Papino hodočašće kajanja i iscjeljenja

Papa Franjo je na apostolskom putovanju u Kanadi. Poseban naglasak ovog pohoda je posjet autohtonim stanovnicima Novog kontinenta – Indijancima, zbog, ne uvijek slavne, uloge koju je u odnosu prema njima odigrala Katolička Crkva, posebno u XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća.

Crkva je autentična i onda kada ima snage i hrabrosti suočiti se s tamnim stranama vlastite prošlosti, sagledati ih i tražiti oprost za vlastite promašaje, radikalno suprotne evanđelju Isusa Krista.

Taj proces suočavanja započeo je već sv. Ivan Pavao II., koji se, posebno uoči Velikog jubileja 2000. godine, javno kajao za sve grijehe Crkve iz prošlosti. Riječ je o procesu koji je, nadasve, ozdravljujući.

Taj proces u Crkvi su nastavili i Benedikt XVI. i, posebno, papa Franjo, naglašavajući da snaga Crkve nije u borbi za društvenu moć, nego u autentičnom svjedočenju vjere. Ono se, među ostalim, ogleda i u suočavanju s prošlošću i kajanju za sve ono što je u toj prošlosti nagrđivalo kristovsko lice koje je Crkva pozvana predstaviti svijetu.

Jedna od bolnih tema toga suočavanja je odnos Crkve prema američkim Indijancima. U obje Amerike. Apostolski pohod Kanadi prilika je za to.

Naime, duh američko-kanadskog kolonijalizma u XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća kao jedan od rezultata je imao gotovo potpuno istrebljenje tamošnjeg domorodačkog stanovništva.

U osvajanju sjevernoameričkog kontinenta došlo je do sraza bjelačkog društva industrijskog doba s društvima tamošnjih domorodačkih kultura, koje su mahom živjele neolitičkim načinom života.

Poznata kolonijalna gramzivost u tim je društvima kao najveći plijen vidjela njihovu zemlju s bogatim prirodnim resursima.

Zato je tamošnje domorodačko stanovništvo ciljano prepustila bjelačkom progonu, sistematskom etničkom čišćenju ratom, prisilnim preseljenjem, izgladnjivanjem i ciljanim izazivanjem epidemija bjelačkih bolesti, na koje tamošnje stanovništvo nije bilo otporno. Poznat je slučaj kada je Vlada SAD-a plemenu Mandana poslala pokrivače korištene na epidemiološkom odjelu jedne bolnice.

Od 1800. do 1990-ih godina kanadska je vlada osnovala oko 139 škola za asimilaciju domorodačke djece. Djeca su Indijancima oduzimana pod pritiskom i u spomenutim školama držana u izolaciji od svojih obitelji i kulture. Bilo im je zabranjeno govoriti vlastitim jezicima. Kazna za prekršaj takvog pravila bilo je udaranje školskim ravnalom po jeziku.

Zadnjih su desetljeća u okvirima nekih od takvih škola otkrivene stotine neoznačenih dječjih grobova. Djeca su umirala zbog zlostavljanja, pothranjenosti i zanemarivanja. Bila je riječ o pravom ljudskom i kulturnom genocidu.

Slično se događalo i australskom domorodačkom stanovništvu – Aboridžinima. Stravična je činjenica da je u vođenje takvih škola bila uključena Katolička Crkva.

Bolan proces kajanja i iscjeljenja od strane Crkve u ovom je slučaju papa Franjo započeo u travnju ove godine, moleći u Rimu u ime Crkve oprost od kanadskog izaslanstva tamošnjih autohtonih stanovnika – Indijanaca.

To je put koji nema alternativu, ako Crkva želi broditi kroz povijest oslobođena okova krivice za tolika zla koja joj se, ne uvijek neutemeljeno, predbacuju.

Ona nije pozvana biti tutor društva, nego njegov povijesni suputnik i sugovornik, osluškujući uvijek poticaje Duha, ovisno o svakom vremenu, osobito ovom u kojemu se i društvo i Crkva mijenjaju brže i sveobuhvatnije nego ikad prije.

To je jedan dinamičan proces koji se pred Crkvu postavlja kao izazov i prilika, kako bi uvijek spremno mogla dati odgovor spasenja suvremenom čovjeku. Proces kajanja i katarze koji je počeo u Crkvi znak je poniznosti. Taj proces ne ide bez otpora.

Riječ je o Crkvi u kojoj se i dalje bore okoštale strukture koje teže za društvenom moći s novim vjetrovima čiji pobornici nastoje Kristovu Zaručnicu učiniti slugom svima, kako je to od nje tražio naš Nazaretski Učitelj.

Da bi mogla služiti, Crkva je pozvana biti ponizna. Ona se, istina, u prošlosti borila protiv različitih zala. U toj borbi protiv čudovišta i sama je, spontano i vremenom, znala postati jedno od njih.

Sada je, ne bez asistencije Duha Svetog, prisiljena otrijezniti se od samodopadnosti i nametanja društvu, i u poniznosti prepoznati vlastite grijehe i promašaje kako bi, očišćena u pokajanju i oprostu, mogla autentičnije naviještati Kristovo evanđelje.

Riječ je o procesu koji je započeo, koji je bolan i nije bez potresa, koji je i dugoročan, ali koji je ozdravljujući i jedini moguć.

Spomenuti proces mogli bismo podijeliti u faze: prepoznavanje – kajanje – traženje oprosta – pomirenje – iscjeljenje. Apostolsko putovanje pape Franje u Kanadu primjer je toga.

Ako itko, onda su američki Indijanci primjer povijesne nepravde koju je jedna kultura nanijela drugoj, gotovo do biološkog istrebljenja njezinih nositelja.

U tom tragičnom i nesretnom procesu i dio institucionalne Crkve se poistovjetio sa strukturama koje su provodile politiku istrebljenja, zlostavljanja i asimilacije.

Nije nemoguće da je Bog dopustio spomenuto otkriće stotina dječjih grobova u okviru jedne od spomenutih škola, koje su bile dio takve politike, kako bi i Crkvi i društvu posvijestio potrebu za procesom kajanja, pomirenja i iscjeljenja.

Riječ je o Božjoj pedagogiji koja računa sa suočavanjem, ne radi osude na propast i stigme neke vječne krivice, nego o činu kojim Bog odgaja i Crkvu i društvo, potičući je da na taj način Kristovo lice zornije zasja u njezinom identitetu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
    •  Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
    •  Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
    •  Veliki Bog među svojima
    •  Čovještvo kao Božja norma
    •  Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga
    •  Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura
    •  Crkva sutrašnjice
    •  Božji šator među ljudima
    •  Razapinju u današnjim Magdalenama onog na križu oko vrata

> Svi tekstovi ovog autora