autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
U HLOD, jerbo, odio l’estate
Milan Rakovac
Ljeto je i mora se na more, na plaže, zar ne, plivati, roniti, veslati, jedriti, igrati karte u hladu, cio e – cucar le belle mule slovene, tedesche e de tutti colori. A šta’ lipšega nego ćirit u lipe divojke, moj kaurine ljuti (bi reka Dinko s Iža Maloga). Na Hvaru (a gdje drugdje?) ljeti se pozdravlja s U HLOD!
Mrzim ljeto, jer mi Mediteranci po suncu pet hiljada godina, i više, ležimo u najdubljem hladu i čekamo posjet prijatelja da nas malo zabavi, uz bevandu i ćakulu (by Mark Twain).
Ali su nas sjevernjaci zaglupili, i sad svi mi, kao i oni, uživamo pržeći se na suncu.
I tako, ‘ajmo pilu naopako. Frustriran od ove koronarne i svekolike pandemije, odlučio sam, za dišpet, da od 2020. volim ljeto, sunce i more.
I finalmiente se spravljan zduolun kantajući ”O mia patria, si bella e perduta”, najprija Milje i Ankaran i Koper i Kaštel. Moran pasati naše kunfine, ki zna ča me čeka?
Ma ne muoji vierši straha: ”Na kunfinu hiža, palacin,/na mirinu kanuna talijanskega, slovienskega, hrvackega./ Je zadiješ z fjonde Davidove;/blizu su naši kunfini,/mali su naši đardini,/jaki su naši kanuni./ Ča da niete da naši kanuni na naših kunfini po našoj hiži granatati, Buohučuoj nikadmaj!?”
Čemu kazalište i kino kad su nam širom otvoreni prozori prvih katova? Čemu književnost kad nam, ne zatvarajući usta, govore ulica i gradski transport? Čemu umjetnički muzej kad nas prigradska željeznica vozi pravo ispod duge?
Pak, Pula, premijera muoje ”Sliparije” u teatru…
Pak, pomalo, klima u autu na +18, CD piči moje favorite i štonano šekundivan kad Jimmie Rodgers piva ”The long hot summer. Seems to know every time you’re near”.
Pak, ala zajno Lucio Dala piva ”E adesso che gioco a carte e bevo vino”, jer dovraga, ljeto je tu, radujem se da ću 24 sata na dan patiti u znoju lica svoga, da bih jedva dočekao prve kiše oko Vele Gospe.
Paurlam iz sveg glasa kad lelekne Bruno Martino: ”Tornerà un altro inverno/ Cadranno mille pètali di rose/ La neve coprirà tutte le cose/ E forse un po’ di pace tornerà…/ Odio l’Estate/ Odio l’Estate/ Odio l’Estate/ Odio/l’estate”…
Prokleto ljeto, sanjam ”vlažne šume sjevera” kao Bunuel, ali odmah mi je lakše kad pročitam da se s ljetom i koronom muči i nekad blistavi sovjetski disident, a sad sjajni pjesnik i bloger Lev Rubinštejn:
”Potreba za umjetničkim dojmovima u potpunosti se može zadovoljiti bez neposrednog kontakta sa slikom, knjigom, orkestrom, ekranom, turističkim vodičem, bez kolektivnih posjeta kulturnih priredbi i događaja. Čemu kazalište i kino kad su nam širom otvoreni prozori prvih katova? Čemu književnost kad nam, ne zatvarajući usta, govore ulica i gradski transport? Čemu umjetnički muzej kad nas prigradska željeznica vozi pravo ispod duge?”
I onda mi sve bude skoro friško, mrzlo, pitomo, jer prof. dr. Markus Gabriel, u dvi riči sve mi rastumači, tik-tak, just like peanuts.
”Virusi općenito nisu riješen metafizički problem. Nitko ne zna jesu li živi. To leži u tome što nemamo opću definiciju života. Nitko doista ne zna gdje zapravo započinje život…
Mrzim ljeto, jer mi Mediteranci po suncu pet hiljada godina, i više, ležimo u najdubljem hladu i čekamo posjet prijatelja da nas malo zabavi, uz bevandu i ćakulu (by Mark Twain)
Svi smo u istom čamcu. Ali ni to nije ništa novo. Naime, dvadeset i prvo stoljeće je pandemija, ono je rezultat globalizacije. Virus iznosi na vidjelo ono što je već dugo činjenica: potrebna nam je nova ideja globalnog prosvjetiteljstva”.
Tu možemo upotrijebiti i reinterpretirati jedan izraz Petera Sloterdijka:
”Nije nam potreban komunizam, nego ko-immunizam… Zato se moramo cijepiti protiv duhovnog otrova, koji nas dijeli na nacionalne kulture, rase, starosne skupine i klase… Moramo shvatiti da infekcijski lanac globalnog kapitalizma uništava prirodu i zaglupljuje građane nacionalnih država.
Tako nam glavno zanimanje postaje turist i konzumerist, roba koja na duže staze ubija više ljudi od svih virusa skupa… Mi jesmo i ostajemo na Zemlji, jesmo i ostajemo smrtni i krhki. Postanimo Zemljani, kozmopoliti jedne metafizičke pandemije. Sve ostalo će nas uništiti i ni jedan nas virolog neće moći spasiti”.
I evo me na Ižu, šaka gir, trlj, srdel za ”dva dinara, druže”, krasne dame na Velom Ižu, ma same za se, ugađaju sotto voce ”napoj meni Milka moga konjića”, 35 u hladu, a ja U HLOD, u konobu, 18 Celzija, dva slana kurcilja, mrva kruva i mižolić muoje, istarske bevande (meštar Franko Radovan), pak, čitaj puno, piši malo i kad preveć ofriška, ala na sunce 55 sekundi. Pak, brzo nazad U HLOD.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
• Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima
• Rat je kao zrak i voda
• Čeka nas vruće proljeće, altroke klimatske promjene!
• Ženska prava? Općeljudska prava!
• U Istri ima mjesta za svakoga za život, rad, zaradu i provod
• Ma ča, čovik valja da vajk dela, ako ne dela, ni čovik...
• ''Sociopitalizam'' ili kraj historije
• Fast food, fast living and slow thinking
• U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente
• Čovjek protiv života vs. Čovjek za život
> Svi tekstovi ovog autora
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
