autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Konac povijesti
Milan Rakovac
Baš mi se danas posrećilo, jer možeš ovaj naslov čitati kao KRAJ HISTORIJE, ali i kao njenu POVIJESNU NIT, zapravo ARIJADNINU NIT za izlaz iz labirinta. Dobro, de, ne mora baš biti niti da smo u labirintu (kamo lipe sriće!), ali da je zavrzlama – e nije ni ona. Nego je gordijski čvor, uzao, grop – pa ga ti, majčin sine, presijeci?
Možda je i srića ča uvi naš grop sve već ingropivamo, još je bolje to ča niedan se ne ufa damaskinju u šake pa sijeci. Razvuzlat se to tek-i-tak ne mre, ne?
Kabul je isto što i Berlin. Kraj historije? O ne, to bismo mi kršćani voljeli: ali ovo je početak nove historije. A mi gente della non-storia (ljudi od ne-povijesti – by Fulvio Tomizza), tješimo se da ćemo i u toj post-zgodovini biti faktori?
No, a kako sada stoje Ljubljana i Zagreb poslije Kabula? Jesu li umišljene političke hijerarhije naših metropola barem shvatile da nema ništa od njih peštansko-varšavskih (vašingtonskih) ”vlažnih snova”?
Nisu. Niti neće. Nego će i dalje nemoćno čučati u kutu Orbanovog urbi et orbi suverenizma. I sad je ova trumpasta ”nova Evropa” ne više zrno graha ispod sedam princezinih madraca, niti onaj kamenčić u damskoj, balskoj cipelici. Nego Sizifov kamen kojeg guramo i gurat ćemo uzalud u brdo, a ono će se opet stropoštati, zajedno s nama: u fojbu historijskih bezizlazja.
A izlaza ima. Zašto to Janša i Plenki već jednom ne shvate? Zašto ne vide da bi hipotetična (a ostvariva s dva potpisa dvaju premijera) jugozapadna Slavija bila europski faktor, barem zato što mimo nas ne možeš ni na istok ni na zapad ni na jug ni na sjever?
Kabul je isto što i Berlin. Kraj historije? O ne, to bismo mi kršćani voljeli: ali ovo je početak nove historije. A mi gente della non-storia (ljudi od ne-povijesti – by Fulvio Tomizza), tješimo se da ćemo i u toj post-zgodovini biti faktori?
O tome ovdje danas naglas razmišljam…
Ma kakva ”tri mora”: jedno more, Jadransko, jedne planine, Karavanke, jedna ravnica, Panonska, i jedan Balkan balkanski…
Post-yu tradicija solidarnosti spasila je iz Kabula sve (?) slovenske, hrvatske, bošnjačke, srbijanske pacifikatore i demokratizatore Afganistana: pošto su naši natovski saveznici spašavali svoje, iz prve linije Zapada, druga linija (Italija, Španjolska…) na redu je – druga.
A treća linija, balkanski čuvari sigurnosti prve i druge linije, i još zapadnjačkih kabulskih faktora, prepušteni su samima sebi. I tu su se pokazali kako treba: izvlačili su jedni druge i ukrcali se u američke avione u zadnji čas. Berlin 1945. Ili kasnije Saigon. Tripoli. Bagdad. Sarajevo…
Kabul je, naposljetku, Srebrenica kršćanske civilizacije…
I sad, kad sam već čašu-žuči-ispio-do-dna, da se vratim doma, jer samo ovdje smo, kako-tako, sigurni od svjetskih katastrofa.
A možemo li se barem mi ovdje vratiti doma, gdje smo znali stajati i opstajati u inat seriji conquista koji su nas dvije hiljade godina pokoravali, a nikad pokorili. To je jedino suvislo i važno pitanje danas za nas tu, na Jadranu, pod Alpama, na rubovima Panonske nizine, na vratima balkanskih gudura???
Zanimljiva statistička podrobnost ovih kataklizmičkih dana (za Zapad): Njemačka odmah treba 400.000 radnika. Zanimljivo. Ali toliko ljudi nema za nju više ni poststaljinistički Istok, ni Balkan?
Ima Afganistanaca, naravno. I to ne samo neuke sirotinje, nego i kvalificiranih stručnjaka, profesionalaca izobraženih (valjda?) u našim postindustrijskim profesijama minulih dvadesetak godina naše okupacije Afganistana? A Hrvatska isto sofort treba 10.000 šljakera. Odakle?
Oni će doći, i dolaze, neće ih zaustaviti ni žilet-žica ni naše paramilitarističke straže.
I zato ih treba primiti, napose mi koji smo samo kroz potonjih stotinjak godina prošli bezbrojna kabulska iskustva.
Godinama na ovim stranicama zagovaram slo-cro interesni, ekonomski savez, mimo NATO-a i mimo EU-a i daleko od orbanovskog suverenizma.
I to je šansa Ljubljane i Zagreba: konstrukcija ”zapadnoslavenskog Empireja”, kojem se divio Vasilij Aksjonov. Jesmo li sposobni za tako nešto? Narodi jesu. Vlasti nisu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
• Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima
• Rat je kao zrak i voda
• Čeka nas vruće proljeće, altroke klimatske promjene!
• Ženska prava? Općeljudska prava!
• U Istri ima mjesta za svakoga za život, rad, zaradu i provod
• Ma ča, čovik valja da vajk dela, ako ne dela, ni čovik...
• ''Sociopitalizam'' ili kraj historije
• Fast food, fast living and slow thinking
• U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente
• Čovjek protiv života vs. Čovjek za život
> Svi tekstovi ovog autora
Oznake: Berlin, Fulvio Tomizza, historija, Kabul, Milan Rakovac, Rubni zapisi, Srebrenica
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
