Nedovršenost ružnoga svijeta

Sami na putu, za volanom, obraćamo pažnju na saobraćaj i znakove pored puta. Stop. Crveno svjetlo na semaforu zaustavlja vanjski svijet.

Pokreće se unutarnji.

Biva nekad da nam se u tim kratkim izmjenama svjetala, od crvenog do zelenog i natrag, stani, kreni, na gužvovitom raskršću, ničim izazvana, barem ne znamo kako, zašto i od kuda, postavljaju pitanja o smislu i besmislu, ružnom i mračnom svijetu u kojem živimo, dok opet, nekada, lišeni svake nejasnoće, kao dan znamo kako, zašto i od kuda takva pitanja.

Čak i u tome programiranom trenutku, čovjeka zatekne promišljanje kako je priča ovoga svijeta dovršena onako kako nitko za sebe i svoje, a nadamo se niti za druge želi.

Idealist u nama, ako još nije umro, priču svijeta voli dovršavati na drugačiji način. Trenutak nismo birali, vremena, čini se malo za odgovore, premda dovoljno za savjest i suze zbog ružnoga svijeta. Neka savjesti i suza.

Dječaka, negdje u 12-oj godini mladosti uočio sam dok je prilazio pješačkom prelazu. Promatrao sam ga.

On je gledao zaustavljene kolone, odmjeravao kojem će se autu obratiti. Iza onih zatamnjenih stakala čija se vanjština zrcali poput ogledala, ljudi a ljudskost još manje, ionako se ne daju razabrati, možda samo kratko, kada vrlo određeni kut svjetla to dopušta. Premalo odjeće, sva prljava, neuredno obučena, vidi se da je protiv njegove volje oblačena, hodao je i drhtao od hladnoće.

Zeleno svjetlo na semaforu, mašinerija vanjskoga svijeta bezobzirno i naočigled nezaustavljivo nastavlja tamo gdje je stala. Za jednu ljudskost manje. Rijetki više broje

Kako, zašto i od kuda, ne znam, meni budali, obrati se misao – Smrznut ćeš se! Zakopčavaj tu jaketu!

Pojavom i načinom kretanja svakom čovjeku na svijetu jasno je davao na znanje da je prisiljen, ne vlastitom namjerom, moliti šta ne želi, dok je u staklima auta, staklima od ogledala, gledao sebe. Prosi pare.

Na licu, za dvanaestogodišnjaka, bilo je daleko previše crta nego što ih inače život do te dobi ureže. Surov, blag, plah pogled, iskren do boli, toliko da odvraća sve druge poglede. Okrenuo sam glavu. Prekasno, već smo se pogledali. Autu nije prišao, nisam ga niti zvao da dođe.

Zeleno svjetlo na semaforu, mašinerija vanjskoga svijeta bezobzirno i naočigled nezaustavljivo nastavlja tamo gdje je stala. Za jednu ljudskost manje. Rijetki više broje.

Kako djetetu objasniti ovakvu dovršenost svijeta i čovjeka?

To ne mogu niti oni među nama najspretniji s riječima. Ne zato jer je neobjašnjivo, nego zato što ne možemo prihvatiti objašnjenja nakon kojih se život dječaka ne bi mijenjao na bolje. A sva su takva.

Svijet je nedovršen! U toj nedovršenosti postoje i pjesnici i onaj dječak. Pjesnici uspijevaju ružno prikazati lijepim. Ružno, lijepo pišu. Dječak ružno živi.

Lako je čuditi se i diviti zvjezdanom nebu nad nama i nekakvom moralnom zakonu u nama. Pored dječaka, bolje da ih nema. A ne čude i ne dive se samo pjesnici. Barem ne bi smjelo tako. Čudio bi se i divio i onaj dječak da može. Samo nema kad.

Dok god je dječaka, ne bi niti pjesnicima trebalo davati vremena više negoli je potrebno svjetlima semafora od zelenog do crvenog i nazad – jer šta će nam… priča ružnog svijeta nema moralno pravo na utjehu. Koliko dječak ima vremena prositi pare na semaforu, ne više imamo ga ostaviti i ružnome svijetu. I manje, daleko manje od toga.

Divljenje i čuđenje ispričano kroz pjesme i priče tužno se prihvaća i na određeni način promeće u apologiju ružnoga svijeta čineći ga smislenijim.

Valjda zato jer i poetična objašnjenja u sebi imaju, i dječaka i nešto besmisleno, neželjeno, i spletku, i laž, i muku, i prolaznost, i suze, i nepravdu i ravnodušnost, sve šta inače ljudi ne bi, ali trpe. Mirimo se s ružnim svijetom, prihvaćamo, umišljamo da je tako shvatljivije. Vidi se to u dječaku.

Njegovo iskustvo ružnoga svijeta kroz nas prolazi kao lijepa priča ispripovijedana s neviđenom angažiranošću, pažnjom, suosjećanjem. Sa svime onim šta njemu znači ništa, a nama znači ono šta hoćemo i želimo da znači. Međutim, želi li itko od nas biti taj dječak?

Pojavom i načinom kretanja svakom čovjeku na svijetu jasno je davao na znanje da je prisiljen, ne vlastitom namjerom, moliti šta ne želi, dok je u staklima auta, staklima od ogledala, gledao sebe. Prosi pare

Pjesnički ispričana priča u postojanje doziva smisao naizgled neprecizan, ono šta bi se reklo, nedovoljno znanstveno egzaktan, nekima možda neprihvatljiv i neshvatljiv. Istovremeno, na tužan način to je i bijeg od stvarnosti kakvim sugovorniku prečesto volimo obznaniti neoborivost moralnog zakona u nama i zvjezdanog neba nad nama.

Za čovjeka i njegovu nedokučivost kao da pruža snažniju utjehu i spasonosniju nadu, više ispunjenu smislom od bilo kakve egzaktnosti. Zrcali naše vlastito divljenje i čuđenje, koje, mada i dalje sasvim egzaktno nerazumljivo, sada smislenije izgleda.

Bezobzirna je razlika među nama, poput nas, ni vještiji s riječima ne razumiju, samo je njihovo divljenje i čuđenje iskazano na ljepši način.

Nažalost, postoje i čuđenja, ne samo pjesnička, čuđenja što stvaraju suze i uznemiruju savjest, tužna čuđenja. U ružnome, nedovršenom svijetu priča dječaka nije dovršena, dječak je nedovršen. Na pjesniku je da dovršava, ne i da dovrši priču dječaka.

U tome i takvome svijetu i mi smo nedovršeni.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?
    •  Naša tuga – pristali smo na ružni svijet
    •  Ministar pravosuđa Malenica jači od pravde!
    •  Ako neće Ivan Malenica mogao bi Andrej Plenković

> Svi tekstovi ovog autora