Rat u Ukrajini i molitve za mir – utopija koja mora pobijediti

Kako da se živi, i bude radostan, istovremeno s krvavim događanjima nekog velikog, razarajućeg rata, s patnjama i stradanjima nevinih ljudi, civila?

Uostalom, i vojnici su, gledano iz mog ugla, na jedan način nevini, barem oni koji ne čine zvjerstva nad ljudima, koji su dio jednog stroja koji ih je uvukao u sebe gotovo silom prirode. Što ta, često samo golobrada čeljad, zna o čovjeku i o ljudskom životu? Kakva su njihova poimanja sukoba u kome sudjeluju?

Mnogi od njih su se tu zatekli igrom slučaja, možda zato jer nije bilo prilike da negdje pobjegnu, i spase se od te kolektivne katastrofe ruskih i ukrajinskih naroda. Kako zaustaviti jedan strašan rat, kako učiniti da ta ogromna mašinerija uništenja i smrti zamukne?

– Nema gluplje radnje, ogavnije i vrjednije prezira od ubijanja i uništavanja –govori netko naivan, nezagađen politikom u meni – kao što nema bjednijeg poriva od poriva za osvajanjem teritorija, za otimačinom i istrebljivanjem, za pljačkom.

Dobro je kazao Balzac, ”svi se ratovi vode zbog pljačke i bogaćenja”. I dobro je njegov zemljak, Louis-Ferdinand Céline, opisao rat i ratovanje, u nezaboravnom romanu ”Putovanje na kraj noći”. Svi ti generali i ferdmaršali, svi ti umni vojni stratezi izgledaju kao teški glupani, ne zbog toga jer im manjka inteligencije, nego zato jer su svoju inteligenciju upregnuli u nešto tako destruktivno i nelogično, nešto što je protivno svakoj ideji života i stvaranja, svim idejama po kojima se život u kozmosu odvija.

Samim time, jer vjeruju u rat i ratovanje, jer su ratu dali apsolutnu važnost i podršku – umjesto da mu u potpunosti okrenu leđa, bace oružje i napuste bojište, i tako učine svi do posljednjega, upravo kao što su nekada pjevali hipici, John Lennon i Yoko Ono, samim time jer oni rade upravo suprotno, vjerujući u rat i ratovanje, postaju na jedan način u cijelosti idioti, jer ljudi uokolo njih naočigled umiru, ljudska tijela frcaju uokolo u komadima, raznesena minobacačima i granatama.

Ništa nema smisla, ništa nije sveto. Ljudski život nema nikakvu vrijednost, i više vrijedi komad drveta, cjepanica kojom se može naložiti vatra, od života nekog djeteta, žene, muškarca, čija su izmučena i osakaćena trupla bačena na hrpu, u jamu u nekoj šumi…

Što još reći o nama ljudima? Kako ćete dočekati Novu godinu? Je li to pitanje izrazito moraliziranje, naivno provociranje, trabunjanje, pametovanje i fantaziranje nekog hipika iz pjesme ”Imagine”, s bijelim klavirom u bijeloj sobi?

Baš me zanima razbija li o tome glavu neki čovjek u Kijevu ili Donbasu?

I kako će izgledati ova Nova godina ljudima koji su još uvijek u nesretnoj Ukrajini, koji još nisu uspjeli pobjeći s tog ”krvavog prostranstva”, kako je taj teritorij, među drugim susjednima, nazvao Timothy Snyder, američki povjesničar, specijaliziran za modernu povijest Centralne i Istočne Europe, opisujući u istoimenoj knjizi stradanja kojima je stanovništvo tog područja bilo podvrgnuto tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je masovni ubojica, zločinac Staljin ondje izvodio svoje umobolne ”agrarne reforme”, nakon čega je na isti teren zajašio Hitler… Potom je uslijedio drugi, ali isti pakao, nastavak sijanja smrti, tijekom Drugog svjetskog rata…

Da, zaista je Ukrajina žitnica Europe, ali to žito izgleda da se pojilo ljudskom krvlju i ljudskim leševima, ne vodom, suncem i kišom.

Ali tko da se time bavi? Zar mi, koji još uvijek imamo dovoljno kruha i igara, a ni struje, plina, tople vode, još uvijek ne nedostaje? Uostalom, imamo nešto i za prezalogajiti i popiti.

Moderan čovjek duhovniji je, pošteniji i bezgrješniji od Pape, iz tog razloga Papa mora moliti za mir u Ukrajini, dok se mi ne moramo baviti tim glupostima. Za nas je on smiješan starac kojega Crkva plaća za iskupljenje svih naših kolektivnih grijeha, koji se nas samih zbog toga i ne tiču. Ima tko će i taj posao odraditi bolje od nas.

Sve je to dio iste priče, u kojoj su sebičnost, jurnjava za novcem i javnim uspjehom prevladali, vukući čovjeka na dno. U tom sljepilu, ljudi ne vide da na vlast dovode diktatore i ubojice, izopačene umove, cijele sustave, koji su u stanju vlastitu bolest i nesreću preliti preko cijeloga svijeta.

Kolektivno ludilo, što ga siju politike koje se bore za prevlast i takozvane geopolitičke ciljeve, sada još traje, i trajat će. A ljudi poput nas naučili su kako da žive, a da se istovremeno prave kao da to ludilo ne postoji. Izgleda, kao da ne postoji drugi način?

Mi to zovemo našom osobnom srećom, ali riječ je o samozavaravanju. Nitko ne može biti uistinu sretan dok, istovremeno, toliko ljudi na svijetu strahuje, pogiba i pati – svaki je, pa i najimpresivniji imaginarij smjesta osujećen, s toliko patnji i razaranja koje se događaju ovdje, nama iza leđa, takoreći u susjedstvu.

Treba biti vraški samoživ i neosjetljiv, površan i kratkovidan, pa da se živi, a da se ta činjenica izgubi iz vida.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy
    •  Impresije s mirovnih susreta zemalja Mediterana Medì
    •  Suludo ljubavno sljepilo i neistinitosti naše stvarnosti
    •  Vječni malograđanin
    •  Oleg Mandić: “Život obilježen Auschwitzom”
    •  Doživotna kolektivna eutanazija
    •  Victor Serge, literarni heroj 20. stoljeća
    •  Slavlje i bezglavlje
    •  Roman ''Bez'' Bore Ćosića – djelo majstora umjetnosti riječi
    •  Božićno carstvo prosjaka

> Svi tekstovi ovog autora