autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Vjera poziva vjernika da bude spreman na kušnje i izazove
Ante Žderić
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu sbog spriječenosti autora).
Vjera je osobna i društvena stvarnost. Ona podrazumijeva i društvenu odgovornost. I tvoje najmanje svjetlo doprinos je razbijanju mraka. Otpor i nepristajanje zahtjev su savjesti svakog građanina, pa tako i vjernika.
Vjernik je dužan bdjeti i upozoravati na društvenu nepravdu. To ga čini čovjekom, bićem zajednice za koju je odgovoran. Zatvorenost, bijeg od svijeta, prilagođavanje pravu jačega i samodopadnost život pretvaraju u mučno tavorenje.
Vjernik je pozvan biti spreman spoznati i prihvatiti istinu, koja zna biti neugodna. Pozvan je propitivati. To oslobađa. Istina vjernika čuva od ideje da je savršen ili bolji od drugih. Valja se čuvati istine koja svima povlađuje. Pitanje je da li je uvijek takva stvarnost istina.
Vjera je formativna onda kad je osobno osvjedočenje. Takva vjera potiče. Zato vjera i društvena odgovornost idu zajedno. Vjera ne opravdava nepravdu. Na žalost, svjedoci smo takvih pokušaja u našoj sredini. Ta i Kajfa je bio vjernik. Zato vjernik mora bdjeti nad sobom.
Nakon društvenih promjena početkom devedesetih godina minulog stoljeća, vjerske su zajednice u ovom dijelu svijeta imale povijesnu i nadpovijesnu (kairos) priliku biti jedan od pokretača i ključnih čimbenika sveobuhvatne društvene obnove (renesanse).
To se nije dogodilo. Namjesto toga, dio tih zajednica (napose pastiri) aktivno se uključio u borbu za društvenu moć, što je dovelo do drastičnog porasta društvene nepravde, iseljavanja i rapidnog gubitka povjerenja građana u vjerske zajednice i njihove institucije.
Za očekivati je da će vjerske zajednice u jugoistočnoj Europi vremenom postati društveno irelevantne, kao što se već dogodilo na Zapadu, što, vjernički gledano, ne mora nužno biti loše, jer će time njihovi članovi biti slobodniji posvetiti se izgradnji osobnog i zajedničkog odnosa s Bogom.
Od masovne društvene pojave, vjerske će se zajednice – pa i one najmnogobrojnije – u mučnom procesu preobraziti u male zajednice u kojima će suvremeni čovjek imati priliku susresti Boga. To će se dogoditi ne bez asistencije Duha Svetoga.
Vjera je autentična onda kad širi i oplemenjuje prostor slobode, i to toliko da omogućuje i ne biti vjernik. Budući da vjerovati nije i ne smije biti prisila, i samom vjerniku vjera mora omogućiti sumnju, sve do nevjere. Zato je vjera nužno povezana sa slobodom.
Bog ne prisiljava ni na što, pa ni vjerovati u njega. Isus Krist poziva. Ne proziva.
Prisila, osobito mladom čovjeku, vjeru čini odbojnom, a njezine institucije neprijateljem vlastite slobode i gušiteljima ideja. U tome treba tražiti jedan od razloga apostazije mladih od vjere. Uzroci kriza u vjerskim zajednicama nisu uvijek nužno izvan nas.
Vjera mora biti sućutna da bi bila živa. Jer Bog se objavio kao sućutna ljubav, a vjernik je pozvan biti njegova slika. Čuvati se zatvaranja u skupine i jata. To daje lažni osjećaj da smo uvijek u pravu i da imamo pravo na Boga i istinu, veće od drugih.
Pripadnost zajednici koja se smatra vjerničkom ne daje pravo smatrati se boljima od drugih. Vjernik nikad ne smije pomisliti da ima pravo na Boga zbog iskustva vlastite vjere. Boga se ni s čim ne može zadužiti i prisvojiti. On uvijek iznova traži slobodni pristanak.
Bog je drugi i drugačiji. On je Različiti. Neukalupljiv u šablone naših očekivanja. Zato ne očekuj da svi oko tebe budu isti. Tvoja vjera je dinamična i obogaćujuća kad, čuvajući naslijeđeno, biva kadra apsorbirati novo i različito. To je izazov i prilika njezinoj životnosti. U suprotnom, vjera kalupa zarobljava.
Vjera poziva vjernika da bude spreman na kušnje i izazove. Osobito onda kad misli da je već prokušan i dovoljno mudar. Vjera nikad nije dovršena stvar. Ona je dinamična stvarnost, koja osobu oblikuje čitav život. Rast u vjeri ovdje na zemlji nikad nije dovršen.
Zato će vjera uvijek niti stvarnost koja pojedinca i zajednicu potiče da izgrađuju jedno drugo i bdiju jedno nad drugim, bez nametanja.
U tom procesu, usred turbulentnih previranja u suvremenom svijetu, vjera se pokazuje kao sol zemlje i njezino svjetlo, kao nenametljivi znak prodora vječnosti u našu prolaznost.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
• Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
• Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
• Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
• Veliki Bog među svojima
• Čovještvo kao Božja norma
• Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga
• Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura
• Crkva sutrašnjice
• Božji šator među ljudima
• Razapinju u današnjim Magdalenama onog na križu oko vrata
> Svi tekstovi ovog autora
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
