Elie Wiesel: od Auschwitza do Nobela

U kontekstu obilježavanja 75. godišnjice oslobađanja preostalih uznika u kompleks koncentracijskih logora Auschwitz-Birkenau, sjećam se moralnog velikana Elieja Wiesela (30.9.1928., Sighet, Rumunija – 2.7.2016., New York City, SAD) i žalim što ga nisam uspio dovesti u Osijek. O tome smo kao povremeni kolege na istom odjelu postdiplomskog studija na Bostonskom sveučilištu konkretno razgovarali u nekoliko navrata.

Zaintrigiralo ga je što sam kao čelnik međunarodnog teološkog učilišta manjinskih vjerskih zajednica reformacijske baštine imao zasluge za ”spašavanje” i obnovu (bivše) židovske sinagoge koja se nalazi u središtu našeg novosagrađenog kampusa i u kojoj se Davidova zvijezda i kršćanski križ ne isključuju.

Zanimalo ga je i to što je u to vrijeme kod nas magistrirao impresivan broj nadarenih mladih intelektualaca iz rumunjske Transilvanije, mjesta njegova rođenja i stalnog interesa. Jednoga od njih je kasnije osobno upoznao kao znanstvenog istraživača kojeg je zaposlio, najviše njegovom zaslugom, utemeljeni Muzej holokausta u Washingtonu.

Ovaj zaslužni ”Učitelj čovječanstva” je za američkog predsjednika Baracka Obamu iznad svega bio “savjest svijeta”. “Dizao je svoj glas ne samo protiv antisemitizma već protiv mržnje, predrasuda i nesnošljivosti u svim njezinim oblicima (…) samo zamislite mir i pravdu koji bi bili mogući u našem svijetu kad bismo živjeli malo više kao Elie Wiesel”

Wiesel je kao dijete bio pod snažnim utjecajem Dodye Feiga, svog djeda po majci, koji je bio član Vishnitz hasidske židovske sekte, što je kasnije prepoznatljivo u mnogim od njegovih spisa. Osnovno obrazovanje mu je bilo tradicionalno religiozno i rano u životu je počeo sanjati o tome da postane rabin.

Početkom Drugog svjetskog rata Mađarska je anektirala Transilvaniju i svi Židovi su prisilno getoizirani, dok ih u svibnju 1944. nacisti uz pomoć Mađara nisu deportirali u Aushwitz-Birkenau koncentracijske logore.

Tu počinje neopisiva tragedija obitelji Wiesel. Majka Sara i sestrica Tzipora su ubijene čim su njega i oca Shloma odvojili od ženskog dijela obitelji i odveli na prisilni rad u druge logore. Elie je bio siguran da su ubijene i njegove starije sestre Beatrica i Hilda, koje su pak mislile da je on mrtav sve dok ga nekoliko godina poslije rata nisu prepoznale na jednoj fotografiji iz francuskog sirotišta u koje je smješten nakon oslobođenja.

Ozbiljno pothranjen i bolestan Shlomo Wiesel je 29. siječnja 1945. umro od silnog batinjanja pred očima svog sina, koji će o tome deset godina kasnije potresno pisati u svom kratkom ali slavnom autobiografskom romanu ”Noć”.

Dvadesetogodišnji Wiesel je 1948. počeo studirati književnost, filozofiju i psihologiju na Sorbonni, ali je studij prekinuo kada mu je kao novinaru ponuđen posao pariškog korespondenta za izraelske dnevne novine Yedioth Ahronoth. Kasnije (1961.) je za jedne jidish novine u New Yorku izvjštavao sa suđenja Adolfu Eichmannu.

Punih deset godina Wiesel nije mogao ni govoriti ni pisati o traumama koje je proživio u ratu. Na pisanje koje je stubokom promijenilo njegov zivot ga je 1954. ohrabrio François Mauriac, poznati francuski katolički romanopisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1952.).

Dopustimo tada već proslavljenom francuskom intelektualcu da svojim riječima opiše taj dirljiv i za Wiesela smjerodavan susret.

“Često me posjećuju strani novinari. Ja ih se pribojavam, rastrgan između želje da iskažem svu svoju misao i straha da dadem oružje sugovorniku čiji mi osjećaji prema Francuskoj nisu poznati. U tim susretima nikada ne zaboravljam biti na oprezu. Toga jutra mladi Izraelac koji me je intervjuirao za jedne novine iz Tel Aviva nadahnuo me od samog početka simpatijom protiv koje se nisam morao dugo braniti, jer je naš razgovor vrlo brzo dobio osobni obrat”, zapisao je Mauriac u predgovoru Wieselovom romanu “Noć” (citati iz hrvatskog izdanja, Znanje, 2011.).

“Koliko sam puta pomislio na onu djecu!”, rekao je Mauriac Wieselu, a Wiesel ga je prekinuo rijecima: “Ja sam jedno od njih”. Nakon što je poslušao Wieselovu potresnu priču, Mauriac je ostao bez riječi. Jednostavno je ustao i uz plač zagrlio novinara, bivšeg logoraša, te ga nagovorio da zapiše svoja iskustva iz logora

Mauriac je u tom razgovoru počeo obnavljati uspomene iz vremena okupacije, te je Wieselu ispričao kako ga ni jedan prizor iz tih tmurnih godina nije toliko pogodio i obilježio kao vagoni puni židovske djece na željezničkoj postaji Austerlitz.

“Koliko sam puta pomislio na onu djecu!”, rekao je Mauriac Wieselu, a Wiesel ga je prekinuo rijecima: “Ja sam jedno od njih”. Nakon što je poslušao Wieselovu potresnu priču, Mauriac je ostao bez riječi. Jednostavno je ustao i uz plač zagrlio novinara, bivšeg logoraša, te ga nagovorio da zapiše svoja iskustva iz logora.

Nakon deset godina šutnje Wiesel je na Mauriacov poticaj najprije na jidisu napisao 900 stranica knjige koju je naslovio ”Un di velt hot geshvign” (“A svijet je šutio”).

Slijedila je reader–friendly skraćena verzija ”La Nuit” na francuskom 1958. godine, a dvije godine kasnije u engleskom prijevodu kao ”Night”.

”Noć” je postala prvi dio memoarske holokaust-trilogije koja uključuje ”Zoru” i ”Dan”. Wiesel je napisao još pedesetak knjiga iz područja memoaristike, duhovne refleksije i judaističke književnosti.

“Noć” je kao potresni autobiografski roman proslavila Wiesela kao pisca, iako nije bilo lako naći izdavača, a na početku se i slabo prodavao jer je za mnoge čitatelje djelovao pretjerano morbidno.

Knjiga u fragmentarnim sjećanjima opisuje jezive prizore iz logora smrti, preispituje fundamentalne postavke svjetonazora i morala. Istovremeno ona na dirljiv način opisuje bezgraničnu ljubav između oca i sina. U knjizi se autor suočava s teško podnošljivim pitanjem: kako je Bog, u kojeg je kao pobožan mladić iskreno vjerovao, mogao dopustiti takve monstruozne zločine.

Nakon teškog lansiranja, ”Noć” je s godinama osvojila mnogobrojnu publiku i uz ”Dnevnik” Anne Frank postala najčitanijim štivom o grozotama holokausta. Prevedena je na više od 30 jezika, a u SAD-u se poslije Nobelove nagrade za mir (1987.) prodavalo oko 300 tisuća primjeraka godišnje, dok ju Oprah Winfrey u novom prijevodu Wieselove žene Marion nije uvrstila u svoj knjiški klub 2006. godine, kada su se izdavač i autor bestselerski proslavili i obogatili novim tiskom od milijun primjeraka mekog izdanja i 150 tisuća u tvrdom uvezu.

Norveški Nobelov odbor za nagradu za mir je u svom obrazloženju Wiesela proglasio jednim od najvažnijih duhovnih lidera u vrijeme kada nasilje, represija i rasizam nastavljaju obilježavati svijet u kojem živimo.

Knjiga u fragmentarnim sjećanjima opisuje jezive prizore iz logora smrti, preispituje fundamentalne postavke svjetonazora i morala. Istovremeno ona na dirljiv način opisuje bezgraničnu ljubav između oca i sina. U knjizi se autor suočava s teško podnošljivim pitanjem: kako je Bog, u kojeg je kao pobožan mladić iskreno vjerovao, mogao dopustiti takve monstruozne zločine

Nekoliko godina nakon što je dobio Nobelovu nagradu za mir, uspostavio je Zakladu Elie Wiesel, koja je vodila kampanju za ljudska prava i društvenu pravednost u mnogim zemljama svijeta.

Snažno se i kontinuirano zauzimao za židovsko pitanje (po nekima čak i jednostrano), ali i za prava Indijanaca Miskito u Nikaragvi, za izbjeglice iz Kambodže, za napaćene Vijetnamce, za žrtve apartheida u Južnoj Africi te žrtve gladi i genocida u Biafri i drugdje u Africi.

Tražio je vojne intervencije u zaustavljanju tiranije i zla u Sudanu, Srbiji i drugim kriznim područjima, a od Georga W. Busha je odrešito tražio da zabrani mučenje kod saslušanja neprijatelja.

“Ostati nijem i nezainteresiran najveći je grijeh ovoga svijeta”, je poznata maksima koju je Wiesel odvažno i dosljedno slijedio čitav život sve do prošlotjedne smrti.

U našim krajevima je poznat njegov aktualni i osobno požrtvovni angažman na zaustavljanju srpske agresije u Bosni i Hercegovini kao i na Kosovu. Sarajlije još i danas pamte njegovu hrabru posjetu njihovu opkoljenom i danonoćno bombardiranom gradu u studenom 1992. godine.

Neustrašivo i nedvosmislenim riječima opomene i osude se poput starozavjetnih proroka suprotstavio Miloševiću i Karadžiću, a njegov ugled kao moralnog autoriteta su pravna struka i svjetska javnost posebno istakle nakon njegova svjedočenja na suđenju Biljani Plavšić na Međunarodnom tribunalu u Haagu.

U jednom razgovoru s mojim bostonskim doktorantima je naglasio kako naša prioritetna zajednička misija mora biti da se borimo protiv sveprisutnog nemorala ljudske ignorancije, arogancije i ravnodušnosti.

U jednoj ranijoj kolumni sam na ovom mjestu, ali u drugom kontekstu, istaknuo njegovu nedvosmislenu osudu ravnodušnosti. ”Ravnodušnost prema zlu je neprijatelj dobra, budući da je ravnodušnost neprijatelj svega što uzdiže ljudsku čast. Ravnodušnost prema nečijoj tjeskobi jeste zločin, budući da ona samo povećava tu tjeskobu… Suprotnost ljubavi nije mržnja već ravnodušnost; suprotnost umjetnosti nije ružnoća nego ravnodušnost; suprotnost vjeri nije krivovjerje nego ravnodušnost; suprotnost životu nije smrt nego ravnodušnost.”

Neustrašivo i nedvosmislenim riječima opomene i osude se poput starozavjetnih proroka suprotstavio Miloševiću i Karadžiću, a njegov ugled kao moralnog autoriteta su pravna struka i svjetska javnost posebno istakle nakon njegova svjedočenja na suđenju Biljani Plavšić na Međunarodnom tribunalu u Haagu

Za svoj aktivizam protiv mržnje, nasilja i diskriminacije je, osim Nobela i više od sto počasnih doktorata, dobio bezbroj drugih najuglednijih nacionalnih i međunarodnih priznanja i medalja.

U Izraelu su ga u nekoliko navrata pokušali kandidirati za predsjednika države, ali je uvijek naglašavao da ga političke pozicije ne zanimaju jer nastoji promovirati politiku kao globalno relevantnu primijenjenu etiku.

Ovaj zaslužni ”Učitelj čovječanstva” je za američkog predsjednika Baracka Obamu iznad svega bio “savjest svijeta”. “Dizao je svoj glas ne samo protiv antisemitizma već protiv mržnje, predrasuda i nesnošljivosti u svim njezinim oblicima (…) samo zamislite mir i pravdu koji bi bili mogući u našem svijetu kad bismo živjeli malo više kao Elie Wiesel”.

U čast i kao izraz zahvalnosti Elie Wieselu – pokusajmo zamisliti!

Nastojmo živjeti!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima
    •  Molitva: Neka nas kroz 2024. prate pax et bonum
    •  Mir Božji – Hristos se rodi!
    •  O Božiću treba razmišljati kao o središtu ljudske povijesti
    •  Volonteri su dragovoljni dobrohotnici
    •  Još jednom o duhovnim (pro)buđenjima
    •  Suvremena Amerika je nezamisliva bez duhovnih probuđenja
    •  Protiv svakog nasilja, posebno nasilja nad ženama i djecom

> Svi tekstovi ovog autora