Neuništiva ljepota Karlovca potvrđuje da će spasiti svijet

Nedavno, vozeći se autoputom Zagreb – Rijeka, zaustavljam se na sat – dva u Karlovcu, u nakani da ondje popijem kavu i prošećem prelijepom karlovačkom Promenadom.

Razmišljam o tome kako se, u stvari, tako i razvilo ovo mjesto, zahvaljujući svome položaju uz cestu koja spaja sjeverni dio Hrvatske s onim južnim, mediteranskim. Promet i trgovina, pa potom i industrija, ali i obrazovanost i kulturna snaga ovoga grada bili su na svome vrhuncu negdje tijekom posljednjih desetljeća 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća.

U tom je vremenskom periodu ta snaga građanstva ovoga grada (a njegova stara, profinjena, tajanstvena arhitektura, veliki, centralni park, neobična širokost nekih njegovih prometnica, koja podsjeća na velike urbane avenije, i danas govori u prilog tom epitetu) iznjedrila tolika, po ovdašnju kulturu značajna imena, da bi njihovome nizanju trebalo posvetiti jedan oveći tekst.

Spomenut ću uzgred samo, na nepravednost onima koje ću prešutjeti, da je ovdje gimnaziju pohađao Nikola Tesla, da su odavde svjetski putnici, istraživači Afrike i Južne Amerike, braća Mirko i Stjepan Seljan, da su iz Karlovca i Fran Krsto Frankopan, plemić, političar i pisac, kao i biskup Maksimilijan Vrhovac, slikar Vjekoslav Karas, urbanist Milan Lenuzzi, najpoznatiji zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, povjesničar Radoslav Lopašić i botaničar Ljudevit Rossi, da je tu rođen i odrastao književnik i prevoditelj, glavni urednik nakladničke kuće Mladost, Oto Šolc, da je odavde književnica Dragojla Jarnević, pjesnik Slavko Mihalić, sveučilišni profesor, akademik, filozof Gajo Petrović, i napose, da su odavde neki ljudi koje intimno doživljavam kao značajne, čiji je trag u vremenu za mene naročito važan, uz, i prema kojima se oblikujem – čitajući ih, prateći, promatrajući – učeći od njih. To su umjetnik, slikar i izvanredno sofisticiran pisac, Josip Vaništa, povjesničar, pisac, publicist, urednik, političar Slavko Goldstein, književni teoretičar, pisac i povjesničar Stanko Lasić.

Nadam se da će netko obratiti pažnju i na odljev Meštrovićevog kipa ”Mati”, koji stoji postavljen neadekvatno, u nezbrinutosti i vidljivoj zanemarenosti za postav i njegov okoliš, točno pred uglednom i također povijesno značajnom kazališnom kućom, nekada kućom pjevačkoga društva ”Zora”, Zorin dom

Imena ove trojice, koji su se uzajamno poznavali i prijateljevali, ne samo tijekom svojega odrastanja u Karlovcu, za mene tvore posebnu auru u ovome lijepom, ali već godinama tužnom, rezigniranom mjestu, koje odiše onom potištenom suzdržanosti, ali i notom specifične provincijske strogoće, kakvima odišu mjesta koja su pretrpjela značajno nasilje, koje se od onog izvanjskog, prelilo i na ono unutarnje, vršeno uzajamno, između samih stanovnika ovoga nekada izrazito multietničkog grada.

Prolazeći danas Karlovcem, u nedvojbenom osjećanju ove postratne traume, koja je još uvijek ovdje, ja intuitivno tragam za slikama i mislima koje su mi na različite, ali jednako upečatljive načine, posredovala djela Vanište, Goldsteina i Lasića, djela u kojima su veoma snažno utisnute i ove suptilne arhitektonske konfiguracije (na kojima su, nerijetko, lođe i prozori oivičeni specifičnim, rustikalnim drvenim okvirima), i ove platane i drvoredi kestenova, cijeli ovaj vrijedan urbanitet, čiji se počeci bilježe negdje iza sredine 15. stoljeća, kao vrst tada specifične, urbane utvrde, u obliku šesterokrake ”zvijezde”, podignute u svrhu odbrane od Turaka…

I sada, upijajući eleganciju i ljepotu ove karlovačke nedjeljne Promenade (ljudi su izašli u popodnevnu šetnju, na kavu na terasama kafića, koje iz sjenovitih podnožja starih, tajnovitih, često napuštenih kuća, gledaju na veliki park, neku vrst pandana zagrebačkom Zrinjevcu), hvatam sebe kako uporno pogledom pokušavam pronaći nekakav materijalan znak, obilježje na nekoj od ovih kuća (a znam da su dvojica, od trojice ne samo meni važnih, stanovala upravo u nekoj od ovih kuća pored kojih šetam)… Ali znaka za kojim tragam za sada čini se još uvijek nema…

A nedvojbeno je, da su sva trojica, po širini i važnosti onoga što su za sobom ostavili, i po atipičnoj vjerodostojnosti, pripadali, i još uvijek pripadaju (i možda to pripadanje, s vremenom, postane sve očitije) ne samo ovdašnjoj, po mnogome stiješnjenoj i samosputavajućoj kulturi, već svakako europskoj, koja je i ishodište za egzaktnu manifestnost ovih duhova.

Tješim se da će možda, s vremenom, i ovaj grad, koji, vidim to po nekim tragovima, broju svojih budnih i vrijednih građana, i građanskih udruga, naučiti cijeniti ne samo spomen na njihove zaostavštine, i činjenicu da su ovdje stekli temeljna iskustva i obrazovanja, već i ono na što poziva, što sugerira njihovo djelo.

Ali to su već neke druge, daleko diskutabilnije teme – mislim dok prolazim pored vrlo zapuštene, dugo propadajuće, nekada prekrasne, velike secesionističke zgrade kina Edison, jednog od prvih gradskih kina u Hrvatskoj.

Saznajem i kako bi, zahvaljujući upornim inicijativama, grad uskoro trebao renovirati ovaj vrijedni objekt, otrgnuti ga od sve očitije propasti, i to je vijest koja veseli, jednako kao i prije nekoliko godina postavljena spomen ploča na rodnoj kući Gaje Petrovića, čiji sam, reljefno oblikovan lik rukom jednog kipara na blitz pogled prepoznala iz automobila.

Tješim se da će možda, s vremenom, i ovaj grad, koji, vidim to po nekim tragovima, broju svojih budnih i vrijednih građana, i građanskih udruga, naučiti cijeniti ne samo spomen na njihove zaostavštine, i činjenicu da su ovdje stekli temeljna iskustva i obrazovanja, već i ono na što poziva, što sugerira njihovo djelo

Nadam se da će netko obratiti pažnju i na odljev Meštrovićevog kipa ”Mati”, koji stoji postavljen neadekvatno, u nezbrinutosti i vidljivoj zanemarenosti za postav i njegov okoliš, točno pred uglednom i također povijesno značajnom kazališnom kućom, nekada kućom pjevačkoga društva ”Zora”, Zorin dom.

Čitam da su, pred desetak godina, ”vandali” devastirali ovo djelo našeg najznačajnijeg kipara, čija su dojmljivost i snaga vrst rijetkosti u svijetu, a taj se ”vandalski”, destruktivan odnos prema važnim momentima nekadašnje prošlosti – konkretno i nepopravljivo vidi i na nekada centralnom spomeniku grada, podignutom u znak obilježja i sjećanja na važnost, žrtve antifašističke borbe u ovome kraju, spomeniku od kojega je ostao samo goli, kameno mramorni trag, lišen svih drugih obilježja koje je nekada posjedovao.

Neka od današnje karlovačke djece ne znaju, a zapravo ih i ne zanima, jer drže da se radi o nečem lošem i nedostojnom, što je u stvari taj, nekada centralni spomenik u gradskome parku, predstavljao.

I to me ponovno, u Vaništinoj proustovskoj atmosferi zagasitih platana i samozatajnih građanskih kuća, čija prošlost odiše rafiniranom dokonosti, odvodi do stranica one Goldsteinove knjige, iz koje mi, poput neke kobne, nikada upokojene aveti, iskrsavaju strašni prizori pred očima.

I kao da sada još grublje, još temeljitije i nedvosmislenije razumijem njen naslov – ”1941. Godina koja se vraća” – naslov u kojemu nema nikakve poezije, okrutan u svojoj zbiljnosti.

I valjda, da sebe utješim, odnekud pomislim na rečenicu iz nekog od romana Dostojevskog, gdje jedan od junaka vjeruje kako će ”ljepota spasiti svijet”.

Da, razmišljam, napuštajući lijep, ali još uvijek ratom i poraćem osakaćen Karlovac – koji to svijet, i čiji? Ali, paradoksalno, unatoč rezignaciji, i dalje zbog nečega vjerujem da je veliki Rus bio u pravu.

A i istina je – neuništiva ljepota ovoga grada kao da mi to hoće potvrditi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy
    •  Impresije s mirovnih susreta zemalja Mediterana Medì
    •  Suludo ljubavno sljepilo i neistinitosti naše stvarnosti
    •  Vječni malograđanin
    •  Oleg Mandić: “Život obilježen Auschwitzom”
    •  Doživotna kolektivna eutanazija
    •  Victor Serge, literarni heroj 20. stoljeća
    •  Slavlje i bezglavlje
    •  Roman ''Bez'' Bore Ćosića – djelo majstora umjetnosti riječi
    •  Božićno carstvo prosjaka

> Svi tekstovi ovog autora