Pozvani naviještati silna djela Gospodnja

Danas se zaključuje svojevrsni ekumenski hod poznat kao Molitvena osmina za jedinstvo kršćana, koju potkraj siječnja organiziraju kršćanske crkve diljem svijeta. Počeci su joj u 20. stoljeću, a ideja molitvene osmine, koja se svaku večer održava u drugoj vjerskoj zajednici, krenula je od anglikanskog pastora Paula Watsona 1907. godine.

Prethodnica je bilo osnivanje Evangeličkog saveza 1846. u Engleskoj kada je jedan ugledni prezbiterijanski lider apelirao da se ”ekumenskim” udruživanjima i suradnjom prevladaju podjele koje su velika sablazan u evangelizaciji svijeta, jer ”Krist nije razdijeljen”, ali njegovi sljedbenici nažalost jesu.

Istom tematikom se bavio i glasoviti Svjetski misijski kongres u Edinburghu 1910. Godine, te se to drži rođendanom suvremenog ekumenskog pokreta. Treba napomenuti da su se te čežnje i ideje za jedinstvom kršćana najprije pojavile među protestantskim crkvama te da se u to vrijeme pa sve do Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.) Rimokatolička crkva protivila tim gibanjima.

Svake godine smjernice za molitvene susrete suradnički priređuju crkve iz različitih zemalja svijeta, a uvijek pod naslovom poticajnih biblijskih tekstova. Ove godine su tematski biblijski tekst izabrale i programski razradile crkve multikonfesionalne Latvije.

Danas se zaključuje svojevrsni ekumenski hod poznat kao Molitvena osmina za jedinstvo kršćana, koju potkraj siječnja organiziraju kršćanske crkve diljem svijeta (…) Jedan je ugledni prezbiterijanski lider apelirao da se ”ekumenskim” udruživanjima i suradnjom prevladaju podjele koje su velika sablazan u evangelizaciji svijeta, jer ”Krist nije razdijeljen” ali njegovi sljedbenici nažalost jesu

Latvija je, ekumenski gledano, izuzetno zanimljiva zemlja. Najveća crkva u toj zemlji je Evangeličko-luteranska, kojoj nominalno pripada 34 posto Latvijaca. Druga je Rimokatolička s 25 posto, a treća Pravoslavna s 19 posto. No tu su i evangelizacijski jako aktivne baptističke i evanđeosko-pentekostalne crkve, svaka s oko 90 mjesnih zajednica. Svi oni aktivno sudjeluju u Molitvenoj osmini i u mnogim drugim zajedničkim pothvatima.

Latvijski kršćani su geslo ovogodišnje Molitvene osmine – Pozvani naviještati silna djela Gospodnja – uzeli iz 1. Petrove 2, 9-10. Pod istim je naslovom zagrebačka Kršćanska sadašnjost u hrvatskom prijevodu objavila tekst latvijskih kršćana pod uredničkim perom i s dodatkom poticajne ekumenske refleksije dr. Jure Zečevića. Biblijski tekst glasi: ”Vi ste, naprotiv, ‘izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela’ onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo. Nekoć niste bili (izabrani) ‘narod’ a sada ste narod Božji; nekoć ‘bez milosrđa’, a sada ste ‘postigli milosrđe’.”

U proteklom tjednu je četvrta postaja molitvenog hoda u Zagrebu bila poznata baptistička crkva u Radićevoj ulici (nadomak ulaza u Kamenita vrata). Primjetna je bila odsutnost njezina prepoznatljivog i planiranog domaćina pastora Zdenka Horvata, koji se nedavno, zahvaćen teškom bolešću, naglo i neočekivano u 58. godini života deset dana ranije neočekivano preselio u vječnost.

Zdenka sam upoznao 1982. godine kada je kao ateistički odgojen student postao duhovni tragalac te došao u Kristovu pentekostnu crkvu u Ilici u Zagrebu, zajednicu s kojom je povezan i najintenzivniji dio moje nešto ranije kršćanske mladosti. Po prvi puta u životu je čuo propovijed o Isusu Kristu kao Gospodinu i Spasitelju. Uzvjerovao je i doživio preobrazbeni susret sa živim Bogom koji mi, evanđeoski kršćani, nazivamo ”novo rođenje”.

Taj je duhovno-preporodni izraz u široj svjetskoj javnosti najviše popularizirao Jimmy Carter kada je kao kandidat za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država objavio da je born again kršćanin. Svjetske su naslovnice bile pune tih dviju riječi koje označuju početak kršćanskog života ili obraćenje. To iskustvo duhovnog preporoda je utemeljitelj kršćanske vjere Isus Krist naglašeno istakao velikom židovskom učitelju Nikodemu: ”Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo (nanovo) ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega” (Evandjelje po Ivanu 3,3).

Svake godine smjernice za molitvene susrete suradnički priređuju crkve iz različitih zemalja svijeta, a uvijek pod naslovom poticajnih biblijskih tekstova. Ove godine su tematski biblijski tekst izabrale i programski razradile crkve multikonfesionalne Latvije

Nema evangelizacije svijeta bez poziva na osobnu vjeru i obraćenje Isusu Kristu. On sam je svoju službu programatski i tematski započeo pozivom: ”Obratite se i vjerujte evandjelje!” (Evandjelje po Marku 1,15). U hrvatskom javnom prostoru u vrijeme komunističke vladavine te riječi po prvi puta jasno i glasno odzvanjaju u lipnju 1967. godine kada je glasoviti evangelizator Billy Graham na zagrebačkoj Šalati, kao i inače na najvećim stadionima svijeta, hrabro i jasno navješćivao evanđelje maltene ultimativnim pozivom: ”You must be born again!” (Morate se nanovo roditi!)

Zdenko Horvat je to isto evanđelje čuo od mog mentora pastora Ludvika Ullena, koji je tridesetak godina ranije zbog navješćivanja tog (smatralo se subverzivnog) evanđelja proveo tri i pol godine u zatvoru. Ullen je u mladom obraćeniku, njegovoj duhovnoj gorljivosti i intelektualnoj radoznalosti brzo prepoznao duhovni poziv i talent za osobnu evangelizaciju i propovijedanje evanđelja. Ullen je bio čovjek duhovne širine, praktične mudrosti i ekumenske otvorenosti, pa je mladog propovjednika Horvata između ostalog uveo i u iskustvo Molitvene osmine.

Desetak godina kasnije Zdenko Horvat s obitelji seli iz pentekostne u baptističku crkvu. Pastor Ullen je u međuvremenu umro, a njegov nasljednik nije bio čovjek istog duhovnog i intelektualnog profila. Zdenkova iskrenost, otvorenost i kritična dobrohotnost se očituje u jednom objavljenom intervjuu baptističkom Novom listu. Svjedoci o radikalnoj promjeni svog života: ”Praktično još nedavno sam bio izgubljen u vremenu i prostoru, a sada Bog govori kroz mene i ljudi me pozorno slušaju. Zaista nevjerojatno i predivno.”

Zatim ga Novi list pita: ”Dobro kada je sve bilo tako sjajno i krasno, zbog čega 1992. godine napuštaš Ilicu 200 i počinjes s obitelji revno dolaziti u ovu crkvu?” Zdenko odgovara: ”Nisam otišao zbog neke svađe. Rastao sam u Gospodinu i htio sam da se crkva više otvori prema van. Nije me kao kreativca zadovoljavala ta uskogrudnost. Pomalo i inertnost pastora. Organizirao sam večeri poezije, druženja s drugim crkvama protestantske doktrine. Ali, nažalost, pastor nije bio na istoj valnoj duljini. On je govorio da je jedino Ilica prava crkva i da sve ostale nisu ni do koljena. Maltene, da jedino ta crkva spašava i da joj nije potrebna otvorenost, povezanost s drugim protestantskim zajednicama. Nisam htio izazvati raskol, podjelu na interesne skupine.”

Takvi prelazi nisu rijetki među crkvama reformacijske baštine. Oni ne znače neko preobraćenje ni prekid, nego upravo proširenje zajedništva i duhovnog jedinstva u različitosti. Istovremeno izražavaju kršćansku slobodu unutar koje pojedinci i obitelji imaju izbor zajednice u kojoj će se duhovno hraniti i djelovati.

Upravo zbog etno-političkih ”novokršćana” imamo kontradiktorni fenomen statistički gledano visokog stupnja kršćanskog opredjeljenja i istovremeno vrlo visoku i sveprisutnu korupciju, što jednostavno ne ide skupa! Kao što sam često naglašavao (po ugledu na mog prijatelja i autentičnog kršćanina Željka Mardešića), selidba ”iz Kockice u katedralu” nema nikakve veze s Isusom Kristom! Ona je izraz štetnog političkog oportunizma, a ne duhovni čin

Obitelj Horvat je u baptističkoj crkvi u Zagrebu našla ne samo svoj duhovni dom nego ubrzo i službu, jer su njegov poziv za evangeliziranjem, sposobnost organizacije kućnih molitvenih grupa i propovjednička vještina vrlo brzo prepoznate i u toj zajednici. Pod vodstvom bivšeg pastora (također bivšeg pentekostnog propovjednika), karizmatski obdarenog hrvatskog zeta Petera McKenzieja Zdenko je povjerenjem i izborom članova zajednice najprije postao pomoćni pastor, a nakon McKenziejeve smrti je izabran za seniora pastora iste crkve.

Zdenko Horvat, čovjek blagosti i topline, bio je zapravo dvostruki akademski građanin i svestrani duhovni aktivist. Godine 1985. je diplomirao na popularnom DIF-u u Zagrebu a jedanaest godina kasnije i na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku. U Zagrebu je pokrenuo tribinu duhovne poezije, a prije ulaska u punovremenu pastoralnu službu je čitavu Hrvatsku uzduž i poprijeko obišao promocijom i prikazivanjem međunarodno popularnog filma ISUS kao zaposlenik udruge ”Nada i život”.

Koliko je Zdenko Horvat bio cijenjen i voljen posvjedočilo je nepregledno mnoštvo koje ga je došlo ispratiti na zagrebački Mirogoj. Među poznatim govornicima istaklo se dirljivo svjedočanstvo njegova bratića, poduzetnika i pentekostnog pastora iz Garešnice Branka Banića. Odmah nakon obraćenja Zdenko je svjedočio o Kristu svom bratiću i drugima u svom rodnom kraju.

Tvrdokorni komunist i uspješni direktor jednog poduzeća Branko Banić se godinama nije dao uvjeriti od bratića Zdenka da je kršćanska vjera istinita te da i on treba krenuti Kristovim putem. Iako povremeno obeshrabren, Zdenko nije odustajao od svjedočenja u ljubavi i zastupničke molitve, te plodovi te duhovne upornosti nisu mogli izostati. Branko Banić se iskreno obratio Kristu te postao njegov autentični i radosni svjedok šest godina kasnije.

Osobno sam imao čast da kao pastor u osječkoj sinagogi donedavnog komunistu Branka krstim zajedno sa suprugom Mirom i još četrdesetak obraćenika. Bilo je to vrijeme duhovne žetve, a ja se još i danas sjećam radosti svih onih koji su tih godina iskusili puninu novoga života koja je sadržaj i učinak navješćivanja Radosne vijesti.

To nisu bili popularni ideološki konvertiti sumnjive religioznosti koji su nahrupili u crkve poslije političkih promjena ranih devedesetih godina. Upravo zbog takvih etno-političkih ”novokršćana” imamo kontradiktorni fenomen, statistički gledano, visokog stupnja kršćanskog opredjeljenja i istovremeno vrlo visoku i sveprisutnu korupciju, što jednostavno ne ide skupa! Kao što sam često naglašavao (po ugledu na mog prijatelja i autentičnog kršćanina Željka Mardešića), selidba ”iz Kockice u katedralu” nema nikakve veze s Isusom Kristom! Ona je izraz štetnog političkog oportunizma, a ne duhovni cin.

Bez vjere i obraćenja nema autentičnog kršćanstva, ali ”kako će vjerovati u onoga za koga nisu čuli? Kako li će čuti bez propovjednika? Kako li će propovijedati ako nisu poslani?”, pita najveći obraćenik svih vremena, ranije progonitelj kršćanstva, a poslije ”novog rođenja” najučinkovitiji apostol naroda, sveti Pavao u Rimljanima 10

Zar kršćanstvo (Krist-ijanstvo) nije povezano s pozivom na osobnu vjeru, obraćenje i svetost života? Zar teologija nema veze s etikom i moralom? Zar u najelementarnijim smjerodavnim svetopisamskim tekstovima ne stoji: ”Ne kradi, ne laži, ne čini preljuba, ne poželi kuće bližnjega, itd.”?

Stoga je izuzetno važno, hitno i imperativno činiti ono na što nas poziva i ovogodišnja Molitvena osmina – ”naviještati silna djela Gospodnja!”

Bez vjere i obraćenja nema autentičnog kršćanstva, ali ”kako će vjerovati u onoga za koga nisu čuli? Kako li će čuti bez propovjednika? Kako li ce propovijedati ako nisu poslani?”, pita najveći obraćenik svih vremena, ranije progonitelj kršćanstva, a poslije ”novog rođenja” najučinkovitiji apostol naroda, sveti Pavao u Rimljanima 10.

Po njegovu učenju su svi kršćani kako bi bili kredibilni najprije pozvani, a zatim i poslani ”naviještati silna djela Gospodnja!”

    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima
    •  Molitva: Neka nas kroz 2024. prate pax et bonum
    •  Mir Božji – Hristos se rodi!
    •  O Božiću treba razmišljati kao o središtu ljudske povijesti
    •  Volonteri su dragovoljni dobrohotnici
    •  Još jednom o duhovnim (pro)buđenjima
    •  Suvremena Amerika je nezamisliva bez duhovnih probuđenja
    •  Protiv svakog nasilja, posebno nasilja nad ženama i djecom

> Svi tekstovi ovog autora