Ulica otpisanih umirovljenika

Ima jedan čovjek, u dijelu grada u kojemu stanujem, kojega, kao i većinu stanovnika koje srećem na ulici, ne poznajem, ali s kojim se uvijek lijepo, prijazno pozdravim kada se sretnemo.

Ne, nije to nikakvo staleško niti dodvorničko pozdravljanje nekih naočitih, ili k nekoj uglednoj društvenoj razini stremećih lica, to je, prije, ono Tinovo, prepoznavanje ”pobratimstva lica u Svemiru”, prijazno osmjehivanje i ”blagodarenje” ovoga zajedničkog ljudskog dana kojega proživljavamo, sudjelovanja u njemu.

Samo malo kimanje glavom, usput, mali, diskretan, neobvezujući osmijeh, mala naklonost umjesto ljutnje, bijesa, prezira, koji su kod ljudi, barem u ovoj našoj ulici, uobičajeni.

To ne zamjećujem samo ja, već i moji pratitelji, koji se čude gdje sam upoznala ovog rijetko ljubaznog čovjeka, koji ponekad, s druge strane ulice, podigne ruku i mahne mi njome, ali vrlo sporo, kao u nekom usporenom snimku iz starog, crno-bijelog filmskog žurnala.

”Mlijeko ljudske ljubaznosti”, kako bi kazao jedan moj prijatelj, sjećajući se tih Shakespeareovih riječi, davno je iščeznulo iz ovih naših krajeva, ako ga je ikada ovdje i bilo.

Ovu mi sumnju – slušam jutros na radiju neke zapise iz ostavštine Ivane Brlić Mažuranić – potvrđuje i ova spisateljica, govoreći kako je tek kada je pred starost posjetila Ženevu, shvatila zbog čega ju je majka učila da se uvijek treba osmjehivati drugim ljudima. Jer njoj se, živeći po našim zagrebima i slavonskim brodovima nekako činilo da je to učenje njene majke pogrešno, da osmjehivanjem samo muči samu sebe, dobivajući zauzvrat samo nešto loše.

Ne znam tko je onaj ljubazni, sijedi gospodin, znam samo da je vjerojatno u mirovini, jer često sjedi na klupi, na kamenom zidiću iznad stepeništa, promatrajući ljude i prolaznike, u nekom samotnjačkom miru i spokojstvu, u sirotinjskom zadovoljstvu onim malim i skromnim što mu život još pruža.

Ne ostavlja dojam nekoga tko ima nekih nerazmotrenih žudnji, razdiranja, kao da je tako sjedeći, a viđam ga već godinama, pomno probrao sve misli svoga života, sve što se ima za odvagati, odvojivši, poput zrnja, trulo od zdravoga, riješivši se nepotrebnog i lošeg tereta, ako ga je ikada imao. Jer znam, postoje neki ljudi koji u takvom miru i spokoju, u zadovoljnoj prijaznosti, provedu i cijeli život.

A uokolo bijes i buka – naš je svijet vrlo namrgođen, vrlo ozlojeđen, siv i osupnut tamnim sjenama na licima, koja kao da su stalno opsjednuta nečim vrlo teškim i mučnim, nečim što ne praštaju lako ni drugima, niti sami sebi.

To je možda specifično za ovu moju ulicu, možda neki izolirani sindrom, koji se ne viđa po drugim, možda bogatijim, situiranijim gradskim četvrtima. Jer ovaj bijes i prezir, to se dobro vidi, idu sasvim sigurno i prije svega od lošeg i teškog života, od siromaštva, koje sebi ne može priuštiti niti ono primarno u onoj kvaliteti kako bi trebalo biti svima, i za svakoga.

Tu se vuku one vrećice iz dućana, s nekom hramljućom, šepajućom mukom, kao da se u njima nalazi neko teško kamenje, s kojim se evo, potrošenih kostiju i umornih zglobova, tone, ravno do samoga dna. To je život niskog socijalnog miljea, koji mnogi ne žele niti pogledati, da ih njegova prljavština i jad, njegova muka i obespravljenost ne bi, poput neke kuge, zarazili.

Jer ovaj ljudski jad i potisnuti bijes, istina je, ako čovjeka okružuju, oni se lako lijepe i na one koji se možda tome još i opiru, i utječu na to da lica najednom počinju izgledati slično, u tom sivilu i ne voljenju sebe, niti svojega postojanja.

Tako se malo po malo, ljudski životi polako predaju. Tome svjedoči već i ono izvanjsko – odjeća postaje sve otrcanija, frizure i lica sve zapušteniji, a one se razvučene i iznošene trenirke, u kojima se je do jučer hodalo po stanovima, počinju sve češće, u nekom maglovitom zaboravu, viđati i na ulicama…

Tako je naročito sa starijim svijetom, takozvanim umirovljenicima, kojih ovdje ima puno, i koji su neka vrst iskorištenog i odbačenog roblja, koje je sada još samo na teret državi, koja bi ih se vjerojatno najradije riješila nekim dobrim, efikasnim dekretom, kada bi takav još mogao biti na elegantan način sproveden, tako da za njegove posljedice nitko ne odgovara.

A možda bi i takvo što prošlo, u ovoj našoj zemlji, gdje je ionako odgovornost stavka koja se nalazi na nekom pretposljednjem mjestu svih mogućih i nemogućih stavki, ispod stavki sjemenke kikirikija i prženog suncokreta, takozvane stavke ”grickalica ili zanimacija”.

Za razliku od umirovljenika, birokrati i gradski uposlenici se još ne daju. Oni vraćaju vjeru i nadu ovoj našoj ulici, u svojim lijepim, uskim odijelima, sa svojom vitkom prpošnosti, dok jure na električnim romobilima. A žene im bogme imaju i za skupe torbe, šminku, parfem i ekstra frizera.

Malo podizanja prosjeka, mala vjera u život i optimizam, dogode se kada pored prolaznika na nogostupu projuri jedna takva sigurna u sebe persona, kojoj ne pada na pamet niti da dovikne ”Hvala!”, onome koji joj se ukloni u stranu, dok stoji na svome ubilačkom prometalu.

Srećom, onaj sjedokosi gospodin, kao u crno-bijelom filmu, mahne mi opet jutros usporenim pokretima ruke, s druge strane ulice, i to me, kao pogled na neku melankoličnu fotografiju, baci u neko drugo vrijeme, možda u neko vrijeme nepostojeće, u kojemu više neće biti ojađenih siromaha, niti samozaljubljenih birokrata, već će, kako su o tome maštali romantičarski pjesnici poput Schillera, ”svi ljudi biti braća”…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy
    •  Impresije s mirovnih susreta zemalja Mediterana Medì
    •  Suludo ljubavno sljepilo i neistinitosti naše stvarnosti
    •  Vječni malograđanin
    •  Oleg Mandić: “Život obilježen Auschwitzom”
    •  Doživotna kolektivna eutanazija
    •  Victor Serge, literarni heroj 20. stoljeća
    •  Slavlje i bezglavlje
    •  Roman ''Bez'' Bore Ćosića – djelo majstora umjetnosti riječi
    •  Božićno carstvo prosjaka

> Svi tekstovi ovog autora