Od fizičkog distanciranja do socijalnog izopćavanja

Povjerenje i vjera u društvo pa shodno tome i u čovjeka, po prirodi stvari podrazumijeva određenu blizinu ostalih i mene, svojevrsnu bliskost mi i ja.

Jer šta je uostalom društvena bliskost i bliskost u ljudskim odnosima doli postojanje jedne dobrovoljne (ali i nedobrovoljne, biološke) međuzavisnosti pojedinaca, jedno takoreći internaliziranje druge osobe u vlastito sebstvo usmjereno na podršku, pomoć, potrebe i želje drugoga, razotkrivanje sebe i istovremeno otkrivanje drugog, napuštanje vlastite pozicije moći i predaju sebe vjerujućoj ali neizvjesnoj volji čovjeka i društva.

Prvo sam namjeravao pisati o ljudima koji svojim postupcima daju za pravo drugima da ih mogu zvati neljudima. Htio sam o njima imenom i prezimenom. O povlaštenima. O tome kako zloupotrebljavaju svoj položaj i utjecaj – akademski, politički, ekonomski i svaki drugi koji im stoji na raspolaganju.

O tome kako su spremni, ono što se kaže, i preko mrtvih gaziti da se domognu spasonosnog cjepiva, mučki sakrivajući da su se dočepali doze ne mareći za druge – šut za zdravlje. Donekle su poput narkomana. Samo ovi narkomani zauzimaju visoke i čestite položaje u društvu. Neki su rektori, neki su doktori, neki su profesori. Sve plemeniti zanati.

Ali ne bih sada o takvima. Neću ih više spominjati budući da njihovi postupci udaljavaju, razdvajaju i narušavaju i ovo malo međuljudskog povjerenja i vjere što se u ruševinama našeg društva dadu razabrati.

Između ostalog mislim na povjerenje i vjeru u ideju građanstva, povjerenje i vjeru da ljudi na čelu institucija brinu o općem dobru, povjerenje i vjeru u instituciju kao takvu i šta ona znači za društvo, u konačnici, povjerenje i vjeru da nas materinje društvo neće napustiti u najpotrebnijem, za neke od nas i pogibeljnom vremenu. Kada su ove stvari posrijedi, svjesno pristajem biti trajno naivan. Naivčina!

Nisu to nikakve komplicirane spoznaje jedva shvatljive samo uskom krugu ljudi. Dapače, to su proste stvari, opće znanje, svima na raspolaganju, a razliku po društvo čini njihova poželjnost ili nepoželjnost

Napisat ću, nekoliko redaka, tek toliko da podsjetim, dakle, ne na ono što razdvaja i onemogućava zbližavanje unutar zajednice, a sve u vremenu kada je najpoželjnija konvencija ionako postala razmak, distanca, udaljenost, rastojanje, već ću nešto kratko kazati o privrženosti, o dodiru, o bliskosti, o kontaktu, o prisnosti, o niti starom niti novom već jedinom normalnom, o konvenciji prostora ljudske blizine gdje ljudi po prirodi stvari bivaju privučeni jedni drugima.

Uostalom, bliskost je ionako granica, mjesto susreta materijalnog i nematerijalnog.

Dalo bi se o ovome naširoko i opsežno, ali ovdje ne možemo u širinu. Prema tome, kratko, čisto kao podsjetnik, da bliskost izmjestim iz zaborava u svakodnevnu misao. Držim da je to potrebno i kad nismo u kriznim vremenima. Nadam se da poduhvat nije preambiciozan.

Očito je da ova kriza mijenja neke konvencije, ali i puno više od toga. Promeće se ona u egzistencijalnu krizu, a ona mijenja čovjeka.

Nekada je sporost uvođenja konvencija među ljude, društva i države bila odraz njihove poželjnosti i nepoželjnosti. Ovisno o tome koliko je neka konvencija praktična, kakav joj je položaj i uloga, šta čini za međuljudske odnose, pridonosi li nekom dobru, čuva li i zbližava ljude, djeluje li blagotvorno unutar zajednice…

Odmakom vremena ova kriza uspostavlja vlastite konvencije (čak i vlastitu stvarnost). To su konvencije u čijoj namjeri je zdravlje pojedinca i kolektiva, ali čije smjernice ponašanja ljudskom biću i njegovu načinu života u zajednici nisu poželjne, premda su, kako sada stvari stoje, potrebne, i da upotrebim onu ružnu riječ kada brojimo ljudske živote, učinkovite – naime, vidimo da se brojači okončanih ljudskih života sporije vrte kada držimo rastojanje.

Hoće li se ovo krizno stanje, ako potraje dovoljno dugo, a traje već duže od jednog okretaja Zemlje oko Sunca i za sada mu se ne vidi kraja, ljudi kao kolektiv naučiti na nove konvencije? Može li se, treba li se uopće čovjek naučiti na njih? Na koji se način treba na njih naučiti?

Kako se nositi s novouspostavljenim konvencijama koje negiraju samu društvenost čovjeka kao bića, uputama Stožera o nerukovanju, negrljenju, neljubljenju, o nošenju maske preko lica, o socijalnoj distanci, uputama o takozvanom novom normalnom?

Prije svega, odbojno je i samo nazivlje – stožer – pa kakav je to militantni, vojnički rječnik u vremenu kada mikroskopska sila stvara rastojanje među prijateljima, među bližnjima, među zajednicama, među svim ljudima jednako.

Dobar način da se razmak smanji jest utjeha, solidarnost, pažnja, lijepa gesta, topla riječ…

Nekada je sporost uvođenja konvencija među ljude, društva i države bila odraz njihove poželjnosti i nepoželjnosti. Ovisno o tome koliko je neka konvencija praktična, kakav joj je položaj i uloga, šta čini za međuljudske odnose, pridonosi li nekom dobru, čuva li i zbližava ljude, djeluje li blagotvorno unutar zajednice

Čini mi se da je valjalo tome Stožeru, dušebrižniku koji rukovodi brigom o građanstvu dati humanije, ljudskije, a ne mašinsko ime. Ne znam koje, ali u svakom slučaju miroljubivije, primjereno mirnodopskim uvjetima i kolektivnoj bujajućoj šizmi. Ovako mi izgleda kao da smo u ratnom, izvanrednom stanju. Naime, poznata je sugestivna snaga izrečenog. Nepromišljen izbor riječi jača psihozu.

Nije bilo teško slušati po zdravlje dobronamjerne savjete kada smo svi mislili da ovo stanje neće dugo trajati, međutim, koliko dugo čovjek, prije nego se i sam nesvjesno počne mijenjati, može bez neposrednosti dodira, bez grljenja, ljubljenja, rukovanja?

Koliko može bez one zdravorazumske bliskosti koja je do jučer bila uobičajena kao što su uobičajeni udisaj i izdisaj? Ako može dugo, oduzima li to šta od njegove ljudskosti? U svakom slučaju čini se da suštinski mijenja njegov svijet. A kada se na takav način mijenja ljudski svijet zar se ne mijenja i sam čovjek?

Nestaje dodir. A u dodiru je ideja intime i bliskosti.

Dodir nam sve može otkriti: kada grlimo svoje dijete, kada se predajemo prostoru bliskog s namjerom da poljubimo voljenu ženu, kada se primičemo da osjetimo miris za koji želimo da nas prožme jer to je miris voljene osobe, kada se od radosti što vidimo voljenu osobu bacamo u zagrljaj i stišćemo sve jače i jače, a ni to nam nije dovoljno, kada vidimo dragog prijatelja i pružajući mu ruku shvaćamo da želimo još intimniju bliskost pa ga od sreće izgrlimo – ako ove stvari ne ćutimo možda snaga naše bliskosti i ljudskosti već kopni.

Dodir je na određeni način potreba, najintimnija težnja za pripadanjem, za sigurnošću, za utočištem, želja da se zaštitimo od surovosti svijeta, okrutnosti za kakvu je sposoban samo čovjek budući da životinje to ne mogu jer ne znaju bolje. I sva snaga, moć i sila tehnologije i mašinerije ovoga svijeta to nije u stanju nadomjestiti.

Pravo da vam kažem, gadi mi se novo normalno. Niti je normalno niti želim da novo tako izgleda.

Pored mnogih određenja i definicija koji su u historiografskim tragovima ostali zabilježeni kroz filozofiju, ali i znanost kao takvu, čeljade se nastojalo omeđiti rasponom od bića koje je stvorio Bog do uznapredovalog majmuna, od čovjeka kao ekonomske životinje, preko čovjeka kao razumske životinje, pa sve do čovjeka kao bića koje može reći NE.

Ovo mi se sviđa – NE. Možda ne možemo reći NE novom normalnom, ali možemo ne zaboraviti na bliskost, društvenu i ljudsku. Uz sva ostala određenja, sigurno bi se čovjeka, sebe, dalo odrediti i kao biće bliskosti.

Stav NE, čovjek je u stanju zauzeti pred ekonomskim i životinjskim zahtjevima, ali jednako odlučno ako ne i snažnije, i pred željama razuma i imperativima ljudskosti.

Između ostalog, i pred imperativima ljudskosti što ih nalaže čovjekova pripadnost drugom čovjeku. Da dobro ste pročitali, pripadnost. Jer mi ljudi, jedni drugima, na određeni način pripadamo.

Kako se nositi s novouspostavljenim konvencijama koje negiraju samu društvenost čovjeka kao bića, uputama Stožera o nerukovanju, negrljenju, neljubljenju, o nošenju maske preko lica, o socijalnoj distanci, uputama o takozvanom novom normalnom?

Zavisimo i ovisni smo jedni o drugima. Dakako ne kao svojina privatnog vlasništva već onako kao što svatko od nas želi osjećati pripadnost ljubavi majke, ljubavi oca, ljubavi prijatelja, ljubavi voljene osobe, ljubavi vlastitog djeteta, ljubavi zajednice…

Ne znam je li pripadnost presnažna riječ, ali kako drugačije, u ovom današnjem psihotičnom i otuđenom svijetu objasniti čovjeku činjenicu da bez jednog čovjeka nije moguć drugi čovjek, a zatim, i na šta nas obavezuje takva neraskidiva veza.

Suvremena sila tehnike u mogućnosti je čovjeka stvoriti iz epruvete. Međutim, ipak, nužan je barem jedan čovjek da bi nastao drugi čovjek. Pa zar to već nije spona koja, volio bih kazati zapovijeda, ali čovjeku, ovdje volio bih napisati nažalost, ali tek to je presnažna riječ, ipak ostavlja na izbor; dakle, spona koja u drugome prepoznaje bliskost zajedništva, bliskost koja u drugome razaznaje dio sebe, jer kao što vidimo, bez drugoga, naprosto nema niti nas.

Po svemu sudeći, očito je da mi ljudi ne iskačemo ni iz čega u svijet nego u postojanje dolazimo uz dodir, uz bliskost drugoga, zatim dugo opstajemo isključivo uz pomoć drugoga bez čije skrbi ne bismo potrajali, pa se onda dalje zapetljavamo u život i otkrivamo šta je prijateljstvo, šta je zaljubljenost, šta je odgovornost, šta je suosjećanje, šta je solidarnost, šta je plemenitost, ali i šta je ono suprotno od svega rečenog.

Nisu to nikakve komplicirane spoznaje jedva shvatljive samo uskom krugu ljudi. Dapače, to su proste stvari, opće znanje, svima na raspolaganju, a razliku po društvo čini njihova poželjnost ili nepoželjnost.

Eto. Kratko. Tek toliko da povremeno mislimo o ovim stvarima u nesretnim trenucima krize koja razara bliskost među ljudima na bukvalno vojnički, zapovijedajući način: nemojte se rukovati, nemojte se grliti, nemojte se ljubiti, udaljite se jedni od drugih, družite se virtualno…

Razara, i onu intimnu i onu dalju bliskost odvlačeći čovjeka u neosobna stanja svijesti gdje ljudsko biće postepeno biva ili mu prijeti opasnost da bude zatočeno anonimnošću virtualnog postojanja, apersonalnim smislom u zajednici, ulogom nečovjeka, na koncu konca smjerom i putem koji ne humanizira, ali i svim onim ostalim neželjenostima koja čine privid slobode.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?
    •  Naša tuga – pristali smo na ružni svijet
    •  Ministar pravosuđa Malenica jači od pravde!
    •  Ako neće Ivan Malenica mogao bi Andrej Plenković

> Svi tekstovi ovog autora