U Istri ima mjesta za svakoga za život, rad, zaradu i provod

Razmišljam o nama na granicama. I kako je virusna opsada same čovjekove srži učinila smiješnim šengenske slobode, sjetim se nas, ratne djece Istre…

Nije ovo suvisao zapis, ovo su tek bilješke o neprebolnoj sjeti. Baš pamfletski me zadesilo, dok bijesno lupam po tipkovnici mog laptopa, kao da je moja pisaća mašina, dragocjena Olympia koju će biti da je jur pojila rža u konobi, a čuda je koštala, cilu plaću, i kupija san je prija će biti kvarnar lit u Beogradu, unih dani kada smo tamo načinili Društvo Istrana, Primoraca i Gorana, kada san upozna Dašu, zanosnu, visoku, vitku, sardoničnu mladicu.

Pamtim njen ironični spleen i na tom našem istarskome, još jednom u dijaspori, utemeljenju, a od prvih utemeljitelja bili su njej utac Ljubo ”Vladlen” i barba Ante ”Stipe”…

M’identifico con la frontiera, bio je rekao Fulvio Tomizza. Ma kako to? Kako se identificirati s granicom, iracionalnom linijom koja razdvaja ljude? Identificirati se s granicom? Identificirati se s onim drugim? Biti i ono što jesi, i onaj drugi? Takva ”nepovijesnost” i takva ”protuslovlja” nisu logična, zar ne, ne može se ”biti netko drugi”?

”Moraš” biti ono što jesi, a samo Dario Marušić bez krzmanja se deklarira kao ”jedan cijeli Hrvat, cijeli Slovenac, cijeli Talijan”, ali u Istri i susjednim pokrajinama, danas, kada se bliži vrijeme povratka stanja kakvo smo imali do 1918. (avaj, sad bez zaštite autoriteta carske kuće Habsburg!); takvo je stanje jedini način suočenja s budućnošću, sa samima sobom, s onim drugim; to su nas ovdje naučila dva svjetska rata, krvave borbe na Soči, nacifašistički genocid s četiristotine spaljenih sela i pobijenih 25.000 civila Julijske krajine, strašna osveta s nekih 3.000 infojbiranih; strašna dva egzodusa, poslije 1918. godine. I poslije 1943. u koje odlaze stotine tisuća Istrana…

Identificirati se s granicom; ta ”dosjetka” Fulvija Tomizze ovdje je jedina formula. 

Pier Antonio Quarantotti Gambini izrekao je, i zapisao, grotesknu, bizarnu misao; on opaža kako su slovenski partizani ”maleni i povijena nosa” i pritom rezonira u čuđenju da su, međutim, Slaveni koje je on poznavao bili visoki i elegantni, ali, zaključuje autor tražeći u sebi objašnjenje, to mora da su bili ”Hrvati, Dalmatinci ili intelektualci”! 

Najprije sam pokušao shvatiti fizikalnu, antropološku, rasističku moguću potku; možda je on vidio neke malešne Balkance? Zacijelo nije vidio Židove (malene, kukasta nosa) s nacifašističkih plakata, premda su Pier Antonija optuživali za rasizam, u odnosu na Židove.

Zatim sam posve razumio, mislim; P.A.Q.G. vidio je u Trstu 1945. nemilosrdne ”Titove”, conquistadore koji su deportirali protivnike i svim sredstvima tu stvarali jugoslavensku sedmu republiku… Ma jasno da su za nj bili ”gremlini”. 

Ovakve somnambule najbolje je iskazao pjesnik iz Vodnjana Igor Ferenac ”Fere”: ”Malo mi na / njihove prekrasne / planine / malo oni na / naše prekrasno / more / pa mi na / njihove prekrasne / žene / pa oni na / naše prekrasne / pa mi bombu / njima / pa oni bombu / nama / i tako vječno / jer prijateljstvu nema / kraja…”.

I zato je prokazivanje neumnih, olakih, brzopletih izjava, u stilu bigbrotherskih naklapanja, sveta, moralna, intelektualna dužnost svakog tko želi očuvati i razviti dobre odnose na Jadranu, treba samo baciti u more svete osjećaje ”naše” i ”njihovo”.

Nizozemski pisac Cees Nooteboom (1933.), koji živi u Nizozemskoj, Njemačkoj i Kataloniji, prosuđuje da je ”Sjever odbacio Jug, pa je Mediteran danas velika europska provincija bez stvarnog utjecaja i moći, s tradicijom ‘odakle je sve počelo’ na koju se nitko ne obazire”…

Porazna misao po nas Mediterance; točna dijagnoza, jer samo iz takvog stanja duha može u Trstu iskrsnuti ideja ”efekt fojba” kroz četiri kata austrijske palače plus tavan, i to onda nazvati Muzejom civilizacije – O, tempora! O, mores! To jest, ”O tempora, o jadno more”, rekao bi Veselko Tenžera.

A mi? Mi smo gurnuli u podrum, u šupu, u ormar naša sjećanja, kao stare kapute, i nasaftali ih naftalinom, pa kad se netko drugi sjeti naših sjećanja, onda brže-bolje iznesemo kaput na balkon, a riječ je zapravo o vojničkom šinjelu, najčešće fašističkom – ali s partizanskim oznakama, i protresemo ga. Smrad naftalina, naravno, ostaje.

Na Jadranu se zbiva svekolika revizija historije. Italija nikad nije skrivala svoje osjećaje i pretenzije, pa i prva je pokrenule revizionističke procese; dakako, jer Italija nije nikad defašizirana (za razliku od Njemačke i Japana!); a Hrvatska je pošla istim putem, koji evo slijedi i Slovenija.

I sada kad se događa repetiranje neofašističke retorike čak i na talijanskoj ljevici, mi dižemo uzbunu.

Možemo li izaći iz blutt und boden teorije i prakse kao temeljnog našeg nasljeđa; jer o tome je riječ uz Karavanke i Julijske Alpe i Soču i Jadran; o borbi za teritorij. U sjajnom Kovičevom romanu ”Put u Trento” onaj slovenski trgovački šegrt zarekao se da će obljubiti sve žene Carevine; zanimljiv naum stvaranja zajedništva, zar ne?

Vidiš, mislim da se prosječni Istranin danas tako osjeća, kao ”ljubavnik Europe”, a zašto ne, kao Zeus preobražen u bika koji obljubljuje djevicu Europu. Jer, prosječni Istranin sit je himni, zastava i nacionalnih zanosa.

Rekao mi je nedavno s uvažavanjem Miha Baloh (koji je prije pola stoljeća igrajući u slovenskom kazalištu na prvomajskim paradama prkosno po Trstu nosio slovensku zastavu – i zato dobio izgon iz Italije!) da smo mi Istrani najprije Istrani, a ne najprije Talijani, Slovenci ili Hrvati…

Dobro znam moć naših lokalnih identifikacijskih stereotipa: Trieste je Trst i Carso je Kras i Istra je Istria itd. Ali, kao ordinarni istarski ”imperijalni iredentist”, Istru vidim gore do Beljaka (Vilach) i Celovca (Klagenfurt), do Krmina (Cormons), do Tržiča (Monfalcone), do Rijeke (Fiume), po otocima do Boke, Krfa, i zapravo je Lepant njena istočna granica, gdje su naši momci, iz Istre i s Krasa, na galijama tonuli za svoju jadransku republiku Serenissimu i kršćansku Europu, za Vittorija Emanuella i Ducea na Zari i Poli kod Matapana.

Zatim u Puli na ”Viribus Unitis” za našeg ljubljenog Franju Josipa, ali kranjski dobrovoljci, kako podsjeća Jančar, prije toga i za Maximiliana u Meksiku! Zatim na krstaricama ”Pola”, ”Zara” i ”Fiume” za našeg Dučea i Vittorija Emanuela III. kod Matapana.

Zatim su naši očevi u prekomorskim brigadama zatvorili krug; iz udobnih savezničkih logora (kao zarobljeni talijanski vojnici, o čemu piše Pahor) iz Tunisa i Tobruka ajde na Vis, Knin, ajde na Fjumu i Terst i Soču…

Čini mi se da sam i sam veslao na duždevoj galiji kada se vjenčavao s Jadranskim morem!

Stoljeće i pol (od one 1848. barem!) samo se prezirali, mrzili, zatirali… MA ORA BASTA!, ali sada dosta. U mnogim glavama uz granicu (i ”našim” i ”njihovim”), na žalost, još bridi povijesna demarkacija koju je izrekao Ruggero Fauro Timeus, ”ovdje ima mjesta ili za njih ili za nas”!

Ne, ovdje ima mjesta za svakoga, ovdje ima mjesta za nas ”autohtone” (navodnici, jer ta riječ implicira rasizam!), kao i za srpske zidare koji čekaju posao po tršćanskim pločnicima, za kineske kuhare i konobare, za cijelu Europu i Aziju i Afriku; to je kolektivni istarski osjećaj danas – ako ne pretjerujem, doduše! A moram pretjerivati, a tko će, ako pisac neće?

Nigdje Italija, Slovenija i Hrvatska nisu slabije nego u Istri, i ZATO nigdje nisu tako snažne! A kad to velim, nikako ne mislim da ponosne patriote (ima ih i ovdje!) koji i sad budno stražare na granicama kojih ”nema”.

Nego mislim upravo na onu tako tipično istarski (tržaški, kraški) smjernu i šutljivu, trpeljivu i strpljivu, radišnu i srdačnu većinsku populaciju sjevernog Jadrana, i talijansku, i hrvatsku, i slovensku; ta populacija tvori kolektivni mentalitet pograničja, i ona hoće postvariti svoj ”niži”, a ne više ”viši” interes; živjeti dobro, raditi, zaraditi, provesti se – a ovdje se to ne može bez prijaznog i prijateljskog odnosa s onim drugim, i najprije poslovnog, interesnog kontakta, s tim drugim – koji ima sva prava na ovaj teritorij kao i mi sami, bez obzira na to je li ”večinec” ili ”manjšinec”, i živi li s ove ili one strane granice!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima
    •  Rat je kao zrak i voda
    •  Čeka nas vruće proljeće, altroke klimatske promjene!
    •  Ženska prava? Općeljudska prava!
    •  Ma ča, čovik valja da vajk dela, ako ne dela, ni čovik...
    •  ''Sociopitalizam'' ili kraj historije
    •  Fast food, fast living and slow thinking
    •  U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente
    •  Čovjek protiv života vs. Čovjek za život
    •  Istarski grop*

> Svi tekstovi ovog autora