Smrću Franje Šanjeka HAZU ostao bez svećenika u svojim redovima

Moji prijatelji znaju da intelektualnim radoznalcima koji se počinju zanimati za povijest kršćanstva najprije u ruke gurnem sjajno napisan ”Pregled povijesti Crkve” njemačkog stručnjaka Augusta Franzena u odličnom prijevodu i višestrukom izdanju, kada je kršćanska knjiga u pitanju, nezaobilazne Kršćanske sadašnjosti.

Onima koje zanima crkvena povijest u hrvatskom narodu prva je preporuka nešto obimnija knjiga akademika dominikanca Franje Santeka ”Kršćanstvo na hrvatskom prostoru” (isti izdavač).

Radi se o sintetičkom pokušaju sustavnog prikaza razvojnih etapa hrvatske religiozne povijesti u vremenskom rasponu od prvog susreta Hrvata s kršćanstvom u 7. stoljeću, pa zanimljivim hodom kroz složenu povijest susretanja, sukobljavanja i pokušaja suživota s pravoslavljem i islamom sve do suvremenih (po)koncilskih otvaranja.

Moramo priznati da se u našoj široj javnosti mnogo više zna o franjevcima i isusovcima, a premalo o dominikancima, Redu braće propovjednika, iako je njihov utjecaj ogroman na mnogim područjima, a u njihovim redovima nalazimo neke od najvećih umova i značajnih likova naše zapadne baštine

Okvirni tekst za ovu knjigu najprije je u nastavcima objavljen kao podlistak zagrebačkog Vjesnika (1990. – 91.) pod naslovom ”Kršćanstvo, Crkva i hrvatski narod”. Ti su članci pobudili veliko zanimanje, pa je dorada za navedenu knjigu postala imperativ.

Autor je taj naširoko čitan pregled povijesti kršćanstva na ovim prostorima upotpunio dodatnim tekstovima i izvornim prilozima te izabranom literaturom kao i dodatnim “kronološkim pregledom hrvatske i svjetske povijesti”.

Knjiga je opremljena bogatim i za svakog čitatelja nadasve korisnim ilustrativnim, tabelarnim i kartografskim materijalom koji omogućuje pregledniji pristup složenoj povijesnoj građi.

Kada sam nedavno na jednom manjem skupu govorio o Šanjeku, jedan me je inače solidno obrazovan sugrađanin pitao: ”Tko su zapravo dominikanci?” Tipično profesorski, preporučio sam mu Šanjekovu opširnu studiju ”Dominikanci i Hrvati” (2008.).

Moramo priznati da se u našoj široj javnosti mnogo više zna o franjevcima i isusovcima, a premalo o dominikancima, Redu braće propovjednika, iako je njihov utjecaj ogroman na mnogim područjima, a u njihovim redovima nalazimo neke od najvećih umova i značajnih likova naše zapadne baštine.

Iz dominikanskih redova nam dolazi Toma Akvinski, jedan od najvećih kršćanskih mislilaca, a njemu uz bok valja spomenuti i Alberta Velikog, koji je nastojao zapadnu civilizaciju upoznati s Aristotelovim djelima.

Veliki dominikanski propovjednik Savonarola bio je prethodnik nadolazeće reformacije, pa ga je njegova vlastita Crkva spalila na lomači zbog oštre kritike spolnog nemorala i sveprisutne korupcije na papinskom dvoru.

U 16. stoljeću dominikanci su među prvima kao evangelizatori krenuli u novootkrivene zemlje na drugim kontinentima, a tamo su se istakli i kao osnivači visokoškolskih ustanova i branitelji ljudskih prava domorodaca.

U novije vrijeme treba istaći ulogu Henrija Dudona kao začetnika obnove Olimpijskih igara (1896.) kao i belgijskog dominikanca Henryja Pirea, koji je dobio Nobelovu nagradu za mir.

Kada sam nedavno na jednom manjem skupu govorio o Šanjeku, jedan me je inače solidno obrazovan sugrađanin pitao: ”Tko su zapravo dominikanci?” Tipično profesorski, preporučio sam mu Šanjekovu opširnu studiju ”Dominikanci i Hrvati” (2008.)

Jedan od velikih biblijskih stručnjaka – Marie-Joseph Lagrange – utemeljio je glasovitu Biblijsku školu (Ecole Biblique) u Jeruzalemu, koja je odigrala značajnu ulogu u tumačenju Biblije u proteklom stoljeću, a jedno od njezinih remek-djela je takozvana ”Jeruzalemska Biblija”.

Dominikanski red je u svojoj osamstoljetnoj povijesti dao Crkvi 4 pape, 75 kardinala, 262 sveca i blaženika, a trenutno je aktivno 40 biskupa dominikanaca. Red danas ima oko 7000 članova, a prisutni su u 95 zemalja na svim kontinentima te organizirani u 45 provincija.

Vratimo se našem najpoznatijem dominikancu, nedavno preminulom akademiku Franji Šanjeku.

Upoznao nas je početkom 1970-ih godina Tomislav Janko Šagi-Bunić, najistaknutiji hrvatski teolog i tadašnji dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Neposredan povod je bio moje zanimanje za povijest i kontroverzistiku bosanskih bogumila.

Šanjek je upravo doktorirao na toj temi na pariškoj Sorboni, te bio imenovan asistentom pri Katedri povijesti crkve na KBF-u.

Njegovu sam disertaciju imao prilike čitati u rukopisu prije nego što ju je Josip Turčinović izdao u seriji Analecta Croatica Christiana (usput: u toj seriji je kasnije izdana i moja studija iz povijesti biblijskog prevodilaštva) pod naslovom ”Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku (1975.).

Izuzetno vrijedan znanstvenik Franjo Šanjek je svoj cijeli život posvetio istraživanju hrvatske crkvene povijesti u njezinom europskom kulturnom kontekstu i drugim poveznicama.

O srednjovjekovnim pokretima bosanskih krstjana, katara i bogumila osim navedene disertacije objavio je čitav niz znanstvenih i stručnih članaka te za novu generaciju istraživača značajnu studiju ”Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima: (13. – 15. st.)” (2003.).

Prošle godine je objavljen i Leksikon srednjevjekovlja koji je Šanjek uredio zajedno s Brankom Grbavac.

Studenti na KBF-u, gdje je Šanjek proveo svoj čitav akademsko-znanstveni vijek, cijenili su ga ne samo zbog njegova ogromna znanja nego i zbog srdačne jednostavnosti, susretljivosti i pristupačnosti. O njemu se govorilo kao o profesoru koji zna ohrabriti i potaknuti na dodatan rad bez osjećaja krivice.

Studenti na KBF-u, gdje je Šanjek proveo svoj čitav akademsko-znanstveni vijek, cijenili su ga ne samo zbog njegova ogromna znanja nego i zbog srdačne jednostavnosti, susretljivosti i pristupačnosti. O njemu se govorilo kao o profesoru koji zna ohrabriti i potaknuti na dodatan rad bez osjećaja krivice

Na KBF-u je od 1984. bio pročelnik Katedre crkvene povijesti i predstojnik Instituta za crkvenu povijest. Istakao se i kao dugogodišnji urednik specijaliziranog časopisa Croatica christiana periodica, a u dva mandata je bio i dekan KBF-a. Kao gost profesor predavao je na nizu europskih sveučilišta, a bio je visoko cijenjen i kao gost na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku.

Od 1992. do 1997. je bio član Međunarodne teološke komisije u Vatikanu. Bio je i dopisni član nekoliko europskih akademija. Za dopisnog člana HAZU izabran je 1992., a od 1997. bio je i jedini svećenik redoviti član HAZU. Nekoliko godina je bio tajnik Razreda za društvene znanosti kao i voditelj Zavoda za povijesne znanosti u Zadru i Đakovu.

Od 1992. do 1999. je bio predsjednik Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti. Bio je prepoznatljiv i kao voditelj te član brojnih drugih komisija i povjerenstava u zemlji i inozemstvu.

Akademika Šanjeka će se uglavnom povezivati s njegovim znanstvenim doprinosima, ali za nas koji smo ga bolje i izbliza upoznali on, unatoč svim zavidnim postignućima i počastima, ostaje u našem sjećanju kao srdačan čovjek integralne vjere i iskrenog prijateljstva. Istovremeno velik i jednostavan čovjek.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima
    •  Molitva: Neka nas kroz 2024. prate pax et bonum
    •  Mir Božji – Hristos se rodi!
    •  O Božiću treba razmišljati kao o središtu ljudske povijesti
    •  Volonteri su dragovoljni dobrohotnici
    •  Još jednom o duhovnim (pro)buđenjima
    •  Suvremena Amerika je nezamisliva bez duhovnih probuđenja
    •  Protiv svakog nasilja, posebno nasilja nad ženama i djecom

> Svi tekstovi ovog autora