Veliki Bog među svojima

Vječna kušnja velikih vjerskih zajednica (i ne samo njih) je misliti da je Bog u svakoj situaciji bezrezervno na njihovoj strani. Jer su velike i samim time u pravu. Jer je njihova povijest duga i seže do vremena utemeljitelja/objavitelja.

Uronjenost u zaljubljenost u vlastitu prošlost i brojnost upravo su kategorije koje su Bogu omiljene kao pedagoška sredstva. Naime, Bog redovito pokazuje kako je na strani suprotnoj od one koja je obilježena moći, brojnošću i superiornošću. Bog uvijek iznenađuje.

Na strani Nazarećanina na Kalvariji je bila neznatna manjina. Stajali su na strani Onoga koji je bio izložen linču mnoštva, većine, osuđen kao bogohulnik i pobunjenik. On je visio na križu s krivicom napisanom iznad glave, naspram svim društvenim kategorijama moći.

Upravo njega u tim kategorijama nikad nije bilo. Niti će biti. Krist je od njih zazirao, svjestan koliko društvena moć, podložna zloupotrebi, iskvari čovjeka. I sotona je nekad bio arkanđeo.

Bog je uvijek na strani istine. Istina je u ljudskom društvu kategorija koja je često usamljena. Ili tek u društvu neznatne nekolicine. Ta istina ne ovisi o aklamaciji mnoštva niti o pečatom i potpisima ovjerovljenim dokumentima.

O njoj se ne glasa niti se priklanja većini ili snažnijima. Istina koja je Bogu omiljela je ona koja je u njemu utemeljena. Nije podložna kalkulacijama niti ju se razvlači u predizbornim godinama.

Bog je u Isusu Kristu uvijek među izbačenima. Izbačen je iz Svete Zemlje bježeći u Egipat, izbačen iz svratišta, iz Betlehema, iz sinagoge u svom Nazaretu, izbačen iz Jeruzalema i razapet izvan grada. Izbačen od farizeja, velikih svećenika i narodnih starješina. On je uvijek među otpisanima.

Tako čudesno – On Izbačeni među onima koje su ljudi izbacili, otpisali. Otpisani Bog. I danas je tamo, među svojima. Nema ga među društvenom elitom. Naći ćeš ga ako se usudiš poći na periferiju svijeta i života. Tamo je. Tako daleko od pozicija moći i sjaja, koje gode ljudskoj taštini.

Veliki je Bog uvijek među malima. A velikima. Daleko od hinjene pobožnosti, kićenih parada i moralizirajućih govora. Bog se uvijek objavljuje u neznatnosti. Neznatnima. Daleko je od diplomatskog rječnika i manira, lukavih manevara i poteza koji bi zadivili mnoštva. Bog uvijek djeluje u skrovitosti.

Bog nikad nije tamo gdje su društvena moć i sigurnost gomile koja bezglavo uzvikuje isto – da se nekog razapne. On je na neočekivanom mjestu, nasuprot. Na križu. S manjinom.

To je paradoks Božjeg djelovanja. Otkrivamo ga tamo gdje to ne bismo očekivali. Bog nikad nije tamo gdje je vika mnoštva da se nekog kamenuje, ubije. Njega nema tamo gdje svi misle da su u pravu jer su u većini i jer im to potvrđuju, kako misle, slavna povijest i zasluge predaka.

Bog nije ni tamo gdje čovjek misli da ima takve zasluge da je zadužio i samog Boga, da mu je Bog sada dužan i da je zato, bezrezervno, na njegovoj strani. Bog ne računa na ljudske argumente koji bi Svevišnjeg lukavo doveli u status dužnika, o kojima bi ovisio. Zato nije jedna hvala pred Bogom dovoljna niti će ikad biti.

Bog izmiče svim ljudskim zamkama. On pred time tiho ode na križ. Radije pristaje na smrt, nego da bude igračka u ljudskim rukama, koji bi ga upregnuli u kola svojih interesa. Bog uvijek ostaje svoj, nedokučiv i nepotkupljiv. On uvijek ostaje isti i djeluje u skladu s istim normama.

Svako nastojanje društvenih skupina da se predstave kao elitna sredstva po kojima Bog djeluje drastično dokidaju autentičnost vlastitog poslanja. Bog se nikada ne ograničava na one koji bi se rado nazvali izabranima. On, istina, izabire, ali to nikad nije elitno društvo koje bi ograničavalo Božju slobodu govora i djelovanja.

Upravo je takav pristup sredstvo kojemu je cilj čuvati vjernike i vjerske vođe od umišljene samodopadnosti kako oni i samo takvi čine Božju stvar u svijetu i društvu.

Da je tome tako, svjedoči događaj kada je vijest o Kristovom uskrsnuću bila objavljena Mariji Magdaleni, a ne Velikim svećenicima u jeruzalemskom Hramu. Bog vjernike uvijek čuva od duhovnog elitizma i religijskog ekskluzivizma. Zato su veliki obnovitelji Crkve u povijesti uvijek bili maleni, obični ljudi iz naroda i s dna crkvene hijerarhije (Benedikt, Franjo, Klara…).

I sam je Bog u svijet došao kao tesarov sin, rođen među pastirima. Zato nije neobično da je njegovo djelovanje najprijemčivije među takvima, malenima, neopterećenima samodopadnošću, samodokazivanjem, karijerizmom, sektašenjem, natjecanjem, ekskluzivizmom…

Za očekivati je da će Bog krizu u kojoj se nalazi društvo i Crkva obnavljati jednako kao što je to činio u povijesti. Riječ je o jednom velikom i dugoročnom procesu koji istovremeno obuhvaća više sfera.

Bog zahvaća u povijest i Crkvu pozivajući u ljubavi, a odazivaju se oni koji u svemu gledaju ne svoju, nego Božju računicu, upravo poput Ivana Krstitelja, koji je svjedočio kako se on sam treba umanjivati, da bi Krist rastao.

Oni će biti prepoznati retrospektivno, kad povijest profiltrira sve osobe i događaje s vremenske distance. Tada će se još jednom pokazati kako je Bogu omiljelo biti među svojima – malenima.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
    •  Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
    •  Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
    •  Čovještvo kao Božja norma
    •  Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga
    •  Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura
    •  Crkva sutrašnjice
    •  Božji šator među ljudima
    •  Razapinju u današnjim Magdalenama onog na križu oko vrata
    •  Sjećamo se – Jasenovac

> Svi tekstovi ovog autora