Važan susret ministra Stiera s kolegama Lavrovom i Hilarionom

Raduje me što je prošlog utorka potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier boravio u Moskvi te da je nakon dugogodišnje stagnacije naizgled otvoreno novo poglavlje bilateralnih odnosa između Ruske Federacije i Republike Hrvatske.

Gotovo jedanaest godina u Rusiji nisu vidjeli hrvatskog ministra vanjskih poslova a i diplomatska stolica je bila upražnjena dvije godine, sve do travnja ove godine dok u Moskvu nije konačno stigao novi hrvatski veleposlanik Tonči Staničić. Mnogo je toga bilo u međuvremenu propušteno, svakako više na štetu Hrvatske nego Rusije.

U toj diplomatskoj praznini došlo je do neželjene eskalacije tenzija kada je lani u studenome, točno na dan obljetnice Majdana, hrvatski premijer Andrej Plenković usred Kijeva dao neke neoprezne izjave koje su izazvale oštre reakcije ruske vlade i diplomacije.

Plenković je, naime, izjavio kako su i Hrvatska i Ukrajina bile žrtve brutalne vojne agresije koja je silom narušila njihov teritorijalni integritet te ponudio hrvatska iskustva iz mirne reintegracije istočne Slavonije kao korisna Ukrajini.

Odnos trona i oltara je uzdignut maltene na razinu nekadašnjeg cezaropapizma, pa car vlada uz blagoslov crkvenog poglavara, a svjetovna i duhovna vlast usklađuju svoje interese s fokusom na jačanje identiteta nacije i njezinu političku moć i međunarodni utjecaj

U ruskoj reakciji je odsutnost veleposlanika u tom trenutku poprimila dodatno značenje, jer se u Rusiji sve češće počelo postavljati pitanje je li prazno mjesto u veleposlanstvu zapravo politička poruka.

Tenziji između dviju zemalja je, osim općepoznatih komplikacija oko gospodarskih sankcija nakon aneksacije Krima, pridonijela i podrška patrijarha Ruske pravoslavne crkve srpskom i carigradskom osporavanju kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca.

Dodajmo tome sve prisutniji ruski angažman u našem neposrednom susjedstvu, uključenost ruskih banaka u bankrotirani Agrokor, kao i rusku suodgovornost za opasno trovanje zraka nad Bosanskim i Slavonskim Brodom, pa možemo zaključiti da je bilo krajnje vrijeme da se odnosi pokrenu s mrtve točke.

Proteklog utorka naslovnice našeg tiska su nas obavijestile da će u radnom posjetu Moskvi Stier glavne pregovore voditi sa šefom ruske diplomacije Sergejem Lavrovom te da Stierov posjet dolazi u vrijeme 25. godišnjice uspostave diplomatskih odnosa između Rusije i Hrvatske koja se obilježava 25. svibnja.

Ali je u istoj razini vijesti, prema Hini, najavljeno da će se “tijekom posjeta Moskvi, hrvatski ministar također sastati s mitropolitom Hilarionom, predsjednikom Odbora za vanjske crkvene veze Moskovskog patrijarhata, ‘ministrom vanjskih poslova Ruske Pravoslavne Crkve’, s kojim će razgovarati o zaštiti kršćanskih vjerskih manjina na Bliskom istoku.”

Naš najtiražniji dnevni list velikim naslovom ističe “Stier danas u Moskvi, pričat će se i o Agrokoru”, da bi odmah u podnaslovu dodao “Sastat će se i s ‘ministrom vanjskih poslova Ruske Crkve’, kao nastavak suradnje u zaštiti vjerskih manjina, posebice kršćana”.

Moj je telefon odmah ujutro počeo zvoniti s pitanjima prijatelja da li se tu radi o istom mitropolitu Hilarionu s kojim sam se ja družio u Washingtonu desetak dana ranije i kojeg sam hvalio, citirao i kritizirao u svojoj posljednjoj kolumni na ovom mjestu.

Neki su čak spekulirali o tome kako sam ja u svojim susretima u Washingtonu posredovao da Stier u Moskvi posjeti Hilariona te da porazgovaraju o temi naše globalne konferencije.

U toj diplomatskoj praznini došlo je do neželjene eskalacije tenzija kada je lani u studenome, točno na dan obljetnice Majdana, hrvatski premijer Andrej Plenković usred Kijeva dao neke neoprezne izjave koje su izazvale oštre reakcije ruske vlade i diplomacije

Da ne spekuliramo dalje, može se reći, ne samo u skladu s najavama nego i s obzirom na konkretne realnosti, da je naš ministar vanjskih poslova u istom danu u Moskvi imao susret s dva ruska ministra vanjskih poslova – državnim i crkvenim!

Kao što je u ruskoj javnosti općeprihvaćeno da Rusija ima dva poglavara – državnog i crkvenog, predsjednika Putina i patrijarha Kirila – tako ima i dva ministra vanjskih poslova – državnog Lavrova i crkvenog Hilariona.

To je nama naša simfonija dala, nedavno se javno hvalio jedan od ruskih crkvenih visokodostojanstvenika. Radi se o rezultatu obnove bizantinskog modela vladanja, koje je u smislu drevne simfonije najbolje ostvareno u Putinovoj pravoslavnoj Rusiji.

Odnos trona i oltara je uzdignut maltene na razinu nekadašnjeg cezaropapizma, pa car vlada uz blagoslov crkvenog poglavara, a svjetovna i duhovna vlast usklađuju svoje interese s fokusom na jačanje identiteta nacije i njezinu političku moć i međunarodni utjecaj.

Ilustrirajmo to jednim značajnim političko-duhovnim događajem koji nije dovoljno poznat našoj javnosti. Kada je predsjednik Putin krajem svibnja 2016.godine boravio u državnom posjetu Grčkoj, on je u pratnji patrijarha Kirila sudjelovao na posebnom bogoslužju na gori Athos kako bi proslavili tisućitu obljetnicu prisutnosti ruskih monaha u Grčkoj.

Svi pravoslavni monasi (ne samo ruski) služili su liturgiju u čast Vladimira Putina, dok je on sjedio na prijestolju koje je inače navodno bilo rezervirano za bizantske careve. Time je na najsvečaniji način javno potvrđeno da Rusiji kao “trećem Rimu” pripada status suvremenog nasljednika Bizantskog carstva.

To je najdramatičniji događaj od urušavanja komunističkih režima koji ima višestruke posljedice za shvaćanje i prihvaćanje ruske vodeće uloge u pravoslavnom svijetu i moskovski protektorat nad manjinskim pravoslavnim narodima na Balkanu i drugdje. Zato Rusi s toliko antagonizma reagiraju na nedavno primanje Crne Gore u NATO, kao i na neke druge trendove na zapadnom Balkanu i šire.

Još riječ-dvije o mitropolitu Hilarionu (Alfejevu), koji doista obavlja službu ministra vanjskih poslova Ruske pravoslavne crkve.

Radi se o svestrano nadarenom lideru izuzetnih komunikacijskih i pregovaračkih sposobnosti kojeg šira ruska kulturna i duhovna javnost istovremeno prepoznaje i kao uspješnog glazbenika i skladatelja. Dok je još bio dijete savršenog sluha, govorilo se o “ruskom Mozartu” koji je s tri godine svirao klavir, sa šest violinu, a s dvanaest je počeo komponirati.

Svi pravoslavni monasi (ne samo ruski) služili su liturgiju u čast Vladimira Putina, dok je on sjedio na prijestolju koje je inače navodno bilo rezervirano za bizantske careve. Time je na najsvečaniji način javno potvrđeno da Rusiji kao “trećem Rimu” pripada status suvremenog nasljednika Bizantskog carstva

Između ostalih djela je skladao poznatu Božansku liturgiju i Cjelonoćno bdijenje na ovaj način, Muku po Mateju, Božićni oratorij kao i Pjesmu uzlaza.

Moram priznati da sam bio duboko dirnut dok sam u jednom ranijem susretu slušao njegovo osobno svjedočenje o tome kako i zašto je odlučio umjesto životu glazbe svoj život posvetiti Bogu i monaškom načinu života u posvećenju.

Na sadašnjoj funkciji “crkvenog ministra vanjskih poslova” Hilarion je najzaslužniji za povijesni susret patrijarha Kirila i pape Franje u Havani te za niz drugih iskoraka u odnosima ruskog pravoslavlja prema drugim kršćanskim crkvama.

Patrijarh Kiril je, dok je još bio mitropolit, imao istu ulogu kod patrijarha Alekseja, pa se očekuje da će Hilarion biti sljedeći patrijarh Ruske pravoslavne crkve. Boljeg, duhovnijeg, zaslužnijeg i sposobnijeg će se doista teško naći!

    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima
    •  Molitva: Neka nas kroz 2024. prate pax et bonum
    •  Mir Božji – Hristos se rodi!
    •  O Božiću treba razmišljati kao o središtu ljudske povijesti
    •  Volonteri su dragovoljni dobrohotnici
    •  Još jednom o duhovnim (pro)buđenjima
    •  Suvremena Amerika je nezamisliva bez duhovnih probuđenja
    •  Protiv svakog nasilja, posebno nasilja nad ženama i djecom

> Svi tekstovi ovog autora