O Martinu Lutheru, uzornom redovniku i reformatoru (1)

O velikom reformatoru 16. stoljeća, Martinu Lutheru, u našoj ekumenski nepismenoj i konfesionalno netolerantnoj javnosti još uvijek kolaju mnoge laži, izmišljotine pa i zlonamjerne krivotvorine.

Za mnoge je Luther od samih početaka svog navodno pseudokršćanskog života nepopravljivi krivokletnik i opasni heretik za kojeg bi bilo bolje da se nikada nije ni rodio.

Istinoljubivost i objektivan pristup povijesnim događajima zahtijevaju od nas, prigodom petstote obljetnice reformacije, još jedan osvrt na tu osobu sjajnog uma i osjetljive savjesti i njezin duhovni razvoj.

Martin Luther je rođen 10. studenog 1483. godine u Eislebenu u siromašnoj obitelji seljačkog podrijetla. Odgojen je strogo prema opće prihvaćenim pravilima onoga vremena.

Luther je postao redovnikom u potrazi za rješenjem svojih nutarnjih previranja i borbi, tražeći mir s Bogom kao i ostvarenje savršenosti života. Mnoge nemirne duše su u to vrijeme svoj mir i savršenstvo tražile u redovnićkoj mantiji. To ne iznenađuje kada se sjetimo da je i sam Toma Akvinski tvrdio da je “uzimanje mantije drugo krštenje, kojim se grešnik vraća u stanje nevinosti, koje je uživao kada je prvi puta kršten”

Nakon godinu dana katedralne škole u Magdeburgu, gdje su poučavala “Braća zajedničkog života”, po mnogima  najduhovniji i najpozitivniji katolički pokret toga doba, odlazi na tada vrlo poznato sveučilište Erfurt.

U Erfurtu uz sveprisutnu teologiju studira humanističke znanosti, gramatiku, retoriku, Aristotelovu logiku, etiku i metafiziku, te je 1505. godine promoviran u magistra artium.

Na izričitu želju svog oca, po zanimanju rudara, nastavlja studirati pravo. Zahtjevni, ali brižni otac svom je intelektualno nadarenom sinu namijenio uspješnu karijeru odvjetnika ili suca.

Te je planove promijenio takozvani “poziv iz oluje”. Luther je, naime,  na putu za Erfurt 2. srpnja 1505. godine upao u žestoku oluju te se nakon udara groma u drvo pored njega u smrtnome strahu zavjetovao svetoj Ani da će postati redovnik ako ga ona spasi. Dva tjedna poslije tog traumatičnog iskustva, ispunio je svoje obećanje odlaskom u samostan strogih augustinskih pustinjaka (eremita) u Erfurtu.

Luther je umjesto dominikanskog ili franjevačkog izabrao augustinski samostan iz dva razloga. Prvo, zbog stroge askeze koja je vladala u njemu i kao drugo zato što je u njemu vladao isti filozofsko-teološki smjer kao i na humanističkom fakultetu koji je završio.

Prema liturgiji primanja augustinaca, prior je upitao Luthera: “Što tražiš?” na što je on kratko i spremno odgovorio: “Božju milost i tvoju samilost”. Nakon što je bilo utvrđeno da je neženja i da ne boluje od zaraznih ili tajnih bolesti, Luther se je kao dobar redovnik obvezao na poslušnost poglavarima, odreknuće vlastite volje, oskudnu prehranu, grubu odjeću, bdijenje noću a rad danju, trpljenje tijela, sramotu siromaštva i poniženje prosjačenja.

Za mnoge je Luther od samih početaka svog navodno pseudokršćanskog života nepopravljivi krivokletnik i opasni heretik za kojeg bi bilo bolje da se nikada nije ni rodio. Istinoljubivost i objektivan pristup povijesnim događajima zahtijevaju od nas, prigodom petstote obljetnice reformacije, još jedan osvrt na tu osobu sjajnog uma i osjetljive savjesti i njezin duhovni razvoj.

Luther je postao redovnikom u potrazi za rješenjem svojih nutarnjih previranja i borbi, tražeći mir s Bogom kao i ostvarenje savršenosti života. Mnoge nemirne duše su u to vrijeme svoj mir i savršenstvo tražile u redovnićkoj mantiji. To ne iznenađuje kada se sjetimo da je i sam Toma Akvinski tvrdio da je “uzimanje mantije drugo krštenje, kojim se grešnik vraća u stanje nevinosti, koje je uživao kada je prvi puta kršten.”

U kasnom Srednjem vijeku dominirao je stav da rimsko katoličanstvo ima odgovor na sva pitanja vjere, morala, života i smrti. Njezino je službeno učenje naglašavalo Božji sud, čistilište i paklene muke kako bi ljude privuklo jedinom rješenju koje je Crkva nudila u sakramentima, hodočašćima, posredovanju svetaca i naravno oproštajnicama od grijeha (indulgencije).

Nakon uzornog novicijata Luther je u erfurtskoj katedrali  zaređen za svećenika a na istom mjestu služio je svoju prvu misu 2. svibnja 1507. Prema učenju rimokatoličke crkve, Luther je sakramentom ređenja primio i drugi neizbrisivi pečat Duha Svetoga.

Najstariji Lutherov portret potječe iz 1520. godine (naslikao Lucas Cranach)

Luther je 1510. godine kao delegat svog svećeničkog reda putovao u Rim. Sve što je usput i tamo vidio sablaznilo ga je i uveliko uzdrmalo njegovo povjerenje u svetost crkve i papinstva.

Luther je kao uzoran redovnik i savjestan svećenik uživao veliki ugled kod svojih kolega i prepostavljenih. Na poticaj svog mentora dr. Staupitza on je u listopadu 1512. godine promoviran u doktora teologije te postao profesorom Svetoga pisma na sveučilistu u Wittenbergu.

Vrlo je važan i znakovit Lutherov izbor biblijskih knjiga koje je kao “Lecturae in Biblia” predavao u vremenu od 1513. do 1518. godine, i koje su ga dovele do osobnog obraćenja (neki biografi govore da su ta predavanja bila “Lutherov put za Damask”) i svetopisamskog poimanja spasenja kao opravdanja vjerom.

Predavanjem Psalama i Pavlove poslanice Rimljanima, Luther je vremenom i pažljivom egzegezom shvatio da Bog nije samo pravedan i strogi sudac, nego i dobar nebeski Otac. On voli ljude koje je stvorio te je zato poslao svog sina Isusa na svijet da na križu umre za njihove grijehe. K Bogu ljubavi dolazimo vjerom te njegov oprost primamo po milosti, a ne svojim zaslugama ili, ne daj Bože, novcem kojim se kupuje oprost.

Luther je umjesto dominikanskog ili franjevačkog izabrao augustinski samostan iz dva razloga. Prvo, zbog stroge askeze koja je vladala u njemu i kao drugo zato što je u njemu vladao isti filozofsko-teološki smjer kao i na humanističkom fakultetu koji je završio

U to je vrijeme Crkva svoje financijske probleme, posebice one vezane uz dovršenje skupe gradnje bazilike Svetog Petra, počela rješavati prodajom indulgencija (oprostajnica). Novcem se od vječne vatre u paklu moglo “spasiti” ne samo sebe nego i preminule članove obitelji.

Evo što o Lutherovom glasovitom istupu 31. listopada 1517. godine doslovno piše August Franzen, poznati rimokatolički povjesničar:

”Kao dušobrižnik Luther se u ispovijedaonici upoznao s kobnim djelovanjem Tetzelovih propovijedi o oprostima, koje su nalikovale na javnu dražbu. Devedeset i pet teza, što ih je nakon toga sastavio, o naravi i upotrebi oprosta te ih 31. listopada 1517. razaslao nadležnim biskupima… nisu napadale oprost kao takav; one su samo protiv zloupotrebe oprosta i protiv iskrivljene, grubo postvarene prododžbe (‘Kad novac u škrabici zazvuči, duša iz pakla istrči’) postavile njegovu vlastitu, ljeti 1517. stečenu nauku o vjeri kao o jedino presudnom činiocu u dogadjaju spasenja. Luther je bio svjestan da je načeo otvoreno teološko pitanje; u svojem privatnom popratnom pismu spomenutim biskupima zamolio je da se to razjasni, zahtijevajući u isti mah da se propovijednicima oprosta naredi da budu suzdržljivi. On je tražio razgovor, a ne svadju”.

(O tome što je slijedilo te kako i zašto je došlo do reformacije nastavljamo na ovom istom mjestu za dva tjedna.)

    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima
    •  Molitva: Neka nas kroz 2024. prate pax et bonum
    •  Mir Božji – Hristos se rodi!
    •  O Božiću treba razmišljati kao o središtu ljudske povijesti
    •  Volonteri su dragovoljni dobrohotnici
    •  Još jednom o duhovnim (pro)buđenjima
    •  Suvremena Amerika je nezamisliva bez duhovnih probuđenja
    •  Protiv svakog nasilja, posebno nasilja nad ženama i djecom

> Svi tekstovi ovog autora