Ruka za ruku, delo za delon

Baby boomers, pa generacija X, pa milenijci – obuzeti digitalijama i tehnologijom, ali njihova djeca Alfe već su tu, rođeni nakon 2011., koji već donose povratak ”analognom” radu i životu.

Mlađi milenijci, zbog totalno ”virtualnih” milenijskih očeva, počeli su rusoovski ”povratak prirodi”, reintegraciju u prirodu, u psiho-mentalnom, pa i misaonom, filozofskom smislu otkrili su ”crvenu nit” povratka atavističkim korijenima.

Alfe će nastaviti tim putem, otkrićem da je čovjek prije svega integralni dio prirode, u koju treba ući, u šumu, kroz potok, na brijeg. Ali bez svemoćnih digitalnih ”sokočala” (kako Tarabići u ”Kremanskom proročanstvu” nazivaju sve od filma do WhatsAppa – prije skoro dva stoljeća), nego opremljeni starinskim mapama i ilustriranim printovima jestivog i ljekovitog bilja…

Možda im je važnije otkrivanje, saznavanje umjesto pouzdanog znanja, pri čemu su greške zacijelo najbolji učitelj ovog novog homo naturalisa?!

Posrijedi je cijeli pokret, sa svojim učiteljima koji su eksplicitni: Odbacite aplikacije i tehnologiju koju inače koristite, možda čak i one za snalaženje poput Google Maps. Vratite se papirnatim zemljovidima, i onome što ste o njima znali u prošlosti. Možete slobodno i isključiti telefon…

No uz to se vraća i ruka, kao alatka, kao realizatorica potrebe i naredbi koje joj šalje mozak, pa je potreba za fizičkim radom opet ”otkrivena” – Alfe mogu mnogo naučiti u zemljama gdje su fizički radnici najviše zastupljeni među zaposlenima.

Eurostat je precizan: evo šest članica Europske unije u kojima je najviše fizikalaca, od oko 15% Hrvatska, Austrija, Latvija, pa Poljska i Mađarska oko 16% te najjača Grčka 21,5%…

Mudri pisac ovako nešto ne bi priznao, ali mi pisci nismo baš svi uvijek mudri, zar ne?

Sjedili smo Fulvio i ja pred njegovom kućom i jeli njegove trešnje, srkutali njegovu malvaziju – najbolju na svijetu, naravno – slavuji pjevaju svoje svemirske arije, maestral i blago sunce: idila, zapravo utopija.

Ne znam više jesam li ja prvi krenuo ili Fulvio? Brate moj, xe bel tutta ‘sta gloria, promossioni, conferensse, pero sai piu bel ed importante xe quando te ga la tua uva racolta con propie mani…, a još kad poteče prvi mošt…, pak mlada bilica za Martinje… e sudado com un mus zapando… a joh, trudan kako nieno blago, kosti bole i muškuli i trbuh, ma si kuntenat…, altroche premio letterario.

Da, fizički rad je stvorio čovjeka, jasno da je ljepše i lakše sjediti u hladu, biti sniman i slikan i hvaljen. Ali zadovoljstvo koje čovjeka ispuni nakon teškog rada vlastitim rukama ne može se ni s čim mjeriti…

”Junačka se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori da nam živi, živi rad…”, ”iero in campagna, e lavoravo, niente pensavo, a la preson”, pjevali smo pioniri, muli de Drio La Rena, svi zajedno…

Ćo muoj, kad smo došli u Pulu, ma komunižmo šubito – ne greš za blagon, ne žanješ, ne kopaš – ma vero i ta je malo durala, ala mi pijoniri maleni z starijima skupa tutti quanti na dobrovoljne radne akcije (tko ne dođe, ima jedan iz vladanja, je rekla maještrica!)…

E si, lavorar, ma come. Prima dovevino far crciti le russevine, noi picinini nelle scole elementari de Pola, naturalmente co’i vieci – stari. E subito dopo daghe oio – e tutti far possumglivagne a Valcane, Stoja, Sacorgiana, Grote dei colombi, Fischerhuette; che se disi fisserkite e i slavi ne prendeva in giro che la kita xe mazzelin di fiori (che vien da la montagna) ma anche el pendolin fra le gambe…

Naučili smo kako je krasno kad na udicu ćapaš dva-tri špara… i šarafiš austrijske brodske granate pa praviš vatromet u Puli… i brati šparoge po Šijani… i vaditi periske, pak, Adriano nacrta Arenu i đaci Željezničkog tehnikuma kupuju ih od nas i daruju curama u Ptuju, Čakovcu, Doboju, Vranju.

Naučili smo raditi, zavoljeli smo rad, jer nasmiješene mame i učitelji bili su najveća nagrada…, a maještrica iz računa Marjetka, gori z Kranjskega, bi nan štila pismu Mileta Klopčiča ”Drječnik Andrej govori”, po nismo razumili, ma forši jušto za to nan je bila jaka i draga, jer bitan je taj postojani rudar, kojega ne može slomiti ništa, koji proklinje kletu sudbu – ali joj prkosi – ”čovjek, kako to gordo zvuči”:

Zamahnil se s krampom Drejčnik Andrej, / z rokó je prgišče premoga zajel, / pokleknil na tla, se sklonil nad dlan in zaklel: – Madona, kje vse sem te kôpal! / Začel sem v Trbovljah, smrkav otrok sredi otrok, / potem sem v Zagorju izkopal nov šaht… moral sem zbežati kmalu na Nemško, / tam sem si v Forbachu nogo pohabil, / v Sankt Avoldu sem enga sina pokopal, / drugega rudnik je v Spittlu zmečkal, / po essenskih cehah sem se s stavkokazi pretepal, / v Lensu mi plin je ves gobec ožgal, / na Holandskem so me lastni rojaki izdali – prekleto, prekleto!

Krepat ma ne molat, reču naši stari. U doba prvanje čoviku je ruka bila kontakt s naravnim i nadnaravnim.

RUKA

Ruka bi reči motika,
lopata, čripnja
prst poli prst, dlito.
klin od drina,
nohat, debenja trd,
oštar, črn, grd.
žile, ka’i konoupi
ka’i snuopi, zavijene, zgobljene, razsukane
koža na dlanu i poplat i škrila
žulj poli žulj ka’i babulj
ma duša meka suzu kapne na dlan
i nuoć biži ća i jur je dan

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima
    •  Rat je kao zrak i voda
    •  Čeka nas vruće proljeće, altroke klimatske promjene!
    •  Ženska prava? Općeljudska prava!
    •  U Istri ima mjesta za svakoga za život, rad, zaradu i provod
    •  Ma ča, čovik valja da vajk dela, ako ne dela, ni čovik...
    •  ''Sociopitalizam'' ili kraj historije
    •  Fast food, fast living and slow thinking
    •  U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente
    •  Čovjek protiv života vs. Čovjek za život

> Svi tekstovi ovog autora