Šta ministar Ivan Malenica radi u Kninu?

Junak ove priče je ministar pravosuđa, Ivan Malenica – moćnik. Svi ostali su neusporedivo manje bitni, nemoćni.

A nemoć… ne znam je li najnepoželjnija, ali je neminovno iskustvo koje će svakoga od nas kad-tad u životu zadesiti. Dočeka nas prije ili kasnije. I jasno je da nije baš omiljena. Nemoć unaprijed nitko ne voli, nitko svjesno želi biti nemoćan. Razumljivo, više se cijeni moć kao svojevrsna suprotnost.

Ipak i iz nemoći se štošta dade naučiti. Na prvi pogled iskustvo odbojno svakome jer čovjeka tjera da prihvati stvarnost na teži način, obeshrabruje. Da možemo, zaobišli bismo je u najširem luku. Međutim, valja i s njom imati strpljenja, proučiti je, naučiti, promatrati je sa znatiželjom. Nemoć je uvijek bila prisutna, samo je u suvremenom, mondijaliziranom svijetu poprimila razmjere planetarne pošasti.

Zapravo bi trebalo napisati povijest nemoći i nemoćnih, obespravljenih, povijest gubitnika i unesrećenih, ljudi čiji su nemoć, obespravljenost i nesreća odgovornost i krivnja moćnika, povlaštenih, svih onih koji su iz vlastitih pozicija moći odlučivali o životima drugih, slabijih, a čije su posljedice za nemoćne značile nepoštenje, nepravdu, a za one još nemoćnije i slabije i osjećaj poniženje, oduzetog dostojanstva… E to je prava, autentična, iskonska ljudska povijest. Tu bi povijest trebalo napisati kao udžbenik, bibliju, uvrstiti u sve moguće škole i dodijeliti joj najviši društveni status.

Povijest moćnih nad nemoćnima povijest je sile, zloupotrebe moći, povijest je to iživljavanja nad slabijima od sebe. Valjda se većina moćnika sjeti nemoćnih tek onda kada osjete da su ugroženi njihovi položaji moći.

Eto takva je povijest slabih i nemoćnih.

Iz te povijesti, nemoćnih i slabih, dala bi se iščitati autentična ljudska priroda, ona čovjekova iskonska, revolucionarna težnja koja se ne miri s postojećim, s lažima i izgovorima, s nepravdom koju trpe slabiji. Jer suprotno tome, povijest moćnih zapravo je apologija posjednika moći, vlasnika sile koji su skloni sebe prikazivati kao neprikosnovene borce za ”malog čovjeka”, čineći sve što mogu i ne mogu za pravdu, istinu i opće dobro, maltene žrtvuju sebe za svijet i druge, za svekoliki napredak i boljitak zajednice i društva.

Shodno tome, iz te svjesne ili nesvjesne frustracije i kompleksa moći, vjerojatno iz podsvijesti, izbija opijajuća zloupotreba moći od strane slabih i nemoćnih prema istim tim slabima i nemoćnima, jer čini se da i neki slabi i nemoćni ne žele takvima biti. Žele biti moćni, žele svijetu pokazati i obznaniti da su i oni moćni i jaki.

Nadam se da takav heroj nije naš ministar pravosuđa Ivan Malenica.

Na mjesto javnog bilježnika u Kninu, suprotno mišljenju Hrvatske javnobilježničke komore koja u procesu imenovanja djeluje kao svojevrsno savjetodavno tijelo, protivno dobroj, poželjnoj praksi, protivno svim stručnim mjerilima, protivno svim normama profesionalnog i odgovornog odlučivanja, protivno svim institucionalnim uzusima koji nalažu izbor najizvrsnijeg mogućeg kandidata, ministar Malenica postavio je Mariju Lovrić, hadezeovku, dojučerašnju stranačku kolegicu.

Sukladno praksi javnobilježnička komora za ministra je sastavila preporuku – od četiri prijavljena kandidata koji su udovoljavali zakonski propisanim uvjetima natječaja (Marija Lovrić, Sacha Borak, Josip Gović i Veljko Čađenović), u svojoj preporuci komora je izdvojila trojicu, te ih, uzimajući u obzir parametre kojima se utvrđuje najbolji mogući kandidat, valorizirala na sljedeći način: 1. Veljko Čađenović, 2. Sacha Borak, 3. Josip Gović.

Komora, u svojoj preporuci, a u odnosu na navedenu trojicu, Mariju Lovrić, kandidatkinju postavljenu od strane ministra Malenice uopće nije preporučila. Dakle ministar Malenica, umjesto najboljeg kandidata, Veljka Čađenovića, nije čak izabrao niti najgoreg među njima, već kandidatkinju, takoreći, goru i od najgoreg, kandidatkinju koju struka uopće nije uzela u obzir kao mogući, poželjan i dovoljno stručan izbor za to radno mjesto. To je prva zloupotreba moći.

Druga zloupotreba moći nije ništa manje zanimljiva.

Budući da kandidati za javno bilježnička mjesta zakonski ne smiju biti članovi političkih stranaka, kandidatkinja Marija Lovrić, nekoliko dana prije raspisivanja natječaja ispisala se iz HDZ-a. Bilo bi zanimljivo istražiti kada se Marija Lovrić prvi put upisala u HDZ.

Naime, prema kazivanju kandidata koji su se svojevremeno natjecali za javnobilježnička mjesta u Vodicama, potom i u Drnišu, tada, jedna od kandidatkinja bila je i Marija Lovrić. Ne možemo da se ne zapitamo je li se Marija Lovrić i tada, također ispisivala iz HDZ-a? Ako je tomu tako, neophodno je postaviti pitanje kako je Marija Lovrić svaki put mogla znati kada se treba ispisati iz stranke?

Inače, zakonski put, a normalna, uobičajena i zdrava praksa takva je da kandidati prate objave Narodnih novina i čekaju kada će natječaj biti raspisan, to jest objavljen. Tako se doznaju sve relevantne informacije i propozicije natječaja. Nikako drugačije nije i ne bi smjelo biti.

Ministar Malenica poziva se na zakon i diskrecijsko pravo. Međutim, zakon nikada ne može predvidjeti sve moguće okolnosti i za svaki možebitni slučaj propisati pravedan i pošten pravorijek već pruža jedan opći okvir koji se zatim, unutar vlastitih zakonskih normi, treba uskladiti s duhom pravedne i poštene prakse.

Upravo je to smisao i svrha diskrecijskog prava. A ministar, nažalost, svojom odlukom zakon nije približio pravdi nego je učinio upravo suprotno. Pravda je time izigrana, zakonu se narugalo. Ali se narugalo i vlastitoj struci, instituciji ministra, pa samim time i nama građanima i državi prava. Drugim riječima, zakon je iskorišten, poslužio je kao izgovor da se izbjegne pravedan ili, ako hoćete, pravičan i pošten izbor. I to je treća, institucionalna zloupotreba moći.

Kojim je to motivima ministar bio rukovođen znaju on i Marija Lovrić, i još pokoji stranački protagonist uključen u ovu priču u kojoj moćni prave sprdačinu od nemoćnih i slabijih. Najtužnije u svemu je to što na strani nemoćnih i slabijih jesu i sama pravda, poštenje, istina i zakon. Međutim, u ovome slučaju niti to nije bilo dovoljno.

Ono što možda najviše u ovoj lakrdiji, ne bode, nego kopa, vadi oči, jest drskost i bezobrazluk jednog hadezeovog ministra da unatoč hadezeovoj kriminalnoj, presudom potvrđenoj prošlosti, a jednako tako i hadezeovim rukovodećim stranačkim figurama, unatoč razbojničkoj i pljačkaškoj reputaciji za koju su sami zaslužni, opet jedan hadezeov ministar, Ivan Malenica, radi to što radi, opet iznova, jedno te isto!

Možemo samo nagađati je li mu netko naredio da to uradi, je li posrijedi stranačka disciplina, vraća li dug, je li nečim ucijenjen ili mu je netko ”prijateljski” sugerirao da postupi tako kako je postupio, to zaista ne možemo znati.

Ali se zato nadamo da će ministar postupiti kako treba i kako profesionalna, stručna i svaka druga dobra i poštena praksa nalaže – promijeniti svoju krivu odluku i imenovati Veljka Čađenovića za javnog bilježnika grada Knina.

To je jedino ispravno što ministar pravosuđa, glavni junak ove priče, Ivan Malenica, može učiniti.

Čut će se!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?
    •  Naša tuga – pristali smo na ružni svijet
    •  Ministar pravosuđa Malenica jači od pravde!
    •  Ako neće Ivan Malenica mogao bi Andrej Plenković

> Svi tekstovi ovog autora