Jadranske historijske amnezije i revizije

Hoće li Slovenija i Hrvatska već jednom proglasiti svoj Dan sjećanja? Jer srž sadašnjih razmirica, koje na Jadranu stvaraju novi ”hladni rat”, jest baš u tome – da se mi ovdje nerado sjećamo svojih sjećanja!

I dok novi skvadristi ordiniraju po Trstu, Gorici i Krasu – i po primitivnim portalima fašistoidne novoevropske barbarije, ove 2020. kao i 1920.godine, Hrvatska i Slovenija kao da su zaboravile na svoja povijesna sjećanja. Čudna pojava: politički korektna obzirnost + antitotalitaristička amnezija?

I zato je razumno Ljubljani i Zagrebu promisliti postoje li još uopće jadranski odnosi, osim odlične gospodarske suranje (!!!) i protokola. Jer diljem Italije radikalni historijski revizionizam izjednačava (!!!) fojbe&egzodus sa Šoa (Riccordo=Memoria). Krvnik sebe izjedančava sa žrtvom?!

Naravno, tako (2020. kao 1920.) nastaju nove potencijalne kolektivne žrtve: Slovenci u Italiji, Talijani u Sloveniji i Hrvatskoj.

Kako i zašto eskalira eskalacija?

Drago Kraljević, historičar, bivši hrvatski ambasador u Rimu, Istrijan patocco&DOC, u riječkom Novom listu sažima historijat amnezije i negacija u jadranskim odnosima, citirajući: ”Nakon donošenja tog zakona (Girno del riccordo), prof. dr. A. Floramo je izjavio: ‘Eto, i mi Talijani konačno imamo Dan sjećanja, dobivši mjesto među žrtvama masakra. Šteta što je to sjećanje bez memorije.

Fašizam nije bio samo autoritarni politički režim utemeljen na rasnim zakonima, već istovremeno i sustav vjerovanja koji su mnogi građani prihvatili kao svoje. Za milijune ljudi, koji su više od dvadeset godina poistovjećivali svoja uvjerenja s fašizmom, pad režima doživljen je kao trauma

Zapravo, ako moramo pamtiti, zašto ne prisjećati se svega, do kraja, bez straha? Ne zaboraviti poniženja koja su pretrpjeli oni koji su morali promijeniti svoje ime, a koji više nisu mogli govoriti svoj jezik.?”

Moramo se prisjetiti i masovnih deportacija civila u fašističkim kampovima na Rabu, u Dalmaciji ili Gonarsu, u furlanskoj ravnici. Mnogi se više nisu vratili kući. Na rubu jama trebali bismo imati hrabrosti pozvati po imenu, jednog po jednog, svih 11.606 hrvatskih i slovenskih interniraca, uključujući mnoge žene i djecu, koji su umrli u talijanskim logorima od 1941. do 1943. godine. Istina, cijela istina, samo istina može slaviti povijest.

No, možda je problem drugi, a daleko je od istine. Motiv koji stoji iza ovog ‘Dana sjećanja’ u osnovi je drugi: to nisu ‘naši’ poginuli, već su to ‘njihovi’ mrtvi i ‘njihovo’ sjećanje koje nama ne pripada.

A Sergio Romano, ugledan talijanski pisac, dao je sljedeću izjavu: ‘Bojim se da Dan sjećanja neće biti samo dan pijeteta. On je postao povod da se ponajprije osude potomci nekadašnjeg neprijatelja, prenoseći novim naraštajima poruke mržnje…

Stoga se postavilo ozbiljno pitanje: Što je fašizam ostavio u naslijeđe s motrišta mentaliteta, društvenih vrijednosti i političke kulture?

Fašizam nije bio samo autoritarni politički režim utemeljen na rasnim zakonima, već istovremeno i sustav vjerovanja koji su mnogi građani prihvatili kao svoje.

Za milijune ljudi, koji su više od dvadeset godina poistovjećivali svoja uvjerenja s fašizmom, pad režima doživljen je kao trauma.

Suočeni s realnom situacijom u zemlji, demokršćani, liberali, socijalisti, ali i komunistička ljevica – koja je u početku najviše inzistirala na drastičnom kažnjavanju fašističkih zločina, ocijenili su da je najbolje odustati od progona zločinaca jer bi ishod možda bio neizvjestan i rizičan?

Stoga je postignut politički konsenzus oko načina ostvarivanja tzv. ‘nacionalne pomirbe’, koja – s obzirom na način kako je dogovorena, nosi sa sobom veliku konfuziju i visoku razinu rizika….

Laura Boldrini – predsjednica Zastupničkog doma talijanskog Parlamenta (Camera), konačno je 2016. godine, obzanila veliki povijesni događaj: ”Skinimo oznaku državne tajne s 13.000 stranica koje govore o zločinima koji su počinili nacisti i fašisti tijekom Drugog svjetskog rata. Istinski demokratska zemlja kao Italija, ne smije se bojati svoje prošlosti…”.

Hoće li Slovenija i Hrvatska već jednom proglasiti svoj Dan sjećanja? Jer srž sadašnjih razmirica, koje na Jadranu stvaraju novi ”hladni rat”, jest baš u tome – da se mi ovdje nerado sjećamo svojih sjećanja!

Historičar Ivo Goldstein: ”Valja komemorirati nevine žrtve, ali valja istovremeno i znati tko je u svim tim događajima bio na pravoj, a tko na krivoj strani. Fašistički je režim, kao što sam pokazao, počinio niz neoprostivih stvari. Ciklus zločina nije počeo likvidacijama u rujnu 1943., nego uvođenjem terora praktički četvrt stoljeća ranije. Politika je trebala djelovati tako da smiruje, a ne podiže tenzije…”.

Historičar Davor Mandić: ”Neupitno je da povijest Talijana kao i zlosretna događanja na istarskom prostoru tijekom Drugoga svjetskoga rata predstavljaju jedno zasebno poglavlje u kulturi i povijesti, ali pripada i zajedničkom povijesnom naslijeđu Hrvatske, Slovenije i Italije. Treba zato poštivati pravo na sjećanje i na nepravde koje su mnogima nanesene. Žrtve zločina moraju biti priznate u najmanju ruku kao opomena za budućnost, ali sjećanja ne smiju biti primjer kako povijesne tragedije koristiti u političke svrhe”.

Iskreno, moramo ”ustati i šutjeti” (Karl Krauss), napose intelektulaci s granice, jer iznad nacije i države ovdje u trokutu Trst-Rijeka-Pula, znali smo postaviti čovjeka. I to je primaran zadatak nas frontijerista i konvivencionista, S KOJIM SMO ZNALI OPERIRATI I U TEŽIM VREMENIMA.

I sad kao nekada trebaju nam tople duše i hladna pamet.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima
    •  Rat je kao zrak i voda
    •  Čeka nas vruće proljeće, altroke klimatske promjene!
    •  Ženska prava? Općeljudska prava!
    •  U Istri ima mjesta za svakoga za život, rad, zaradu i provod
    •  Ma ča, čovik valja da vajk dela, ako ne dela, ni čovik...
    •  ''Sociopitalizam'' ili kraj historije
    •  Fast food, fast living and slow thinking
    •  U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente
    •  Čovjek protiv života vs. Čovjek za život

> Svi tekstovi ovog autora