autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Preživjeti godišnji odmor
Tatjana Gromača
Ljeti se čovjek koji živi uz našu morsku obalu mora pošto-poto naviknuti na onaj stravičan, prodoran zvuk sirene na vozilu hitne pomoći. To je na žalost, prva asocijacija kada se u mjestima uz morsku obalu, napučenim turistima, pomisli na inače tako dugo iščekivane i željene ljetne mjesece.
Ova prodorna sirena čuje se u tim našim primorskim mjestima dnevno i po nekoliko puta – vozila odlaze po unesrećenoga, potom se vraćaju. Tuljenje je jezivo, i čovjek, unatoč svoj dobroj volji, uvijek misli na stravične prizore, na najgore.
Tu su i vozila vatrogasna, kamioni vatrogasni, njih po nekoliko, koji često, također sa svojim sirenama, idu za ovim vozilima medicinskim. Već pred očima imamo slike, kojekakve, raspolovljenih vozila, ozlijeđenih skakača sa stijena, ludih vozača jedrilica i glisera, tko zna čega sve ne.
Ovo se događa iz dana u dan, krene već izjutra, kulminira negdje oko podne, jedan-dva iza podneva, da bi se protegnulo u pojedinačnim slučajevima i na one poslijepodnevne sate koje uobičajeno zovemo siesta.
Tako je ovdašnji čovjek, ovaj naš primorski, vrlo prisno sljubljen, uz, nažalost, pomoć i sugestiju ovih strašnih sirena, s pozadinskim činjenicama čovjekova morskog hedonizma, lepršavih i golišavih ljetnih radosti.
Taman što se smirio neki uragan, taman što su temperature postale podnošljivije, ali od one mračne strane naših ljetnih mjeseci i dalje se ne može pobjeći tako lako – sirene su tu, koje nas svojim dugim i divljim urlikanjem podsjećaju da i dalje ima onih koji pate, što zbog nekog nesretnog trenutka, što zbog nečije nepažnje, nepromišljenosti ili lakomislenosti koja se lako useli u te naše sveznajuće ljudske glave, a naročito još i dodatno, kada smo nešto jako opušteni. I da je takvima brzo i hitno potrebno pružiti pomoć, jer ako se to ne dogodi, može se dogoditi najgore.
Ovi ljudi, medicinari, koji rade u vozilima hitne pomoći, a i na bolničkom prijemu i u obradi, liječenju, na spašavanju unesrećenih, mora da su tijekom ovih ljetnih mjeseci jako umorni.
Jer posla je, sudeći i svjedočeći po tim ljetnim sirenama, puno i previše, a zaposlenih u medicinskim strukama po našim obalnim bolnicama često malo i premalo. Treba biti zahvalan njihovom trudu i radu, volji da pomognu, koja često nadilazi obrube same profesije, zbog čega katkada ove ljude možemo zvati herojima.
S druge strane, u našim bolnicama, barem ovim priobalnim, s ovakvim herojima smo u posljednje vrijeme u ozbiljnom deficitu – bolesnici po bolničkim odjelima leže kao da su ondje dovedeni da bi određeno vrijeme proveli u samoizolaciji, u mirovanju i samoći, često bez adekvatne i redovne njege, jer nema tko da odradi cijeli posao. Bolnice su, što se bolničkog osoblja tiče, gotovo pa avetinjski prazne.
U međuvremenu, ljetna uzbuđenost, ljetno življenje bez mozga se nastavlja, dapače, u punom je jeku. Sirene tule pa tule, i taman što se jedne smire, druge već otpočinju.
Skriven iza svojih ljetnih škura, naš domaći primorski čovjek počinje se osjećati kao već napola svećenik, moleći u sebi za sve te unesrećene duše, da ih dobra sreća na koncu ipak posluži, a napola kao mrtvozornik, strepeći, plašeći se najgorih ishoda, koji na žalost, nisu rijetki.
Pa ispada, da je i za jedno opušteno i nevino ljetovanje, za jedan brzi i kratak godišnji odmor, čovjeku itekako potrebno da ima i puno sreće, da na koncu i iz toga izvuče živu glavu, preživi i vrati se kući u jednom komadu.
Baš kako kaže jedan naš značajan, poseban primorski čovjek, tu iz Opatije, gospodin Oleg Mandić, u svojoj knjizi ”Život obilježen Auschwitzom” (objavili Fraktura i Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Opatije), u kojoj opisuje svoje iskustvo zatočeništva u zloglasnom logoru Auschwitz-Birkenau, kojega je napustio kao posljednji zatočenik, po njegovom oslobađanju.
Preživjevši tu strahotu kakva se zapravo i ne može zamisliti, tada dvanaestogodišnji dječak, kasnije tijekom života i mnogobrojnih drugih iskustava shvatio je da ljudima ne treba poželjeti ništa drugo, do li samo da ih u životu prati sreća.
To bi isto trebalo, sudeći po ovim ljetnim sirenama vozila hitne pomoći, koja jure od jutra do mraka, poželjeti i našim turistima.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
• Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy
• Impresije s mirovnih susreta zemalja Mediterana Medì
• Suludo ljubavno sljepilo i neistinitosti naše stvarnosti
• Vječni malograđanin
• Oleg Mandić: “Život obilježen Auschwitzom”
• Doživotna kolektivna eutanazija
• Victor Serge, literarni heroj 20. stoljeća
• Slavlje i bezglavlje
• Roman ''Bez'' Bore Ćosića – djelo majstora umjetnosti riječi
• Božićno carstvo prosjaka
> Svi tekstovi ovog autora
Oznake: Auschwitz-Birkenau, godišnji odmor, morska obala, Oleg Mandić, Opatija, Tatjana Gromača, Zona sumraka
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
