T’ga za jug

Pišem memoare. Zapravo, sve sam napisa ča san ima povidati, pak zbiren po juštih šezdesiet lit ča pišen, a to ča zabranega ću dati i Autografu. Ma najveć ljude i dogajanja muojega živlienja…

Vržmo: Prija osavnajst lit Luciano Lukšić, Istrijanac u Zagrebu, je pisa:

”Sijači straha danas dočekuju žeteoce povicima: Sijete strah! Pred lažima Gluhonijemi, zabranjivali bi govor Istini. Slijepi, gasili bi sada Svjetlo. Tko krao-pokrao, tko pljačkao-opljačkao, tko ubio-ubio, krenimo sad k budućnosti. Ne damo vile, ne damo jahte, ne damo tvornice, ne damo banke, ne damo novce, ne damo Hrvatsku”, piše Luciano u libru ”Hrvatska politička pedagogija”.

Se domišljan da san štija o jenen Puležanu, Juričiću, ča je bija pobiga u Zagreb sprid fašišti, pak je dela kako pompijer; koji je za našu stvar istarsku načinija forši ča i naši kantaduri z pismon ”Ja ne moren više tako” šezdeseiet lit kašnije. Anci čuda već; ki naša stvar je stala znuopoko, naša hrvacka stvar u Istri šezdesiet lit prija Livija Morožina i Alena Vitasovića. Ta bejati Juričić popeo se na vrh tornja zagrebačke katedrale, i tamo na vrh tornja načinio stoj, z rukami na tuirnu i z nogami u jariji, proti nebu.

Ki će te ljude naše pobrojiti? Ča da san poša a bando od teme, od knjige Luciana Lukšića? Aj ne ja poboga!

Luciano Lukšić, koji britkim riječima razglaba hrvatske prilike potonjih godina, o čemu ću ponešto i reći, eto, premda knjiga govori o Hrvatskoj danas i već samim koricama zaziva temu iz davne istarske prošlosti: korice prikazuju de facto motiv iz Italije, iz Istre, iz Pule, na fotografiji iz 1924. su učenici neke pulske osnovne škole, zacijelo talijanske. Hrvatske su škole pozatvarane.

Lukšić je odabrao tu fotografiju iz talijanske fašističke pedagogije da bi ilustrirao hrvatsku političku pedagogiju danas – slutim, posrijedi je metaforička nakana, koliko i pečalbarska ”t’ga za jug”, kako je nazvano jedno dobro i jeftino makedonsko vino, koje kupujemo – nazvano po stihu Koče Racina, pjesnika koji će prvu modernu knjigu na makedonskome jeziku, ”Beli mugri”, objaviti u Samoboru (!!!) pred Drugi svjetski rat…

Zaboravljeni egzodus Hrvata, Slovenaca, Austrijanaca i drugih ”ne-Talijana” između 1918. i 1943. godine; ud unih ča su hodili trbuhon-za-kruhon kad je filoksera rovinala naše brajde još pod Austrijon; pak unih ča su bižali iz Italije kad je jopet brajde dištruđija ”Duce” – da mora Istra žito sijati, la Battaglia del grano; da sad ne pišen ča je sve dela rasistički fašizam protiv ”alogenih”, inorodnih, nego da ostanem na socio-ekonomskoj ravni…

A ma, ni ča, asocijacije me viežu pak me strah da ću, kako ča ste jur navadni, pacijentani muoji štilci, jopet pojti fondo u digresije; dvi štuorije moran povidati.

Kada su naši hitali z pušak po fašišti poli Bankovih duori i Liskuovca, na česti Trst-Pula ča su bili nažgali selajce Pajar, 1920., squadristi su pozapirali sve muške ča su hi ćapali i poveli u Porieč, u pržun, e bevi l’oio de ricino, e daghe manganel po hrptu; e grida S’ciavo: Eviva Italia fascista! maltrataju barabu Tuomu Heraka, ma uon pur po suoju – E VIA ITALIA FASCISTA!

Druga, pak, štuorija je veselija; naš jedan z Pazinštine duodje doma iz zagrebačkega egzila, ubajde parientu, jedan zrman mu da vriću muke, drugi vriću kapuza, trieti šakuc žbulje, četrtega ubliga da mu sve to z vozon povieze na feratu. Najliplji pak je detalj, kada ta cierti si pita siestru, bogati seka, dobra ti je ova rakija, a da mi daš jenu domijanu?; ma kako moreš pitati domijanu kad samo jenu domijanu iman, brat moj; MA KAJ TI ZNAŠ KAJ JE TO ZABADAV!

Ali, da se iz fašističke naše prošlosti vratim u demokratsku našu sadašnjost, koju Lukšić bez pardona secira:

”Deset godina kapilarnoga ‘ha-ha-teve’ izluđivanja, sustavnoga manipuliranja i laganja, nemoć i nesloga sindikata, pasivno i uplašeno sindikalno članstvo, improvizirano zakonodavstvo, klijentelizam, mito i korupcija kao ‘narodni običaj’… Zbog svega je toga područje političkoga prepušteno u potpunosti političkim strankama manje ili više demagoško-populističkim, koje ga pretvaraju u partitokratske bakanalije…”

Lukšić nimalo ne štedi ni vlast izabranu 2001. godine:

”Ova se vlada uspjela posvađati sa svim sindikatima, s intelektualcima (znanstvenicima, profesorima te posebno novinarima), s braniteljima, s rodiljama, sa zaštićenim najmoprimcima i vlasnicima tih stanova, sa studentima i medicinskim osobljem. No čudom se čudi što joj rejting stalno pada. Istovremeno, poznati (i priznati) lopovi i prevaranti zadovoljno trljaju ruke…”

Kao što ne štedi svekoliku našu nomenklaturu i hijerarhiju, ”ma gdje ona bila”, a ona je – posvuda:

”Bezumni namjesnici, odasvud i niotkud, ali odozgo, dođoše napuhani u svojoj praznini, ne bi li nas dolje, uz skroman honorar, sproveli u vječnost. Anamneza toga stanja, bolesti tijela i duha, dekadencije pojedinaca i naroda, odraz je moralnoga relativizma, socijalno-utopijske ali prokrustovske pedagogije, licemjerne snobovske malograđanštine, gramzljive narcisoidnosti skorojevića, demokratskoga anti-intelektualizma, ideologije ‘grubog komunizma’, srednjevjekovnoga zatupljujućega klerikalizma te turbonacionalnoga populizma…”

Eto što znači biti u egzilu, unutra vlastitoga ambijenta; doduše, ”svaka sila za vremena”, i taj se naš ambijent postupno mijenja, ali još će puno Save (s pritocima) proteći ispod Savskog mosta, dok se sirovi i surovi i napose bešćutni taj naš ambijent promijeni.

Nelagodni, neugodni i podosta nezgodni Luciano Lukšić, jedan iz sjajne škole zagrebačkih filozofa (Milan Kangrga napisao je predgovor ovoj knjizi), jedan iz sjajne tradicije zagrebačkih šezdesetosmaša koji nisu pristajali ni uz ”crvenu buržoaziju” ni uz ”maspokovce”, nastavlja lucidnu i beskompromisnu analizu, koja uključuje i ranija razdoblja:

”Već nekoliko generacija Hrvatskom vladaju Podobni. Jedni podobnost stječu rođenjem – put najsigurniji, kojemu je jedini nedostatak nepostojanje mogućnosti izbora. Drugi mijenjaju političko opredjeljenje u prikladnom ritmu, ne bi li ostali u harmoniji s vladajućom kastom. Treći se, neopredijeljeni, uzdaju u tradicionalne plave kuverte. Četvrti, altruistički se uzdaju u svoje tjelesne draži. Preostali godinama šalju molbe za zaposlenje, te obilazeći najprije istoimene urede i tražeći vezu. A zatim konzulate tražeći vizu…”

Je li to hrvatska pamet, kao takva, u egzilu u vlastitoj zemlji?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima
    •  Rat je kao zrak i voda
    •  Čeka nas vruće proljeće, altroke klimatske promjene!
    •  Ženska prava? Općeljudska prava!
    •  U Istri ima mjesta za svakoga za život, rad, zaradu i provod
    •  Ma ča, čovik valja da vajk dela, ako ne dela, ni čovik...
    •  ''Sociopitalizam'' ili kraj historije
    •  Fast food, fast living and slow thinking
    •  U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente
    •  Čovjek protiv života vs. Čovjek za život

> Svi tekstovi ovog autora