autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Naša tuga – pristali smo na ružni svijet

AUTOR: Andrej Šimić / 18.05.2023.

Andrej Šimić

Danas je isto tužno iako su tužni dani prošli. I ispred nas su tužni dani. Dalo bi se ovih dana napisati Sveto pismo o Tuzi i ružnome svijetu u kojem živimo. Premda, obzirom na rđavost svijeta, svaki dan je dan žalosti i tuge, samo što je ta tuga i ta žalost nečija druga, tuđa, daleka.

Ova nam je u komšiluku, ispod nosa, ova je naša. Ma zapravo nema tuge koja nije naša, upravo zato što pogađa ljudsko biće, osobu, nas, samo, srećom ili nesrećom, ne znam šta je bolje, ne vidimo je svaki dan, čujemo o njoj preko svedopirućih glasila, ali, možemo birati ne gledati. Okrećemo glavu, razumljivo, jer od tuge se može umrijeti.

Sasvim je dovoljno tuge koje mora biti, a pored toga moramo se moći nositi i s tugom koje ne mora biti ali je nečija obijest, pohlepa, sebičnost, moć i sila svjesno i zlonamjerno uzrokuje. Jedna se ne smije događati, druga je neizbježna.

Valjda je najtužnije kad su naša tuga naša djeca. Pred njima je najviše jer njihova je budućnost i naša, budućnost našega društva i zajednice. Zato je takva tuga korjenito potresna i najdublje, trajno uznemirava. Opominje nas već dugo, ali, eto, sad nas je odlučila zbuniti, prestrašiti, razoružati, pokazati nam da kao kolektiv posrćemo. Vidjet ćemo koliko će u tome biti uspješna.

Trinaestogodišnje dijete u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u Beogradu na Vračaru odlučilo je ubijati svoje vršnjake i sve one koji su ga u tome pokušali spriječiti. Ubio je osmero djece i čuvara škole ranivši još šestero đaka i nastavnicu povijesti. Prethodno isplanirano, činio je to promišljeno i metodično koliko to jedan trinaestogodišnjak može.

Dan kasnije, u selima oko Mladenovca, malo starije dijete, dvadesetogodišnjak, odlučio je nasumično pucati ubivši osmero i ranivši još četrnaest ljudi, kažu s namjerom da pridobije i zasluži poštovanje, toliko željeno uvažavanje okoline.

Kako to da djeca od 13 i ona veća od 20 godina odgovore na pitanja koja im se postavljaju pronalaze u ubijanju? Kakva su to pitanja koja im se upućuju, a da oni rješenja vide u bestijalnoj svireposti i bešćutnom obračunu?

Kako smo dospjeli do stanja u društvu gdje se djetetu i mladim ljudima kao reakcija na nerješiva pitanja budi poriv i potreba oduzimanja života drugome? Pa kakav to osjećaj ugroženosti vreba među našom djecom da aktivira ubilački instinkt?

Zašto i kako smo došli do toga da je to uopće dio dječjeg svijeta? Je li se toliko neizdržive nemoći nataložilo u našoj djeci, našom krivicom, da tu nemoć žele umjesto suočavanja naprosto izbrisati, i to na krajnje okrutan način? Znači li to da naša djeca suočavanje s vlastitim dvojbama ćute kao besmisleno?

Kako to da nas u takvim zbunjenostima ne pitaju za pomoć? Zar vjeruju da im ništa ne može pomoći, odnosno zar vjeruju kako će im ubijanje pomoći? Vjeruju li da je bliža im i dalja okolina bespomoćna i da su prepušteni sebi? Da su sve njihove molbe za pomoć i načini suočavanja, od društva i zajednice ostali neodgovoreni pa se dijete, pritisnuto osjećajem bezizlaznosti pita: Šta mi preostaje? Ili ja ili drugi?

Kakvo smo to društvo savili da nam među djecom kruži osjećaj bespomoćnosti, bezizlaznosti, nemoći, a da se kao odgovor prihvaćaju bezosjećajnost, okrutnost, svirepost?

Ovih dana, tragajući za krivcima, naslušali smo se svakakvih brzopoteznih odgovora. Držim da su o stvari posrijedi, barem za sada, pitanja pametnija od odgovora, pitanja već postavljena, i dakako, možda i više ona još nepostavljena.

Težina pitanja i odgovora nije na našoj djeci. Ali vidimo da ipak jest. Simptomatično je to i tragično. Evidentno zbunjena, snalaze se u svijetu kakav smo mi odrasli za njih izgradili. Nadasve ružan svijet. Pa se čudimo njihovim odgovorima. Tužno i potresno.

Ako takve tužne odgovore djeca ne uče u kući, obitelji, školi – od kuda im?

Briga je velika. Svi mi htjeli bismo znati zašto. Da barem malo, ako je to u ovom trenutku moguće, bude lakše. Međutim objašnjenja, kakva god bila, našu nevolju neće promijeniti, proces je to.

Naša mala društva su zakazala, donekle su i nemoćna, međutim naš veliki svjetski poredak, koji se voli petljati tamo gdje ne treba, zakazao je najviše budući da se postavlja kao autoritet koji propisuje kako ispravno živjeti život. Očito je da tako ne treba živjeti život. Poznato je to već od prije. Mislim na sveprisutnu kulturu nasilja i rata. Našoj civilizaciji rat je hrana.

Trajna izloženost ratobornom sadržaju ima svoje posljedice. Često biva da to šta nam je dugo prisutno pred očima, izloženo pažnji, vremenom bude sve manje primjećivano da bi nakon nekog perioda sasvim nestalo iz vidokruga svjesnog opažanja, neovisno bio taj sadržaj ružan ili lijep.

Stalna prisutnost na određeni način čovjekovu pažnju i doživljavanje polako preusmjerava k nesvjesnom, onom teško zamjetljivom. U suprotnom, kada bi unutar čovjekova bića baš sva okružujuća podražajnost konstantno trajala jednakim intenzitetom čovjek bi vrlo brzo izgubio razum.

Međutim, tako se ono šta je zapravo naša svakodnevnica počinje uzimati zdravo za gotovo, naočigled se promeće u nešto uobičajeno, normalno, i kao takvo od društvenog kolektiva biva prihvaćeno, ne nužno kao poželjan vrijednosni sadržaj, ali ipak prihvaćeno.

Ovo nije dobro ni kada se radi o lijepom ni kada je ružno posrijedi. Opasno je kada se radi o ružnom. Zato što kad prestanemo primjećivati lijepo ostajemo uskraćeni za to lijepo, a kada pristanemo uz ružno, i još zbog protoka vremena zaboravimo kada smo pristali, onda nas to ružno podsjeti na sebe, podsjeti nas da smo mi ti koji smo postali ružni i da smo društvo pretvorili u nešto ružno.

Vremenom, jačina ružnog se mijenja, naš prag, naša osjetljivost, naša percepcija stvarnosti, bilo individualna bilo kolektivna oblikuje se, pomiče, mijenja na gore, prema sve rđavijem i rđavijem čime se formira i inaugurira, svjesno i nesvjesno, estetika ružnoga svijeta. Ružno raste. Pristajemo na ružne stvari, pristajemo na ružni svijet. Valjda nas iscrpljuju egzistencijalne brige i borbe, umorimo se pa posustajemo.

S druge strane lijepo je vrijedno, nešto jako poželjno u čemu ljudsko biće pronalazi motiv, ohrabrenje, smisao, nadu, utjehu, radost, bezbrižnost. Lijepa je solidarnost, lijepa je suosjećajnost, lijep je mir, lijepo je društvo bez nasilja, bez oružja…

Ali kada ružno postane nekakva prešućivana poželjnost u društvu; najgore je što se onda pojedinac i društvo navikavaju na takve sadržaje i prestanu promišljati o mogućim posljedicama ružnih sadržaja. Jednostavnije rečeno, poružnimo iznutra, a onda i prema vanka. I sve se to zrcali u svijetu kakav smo savili za danas i za buduća pokoljenja.

Ne zaboraviti suosjećati, biti solidaran, ne zaboraviti govoriti toplo, bez straha da ćemo pogriješiti, ne zaboraviti se obuti u cipele drugoga, ne zaboraviti pisati kao da pišemo i obraćamo se voljenom svome…

Ipak, kao inače, bojim se da ćemo vrlo brzo zaboraviti, zaboraviti da smo se dogovorili kako nećemo više ovako jer evo gdje nas je dovelo. Zaboravit ćemo ne zato što bismo možda htjeli, možda pomalo i zato, više jer smo zajednicu savili tako da danas, za sve ono što čini dostojanstven život potrebno je boriti se, natjecati, uskratiti drugome, maltene obračunati se s drugim, a da na kraju ni to prečesto ne bude dovoljno.

Nećemo zaboraviti u potpunosti. Sjećanje će postati komemorativno, na određeni način pasivno. A trebalo bi biti aktivno, ono koje više ne želi da trpi. Želim biti u krivu.

Znakovi vremena nedvosmisleno nam ukazuju kako je ova era, civilizacija i kultura determinirana nasiljem i ratom kao pokretačem. Ne u apsolutnom smislu i značenju, ali bez ikakve sumnje kao dominantna društvena sila današnjeg postojanja.

Ružno ne postoji mimo čovjeka. Čovjek odlučuje. Čovjek je stvaratelj ružnog. Zašto pristajemo na takvo nešto, a možemo suprotno?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Hrvatski politički kaput
     Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
     Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
     Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
     Sloboda u ružnome svijetu
     Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
     Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?
     Ministar pravosuđa Malenica jači od pravde!
     Ako neće Ivan Malenica mogao bi Andrej Plenković
     Šta ministar Ivan Malenica radi u Kninu?

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1