Sergio Endrigo i Pino Budicin – sveistarsko skladno ozračje

”Pučina je stoka jedna grdna”, zapisao je Petar Petrović Njegoš. Ča bi se reklo po našu: narod je nego grdo blago! Naravno, na to nas nisu upućivali u školama, kad smo čitali Njegoša. Osobno, preferiram njegovu misao ”kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom”. Obje ove Njegoševe misli obilježavaju minula (valjda!!!) balkanska vremena. ALI STOKE GRDNE I TOPUZA VALA NAM NE FALI!

Tiha katarza poput plime nadolazi u nas, rekao bih iz onih najboljih tradicija iste te ”pučine”; u Hrvatskoj se zbiva bolni proces ozdravljenja društva. Ali tu su i ”sile kontinuiteta” voluntarizma i javašluka i pretvorbe, zastrte krinkom domoljublja, i u toj dvojnosti i srazu tražimo izlaze.

Se domislin na gusto, kad me ćapa luna, ka’i sad, velikega đornališta Justa Ivetca. Tako sidimo jedan bot Just Ivetac i ja u ”Luki” i se razminjamo ”koliko ča slaje zvoni”, i se domišljamo kako su nas u škuolan putili sviemu, samo za Balotu i Črnju i Gervaisa nismo znali: to je bila nekritička ”kroatizacija istarskih Hrvata”, deboto kolonizacija, nu.

Druga, potle talijanskega fašištičekega kulturocida kojega je pasa Just in vivo, a ja samo u libru rojenih di san zapišen po sili zakona kako ”Emilio Luciano Racozzi”, kada su se naši oci tukli za novi Impero Romano u Afriki, pak, za tin u Albaniji, Grčkoj, Rusiji, Jugoslaviji…

Učili smo tada, hrvatska djeca, prvi put poslije 1918., po školama hrvatski književni jezik: najbolje smo zapoštali propio paka besidu PUČINA, ”bijela lađa plovi po plavoj PUČINI” – tako da, ki će, more besidu u naslovu razumiti i po našu (pučina je jako velik muški urinarni ino plodonosni organ), pak bi narod u tom slučaju bio pozitivan, a ne blago. A narod je uvijek pozitivan. Svaki narod. Blago, pak, su uni ča zapovidaju, i vode narod da dela po blagarsku.

Ćakulamo muoj pametni i škrbni Just i ja za naše domaće stvari, besid ei tradicije, i mi duojde u glavu da smo i nas dva – KONTINUITET. Ter smo propio nas dva jušto paka SILE KONTINUITETA najzad! Nas dva autentična Istrijana ča smo pasali i pasivamo suoga boga, i gledamo da nan pur vrganj ustane u našoj brazdi.

A naša brazda je brazda glagoljaška i narodnjačka i antifašistička, brazda delavska i težačka i čovična i krstijanska. Brazda convivenze. Delali su naši stari, pak, se tukli proti fašišti. Me par da prez kontinuiteta ni prosperiteta: mi reče tih dan jedan naš načelnik općine da bi se stilo trdo držati naš istrijanski timun, a mi drugi ča pišemo da rabimo narodu (puku, ”pučini”) prez riguarda na vlast pisati neto i šćeto istinu, stare naše pravice i vire starovirne, i ne biti sad na jienu sad na drugu bandu. Dakle, da i mi budemo ”u kontinuitetu”.

To niti nije bog zna kako težak posao, zapravo, ako tvrdim (a tvrdim) da je demokracija postala hrvatska stvarnost. No nije baš ni najlakše (meni osobno možda je baš to najteže!) u ime iste te istine voditi računa i o DRUKČIJIM SILAMA KONTINUITETA, koje imaju pravo na isti legitimitet.

To i ostaje najteži problem hrvatskih vlasti (pozicije i opozicije), medija i društva (nacije). To, što?: TO ŠTO LEGITIMITETA NEMA BEZ LEGALIZMA. A LEGALIZAM ostaje majka svih hrvatskih problema, dok god je LEGITIMNO sve što se nekom svolji (OK, ne baš svakome, iliti ne baš bilo kome!).

A je nas po sven svitu naših Istrijanci, svake fuoze, race i deština. Iz muojih parentanih famej nas je jur četrto, pieto kolino ma valje svita kraju, nas je Hrvati i Talijani, ma najveć Merikani, Australci, Kanadieži. Već njih štije na internetu svaki glas z Istre, koji bot ću š njima kušeljati, koji bot povidati ča ki ud naših piše, kanta, dela…

Egzilanti, esuli, prognanici, bjegunci, emigranti: se domišljan kako su me u Sidni – ‘Štralija naši pitali ‘ko griedu korijere, ‘ko imamo luče i vodu tekuću… Smo se zbrali u velikoj kuorti jenoga ud njih, igrali briškulu i trešete i boće, kušeljali, zakantali ”pojmo mi mala na samanj, na samanj”, a jedan Roberto iz Tara, ča smo zugievali balun na poriečkoj Rotondi, na kupalištu, mi je darova aboriginsku sliku na kori drveta, ča je veselija kambija kašun bire za nju, nego za mladu koju su mu davali…

Pak, me par da će biti za danas najbolje povidati van besidu-dvi za naše ča hi jur ni, a meritaju naš spomin i šenj.

Vrime Božića, u doba prvanja je bilo najliplje zato ča su svaženi i umraženi ljudi jedan drugen upraštali, pojili dvi-tri kroštule, popili mižolić bilice, se poteplili poli gorući cok ča je raznaša iskre h zvizdan, spomine živih h suojin mrtvin…

Ma mi drugi krstijani istrijanski kako da još nismo ni zabili ni uprostili. A rabi se domisliti na naše mrtve (naše i ”njihove” – MA VERO SVI SU NAŠI), i obilježiti njihov LOCUS i LOGOS i THANATOS prilježnim načinima: spomenikom, spomen-pločom, ulicom… Da počnemo u Puli, jur kad ga imamo za spomenik Endrigu, si o no, tornati Tegetova-amiralja – ja oder nein…

Alora, Puležani, ča ćemo sad? Vero, ki merita da ga vržemo u bronzu? Mate Balota, sigurno, ma i Sergio Endrigo. Pak Tornati IZ EGZILA brončanega ”Tegetova bana”, a Nazario Sauro, a naša prilipa i prisvitla cesarica Sisi, a ča ni najveć merita spomin Gabriele Emo ča ni da Benečiji da nan razidu Arenu? A unsere liebe Maxi, ča su ga ubili u Meksiku, a Pula bi i danas bila Arena i dva-tri ribara da njega ni bilo, i admirala Nugenta…

A najzad caesar Augustus ča da je fašištima ”regnicolima” povida de la se vignudi, de la andare! Grde beside, trde beside, vajk smo dohažali u Istru, vajka bižali pri fuorcu ća iž nje. Vajk nas je to ki za to ča tira ća. ”Šumi more i udri sve jače, pivaj pismu meni izagnancu”, piva Balota.

Zato, eto, bilježim ISTARSKI EGZIL, exoduse, emigraciju, imigraciju, jer još su živi po Kumanovu i Nišu i Mariboru naši ča su bižali spod Talije i spod Jugoslavije, i njihov puoteč. A ki zna ko su mi žive zrmane Mila i Ada, jiena je bižala iz ‘Talije, druga iz Jugoslavije, i ne znan ko je živa zrmana mi Marija u Wollongong ‘Štralija i ”Palijagini” jieni kako Hrvati u Zagrebu, drugi kako Talijani u Torontu…

Mia malinconia austro-ungarica, rekao je Sergio Endrigo kad su ga pitali što je izvor njegovih produhovljenih pjesama. U manje znanoj svojoj pjesmi ”Pola 1947.”, Endrigo pjeva ”od tada ga ne vidjeh više / što li će biti s mojim gradom / izgubljenim ulicama moga djetinjstva…”.

”Istra je tako osobita, i hrvatska i talijanska, ISTRA JE SVIJET”, govori mi Dalmatinac, pjesnik Borben Vladović. Kakvo ime, dolazi mi u pamet još jedno takvo preporodno naše narodnjačko ime – Vojno Kamalić, rodom s Raba, porijeklom iz Nerezina na Lošinju. Piše Vojno kako se je prijateljski razminja z zrmanom Rinon, ča mu je inglieška granata poli Matapana raznesla noge i muškost. Sini dva brata, Rino i Vojno, prvi zrmani, prvi Talijan i oficir, drugi Hrvat i oficir, Destino di frontiera, altroke!

Zrmanić mi pak ”Palijagin” iz Toronta bi snimija film o people’s hero Joakim; da, rekoh, to bi bilo lijepo, ali tvoji su ”optirali”, i postali Talijani, i bježali od nas, pa razmisli…

Povijesnoga pomirenja na Jadranu puna su nam usta, pa onda počnimo s LJUDIMA U BRONCI. Samo nemojmo politizirati, okupimo neko vijeće mudrih, neka oni proberu.

I zato su možda najbolji početak za naša pokajanja, molbe za oprost i razumijevanje, upravo Sergio Endrigo i Pino Budicin, i bilo bi dobro prekinuti sa svakojakim ”da, ali”. Budicin je dao život kao uvjereni antifašist, za Istru. Endrigo je cijelog života pjevao modru pticu slobode, smjernosti, ljubavi, miru.

Zato baš upravo toj dvojici trebaju biti postavljeni dostojni spomenici; najbolji način povratka našeg dostojanstva, povratka iz ideoloških egzila, stvaranja sveistarskog skladnog ozračja. Mislim da to i radimo, u umu, u duši. I to je najvažnije što nam je činiti…

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima
    •  Rat je kao zrak i voda
    •  Čeka nas vruće proljeće, altroke klimatske promjene!
    •  Ženska prava? Općeljudska prava!
    •  U Istri ima mjesta za svakoga za život, rad, zaradu i provod
    •  Ma ča, čovik valja da vajk dela, ako ne dela, ni čovik...
    •  ''Sociopitalizam'' ili kraj historije
    •  Fast food, fast living and slow thinking
    •  U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente
    •  Čovjek protiv života vs. Čovjek za život

> Svi tekstovi ovog autora