajnog prekida zbog ”nesporazuma”, kako je mudro reći).

Inicijaciju i maskulinizaciju san pasa u muojen četrten litu živlienja, šetiembra kvarnaritrietega lita: gruojze u konobi, šenica u badnji, trukinja na šufitu, kumpiri u vrić, najliplji dani za čovika delavca. Taj dan, did mi Ive i njegova dva brata Tuome i Miho su me zazvali da siden poli njih, did se je prikrižija, a mi za njin, pak nan je počeja štiti ča piše Jovakin u drugen numeru Glasa Istre:

”Tog dana žene su marljivo pripremale hranu i robu za put, a ljudi su obustavili svaki posao koji nije bio u vezi s mobilizacijom. Oni koji su radili u ugljenokopu napustili su rad. Seljaci su objesili svoje kose, kosire i motike. Svuda su odjekivale borbene pjesme. Trebalo je vidjeti silno oduševljenje i radost, koja se na licima sviju čitala. U nekim selima nije bilo ni čovjeka ni žene ni odraslog djeteta, koje nije znalo za pripreme i odlazak u NOV.

Na sam dan odlaska bilo je već sve spremno. Postavljene su straže po svim putovima, gdje je bilo opasno, da bi provalili banditi i pomrsili naš plan. Posjedali smo na travu oko punih zdjela, koje su za svoje borce donijele njihove drugarice. Uprtismo ruksake i rastadosmo se. Stariji i mlađi drugovi, koji su još ostali, klicali su nam i obećavali da će doskora i oni za nama.

Otrgnuvši se iz zagrljaja majki i žena, krenuli smo odlučnim korakom. Kudgod smo prolazili, ljudi su nas toplo pozdravljali i nudili jelom, pićem i voćem. A sada već u slobodi, odmarajući se u gustoj jelovoj šumi, sjećamo se rastanka i suznih očiju majki, sestara i žena, koje smo tamo, kraj mora ostavili.

Ali, mi im sada dovikujemo: ‘Ne plačite, ne plačite za nama! Mi smo otišli putem časne borbe. Mi smo se odazvali pozivu druga Tita. Ne oplakujte istarske žene i majke sretne vojnike, koji će se vratiti preko Učke, goneći ispred sebe crni fašistički mrak i donoseći toplo sunce slobode! Oplakujte radije one jadnike, koji su otišli u fašističku Italiju da ginu za naše najveće neprijatelje.

Oplakujte i one koji još čekaju, i koje neprijatelj hvata i trpa u svoje kamione. Kažite vašim drugovima da ne kolebaju, neka ni časa ne čekaju, već neka idu za nama dok je još vrijeme. Upamtite, da se neće spasiti onaj koji želi u ovom najodlučnijem času ostati po strani. Stotine je takvih već propalo. Sloboda se ne kupuje na sajmu, a niti se ne daruje. Nju ćemo samo puškom i borbom postići’.”

Osamdeset godina kasnije, evo čitam i pišem svoj vox histriensis za vox Histriae, trseći se ostati u multikultivatorskoj brazdi mletačke convivenze i antifašističke fratelanze: države koje nas dijele, Hrvatska, Slovenija i Italija, ergo The State as such, nigdje nisu slabije nego ovdje.

I baš zato nigdje nisu snažnije!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima
    •  Rat je kao zrak i voda
    •  Čeka nas vruće proljeće, altroke klimatske promjene!
    •  Ženska prava? Općeljudska prava!
    •  U Istri ima mjesta za svakoga za život, rad, zaradu i provod
    •  Ma ča, čovik valja da vajk dela, ako ne dela, ni čovik...
    •  ''Sociopitalizam'' ili kraj historije
    •  Fast food, fast living and slow thinking
    •  U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente
    •  Čovjek protiv života vs. Čovjek za život

> Svi tekstovi ovog autora