Kraljevska kočija s duplom zapregom

Vrlo produhovljen govornik, no za počasnog predsjednika etičke komisije Međunarodnoga olimpijskog odbora ipak nedovoljno dobar ili suviše zakučast, misaon govornik. Najčešće se kaže ”hermetičan” govornik, za probraniju, intelektualnu publiku.

Šteta, jer ostalo sve ima. Ima rat, građanski, oslobodilački ili osvajački rat, ima disidentski staž, ima pasivno poznavanje dva strana jezika, ima antifašističko držanje, ima dvadeset i tri objavljene publikacije o streličarstvu, ima životopis sportskog aktivista pod komunističkim režimom, ima oslobađajuće iskustvo života na Zapadu…

Sve ima – poneki govor koji osuđuje antisemitizam – zlu ne trebalo, mrežu moćnih saveznika, za vjerovati je – stotine i stotine ”kućnih posjeta” i ”kućnih prijatelja”, korespondenciju s važnim političarima današnjice. Ima i tri publikacije o pravima sportaša u komunističkim režimima, prevedene na francuski. Ima i malu zemlju iz koje je potekao, koju je doduše napustio, no koja još uvijek nema visokopozicioniranoga člana MOO-a. Osamdeset i šest mu je godina. Vrijeme je. Sada ili nikada.

On kaže: ”Muhammad Ali je u vlastitoj kući zametnuo olimpijsku medalju. Morali su mu izraditi novu. Marion Jones ostala je bez pet medalja, sve zbog dopinga, i zamalo se nije ubila.”

Potom odsutno bulji u kućni fikus, koji se dobro drži, širokih, debelih listova, kao biljka ljudožder u zapuhanom, beživotnom prostoru radne sobe, ogromne kao muzej ili spomen-kuća neke važne osobe.

Politika je bitka, apoteoza vlastitoj sujeti, grubo ulizivanje kada je to nužno i bahato držanje kada je to moguće, razmišlja, ponirući u skrivene nijanse svoje šarene krabulje.

Stotine informacija i anegdota može ispričati tijekom jedne večeri s veličinama kojima javnost vjeruje. S uzvanicima treba biti dobar, podržati ih ako su poznati i ako nas ne ugrožavaju, kaže. A one koji nas ugrožavaju, koji nisu suviše jaki i zaštićeni, treba pregaziti, izbrisati iz svih banaka podataka, i neprestano ponavljati anegdote i tračeve o onima s kojima smo ravnopravni, koji nam mogu pomoći ili, ne daj bože, odmoći, zaključuje dvosmislenim smiješkom.

Kada sa sjetom priča o prošlim vremenima, o običnim, dobrim ljudima, o potrošenim temama poput pravde i ubiranja plodova slobode, tada ispod njegovih skuta nervozno proviruje ogromna štakorčina ispraznosti i taštine. Supruga mu u tome pomaže, ona ga jasnije razotkriva.

Možda je to za njega bio najbolji mogući način da prođe kroz život, neprestano se iznova boreći s neuhvatljivim demonima Međunarodnoga olimpijskog odbora?

Njegova staložena dikcija, spor hod, demode cipele i jednako takve manire za stolom, njegova životna mudrost, sve je to održivo u polusvijetu politike i velikih htijenja, velikih ciljeva.

Njih su dvoje ”dvojac bez kormilara”, kraljevska kočija s duplom konjskom zapregom. Ona je prvi i posljednji recenzent njegovih govora, najvjerniji čitatelj, redaktor i lektor, i ponad svega zaljubljenik u njegovu iznimnu govorničku poetiku. On je medij kroz koji prolazi tisuće rečenica, kao iz nekog udaljenog središta, zvjezdanog stratišta nedokučivog i nezamislivog za običnog smrtnika. Kada krene, ruke ne prestaju ukucavati fraze i sintagme, kartice i kartice teksta. Malo toga ostane za popraviti, stilski doraditi. Sve klizi gotovo savršeno.

* * *

”Tamo više nemam nikoga”, kaže misleći na prvu domovinu.

”Posljednji s kojim sam se dopisivao umro je ljetos”, dodaje.

Zemlja koja ga je udomila, u kojoj živi već trideset godina, njegov je najsmioniji egzistencijalni projekt. O njoj uvijek sve u superlativima, čak i kad se zbog nečega ljuti ili polemizira.

O zemlji koja ga je udomila nema objektivno mišljenje. Ono je duboko zakopano na kraju voćnjaka u rodnome kraju, tamo gdje se zakapaju stakleni baloni rakije, koji se vade samo u iznimnim prilikama, s rođenjem sina ili s udajom kćeri. Ili kada neki od ukućana dobije počasno mjesto predsjednika etičke komisije Međunarodnoga olimpijskog odbora, razmišlja, sjetno buljeći u zaleđeni prizor gradskoga parka, u stari osušeni kesten, neugledan i kljast kao onaj u zavičaju, gdje će, osjeća, biti pokopan – bez svećenika i limene glazbe, samo u užem krugu obitelji.

”To počasno mjesto. Da su mi ga uručili prije deset godina, mnogo bi mi značilo. No sada mi je gotovo svejedno”, rezignirano zaključuje.

Njegova supruga obazrivo prilazi, prešućujući ovu važnu, posljednju rečenicu, kao kužnu bolest izletjelu iz usta rasijanoga bolesnika, ostavljajući na stolu, na srebrnom pladnju, vodu i slatko, da bi se već sljedeća domaćinova misao maestralno ukrcala u posljednji zagrijani vagon, probijajući se kroz zimska prostranstva, sve dalje i dalje, u ogoljeli pejzaž brežuljaka, napuštenih skijaških staza davno ostavljene domovine, oslobađajući se, s lakoćom, tjeskobe i straha akumuliranog, još do malo prije, u stisnutim, upaljenim očima bića koje se boji.

Napomena autora: Priča ”Kraljevska kočija s duplom zapregom” objavljena je 2013. godine u knjizi  ”Mišomor za rođake”, u izdanju izdavačke kuće Fraktura, Zaprešić. Autor je ovdje donosi u nešto izmijenjenom izdanju.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatska iznad Hrvata
    •  Premještanje kreveta
    •  Cirkus! Kakav dobar cirkus! Točno u srijedu
    •  Priča koja nikada nije ispričana
    •  Inkvizicija u školama: zašto smeta ženski spolni organ?
    •  Imamo Zakon o hrvatskom jeziku!
    •  Jebeni igrač
    •  Debeli dječak
    •  Tramvaj zvan čežnja
    •  Pet koncerata srpske turbofolk pjevačice u zagrebačkoj Areni

> Svi tekstovi ovog autora