Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?

U Njemačkoj se vode intenzivne rasprave o tome zašto je prošle godine više od pola milijuna vjernika službeno napustilo svoje matične crkve. Okreću li oni leđa Bogu u kojeg više ne vjeruju ili samo instituciji za koju smatraju da ih ne predstavlja vjerodostojno?

Njemačka je tradicionalno kršćanska zemlja s dvije brojčano otprilike podjednako jake – ali iz godine u godinu znatno slabije – nacionalne crkve. Od ukupno 83 milijuna stanovnika oko 23 milijuna njemačkih građana su članovi Katoličke crkve, a 21,14 milijuna se deklariraju kao pripadnici Protestantske crkve. Te dvije najbrojnije eklezijalne grupacije čine 53,2 posto ukupne populacije.

Dramatičan gubitak članova najbolje pokazuje podatak da je 1950-ih godina još 95 posto Nijemaca pripadalo Katoličkoj ili Protestantskoj crkvi.

U najnovijim izvješćima obje crkve konstantiraju da ih je prošle godine napustio rekordan broj vjernika, ukupno više od pola milijuna.

Njemačka biskupska konferencija je objavila da Katolička crkva broji 272.771 vjernika manje nego prethodne 2018. godine, što predstavlja 22 posto više izlazaka nego prethodne godine.

Središnji ured Protestantske crkve (u Hannoveru) je istovremeno priopćio kako 2019. broji 270.000 članova manje nego prethodne godine.

Rezultat je to postupne sekularizacije još od vremena prosvjetiteljstva, kao i nedostatka evangelizacije u zemlji gdje su se donedavno svi kršteni, bez obzira na nedostatak osobnih vjerskih uvjerenja, smatrali kršćanima

Tendencija rapidnog opadanja članstva je vidljiva iz usporedbe s prethodnom godinom. Katolička crkva je 2018. godine izgubila 216.078 članova, dok su Protestantske crkve u istoj godini izgubile oko 220.000 članova.

Porast masovnog istupanja vjernika iz Katoličke crkve se može kronološki povezati s vremenom eksplozije vijesti o skandalima sa seksualnim napastvovanjem maloljetnika i općem nemoralu u kleričkim krugovima.

Sva zvona su počela zvoniti na uzbunu nakon 2010. godine kada je čak 180.000 katolika okrenulo leđa crkvi. To je bio skok od oko 50.000 s obzirom na prethodnu godinu.

Ono što je posebno šokiralo njemačku javnost je nagli porast istupanja iz Crkve u Bavarskoj gdje je dotle napuštanje Crkve bila rijetka pojava, a u toj godini je zabilježen porast ”otpadnika” za oko 70 posto.

Glavni uzrok tom egzodusu vjernika je bez sumnje bio niz ozbiljnih skandala spolnog zlostavljanja u crkvenim ustanovama. To djelomice objašnjava i sve veći broj žena koje napuštaju Crkvu.

Tadašnji generalni vikar biskupije Köln, Dominik Schwaderlapp je poznat po izjavi kako je tim sramotnim djelima crkva izgubila povjerenje vjernika. ”Osobito je bolno što se očito mnogo ljudi odlučilo za napuštanje Crkve kao osobni oblik prosvjeda i izraza odvratnosti zbog tih skandala”.

Otada pratimo tendenciju stalnog porasta te povremenih većih skokova u godinama skandala. Tako u 2013. godini bilježimo 178.805 katolika koji formalno traže ispis iz Crkve, a već 2014. taj broj je narastao za 22 posto te je iznosio 217.716.

Poznati povjesničar Thomas Grossbölting sa Sveučilišta u Münsteru, koji intenzivno istražuje vjerski život u Njemačkoj je tih godina zaključio: ”Nema više kršćanske Njemačke”. On savjetuje velikim kršćanskim crkvama da pronađu prikladnije i suvremenije načine za komuniciranje vjerskih sadržaja kako bi im objasnili ključne sadržaje i značaj kršćanske poruke kao temelja osmišljenog života.

Izuzetno je zanimljiva njegova usporedba vjerskog života i duhovnosti u Njemačkoj i SAD-u. U Americi mnogi svoju potrebu za transcendencijom nalaze u ”vjerskim supermarketima” dok u Njemačkoj oni koji napuštaju crkve uglavnom ostaju bez priključka na neku organiziranu alternativu te u najvećem broju postaju nevjernici – ”bez vjeroispovijesti” – u pravom smislu te riječi.

Grossbölting je u traganju za glavnim razlozima egzodusa analizirao brojne vjerskopolitičke prijepore, kao što su bile rasprave oko odbijanja liječničkog tretmana silovanih žena u katoličkim bolnicama, diskusije o obrezivanju dječaka ili prava na štrajk zaposlenika crkvenih ustanova.

On upozorava: ”Crkva i politika notorno podcjenjuju potrebu za aktivnijim djelovanjem i reagiranjem… Oni registriraju promjene tek onda kad se pojave problemi”.

Svjesni potrebe za promjenama njemački su katolički biskupi prošle godine najavili dvogodišnji ”sinodalni put” na kojem se trebaju suočiti s pitanjima crkvenog nauka o spolnom moralu, svećeničkom celibatu, klerikalnoj moći, zajedničkom pričešćivanju s protestantima i ulozi žena u Crkvi.

U međuvremenu je kontroverzni ”sinodalni put” razotkrio duboke podjele unutar samog episkopata i doveo do ozbiljnih razmimoilaženja s Vatikanom o budućnosti katolicizma u Njemačkoj, posebice u odnosu na spolni moral.

Jedan od slikovitih komentara govori o dodatnim razlozima vjerničkog nepovjerenja u Crkvu.

”Oluja je to u kojoj su mnogi popadali s broda koji tone. Nedostatak svetosti i posljedično nedostatak istinske vjere pretvorio je mnoge crkve u kupoprodajne objekte (muzeje, galerije, koncertne dvorane), a svećenike i biskupe u prodavače neke nove teologije”.

Od velikog broja gore navedenih pripadnika jedne od dviju velikih crkava vrlo mali postotak zapravo manje-više redovito prakticira svoju vjeru. Kod katolika u prosjeku oko 11 posto ide redovito na misu dok je taj broj kod više sekulariziranih protestanata znatno niži jer će se na njihovim nedjeljnim bogoslužjima naći u prosjeku samo oko 4,7 posto vjernika.

Rezultat je to postupne sekularizacije još od vremena prosvjetiteljstva, kao i nedostatka evangelizacije u zemlji gdje su se donedavno svi kršteni, bez obzira na nedostatak osobnih vjerskih uvjerenja, smatrali kršćanima.

U Njemačkoj se vode intenzivne rasprave o tome zašto je prošle godine više od pola milijuna vjernika službeno napustilo svoje matične crkve. Okreću li oni leđa Bogu u kojeg više ne vjeruju ili samo instituciji za koju smatraju da ih ne predstavlja vjerodostojno?

Nominalizam je prokletstvo a ne blagoslov, tvrdio je još odavno jedan od mojih njemačkih profesora teologije.

Pitanje zastrašujućeg egzodusa ipak treba promatrati ne samo u svjetlu vjere i nevjere te moralnih pitanja nego i s materijalnog aspekta.

Kako se u Njemačkoj svi krštenici službeno vode kao formalni članovi Crkve oni podliježu zakonskoj obvezi plaćanja crkvenog poreza (Kirchensteuer).

Visina crkvenog poreza iznosi između osam i deset posto od poreza na dohodak i on se automatski odbija od plaće. Oslobađanje od poreza moguće je jedino ako se službeno istupi iz Crkve.

Postupak je relativno jednostavan jer se može obaviti osobnim zahtjevom u lokalnom predstavništvu vlasti, a ne mora se navoditi nikakav razlog za napuštanje Crkve. Mogli bismo reći da je odlazak lakši od dolaska, a glavni benefit je oslobađanje od plaćanja crkvenog poreza.

S negativne strane gledano treba istaći da prema dekretu Njemačke biskupske konferencije neplatiše poreza ne mogu sudjelovati u vjerskom životu crkve, a mogu ostati i bez vjerskog pogreba, osim ako se prije smrti ne pokaju.

Kod protestanata su te regulacije, kao i inače, nešto fleksibilnije.

Pretpostavlja se, a to potvrđuju i nedavna istraživanja, da je neplaćanje poreza glavni razlog sve masovnijeg napuštanja njemačkih crkvi.

Usput: to je i glavni razlog zašto se mnogi kršteni katolici iz Hrvatske dolaskom na rad u Njemačkoj (duboko licemjerno, zar ne?) deklariraju nevjernicima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima
    •  Molitva: Neka nas kroz 2024. prate pax et bonum
    •  Mir Božji – Hristos se rodi!
    •  O Božiću treba razmišljati kao o središtu ljudske povijesti
    •  Volonteri su dragovoljni dobrohotnici
    •  Još jednom o duhovnim (pro)buđenjima
    •  Suvremena Amerika je nezamisliva bez duhovnih probuđenja
    •  Protiv svakog nasilja, posebno nasilja nad ženama i djecom

> Svi tekstovi ovog autora