Industrija kičastog adventa isključuje duhovnu poruku došašća

Adventus je latinski izraz koji je u starom Rimu rabljen kao oznaka za svečanu paradu slavnog ulaska cara u grad nakon vojne pobjede. Adventus je kao pobjednički povratak osim javne proslave obilježen i posebnom kovanicom ili medaljonom.

Kršćani su kasnije riječ advent(us) preuzeli dajući joj novo značenje koje upućuje na predbožićno iščekivanje dolaska Isusa Krista. Radi se o vremenu duhovne pripreme u ozračju radosti i nade. Ti rani kršćani nisu slavili ni došašće niti Božić.

Nakon konstantinovskog prevrata, kojim je prestalo progonstvo kršćana i Teodezijevog edikta, kojim je 380. godine kršćanstvo proglašeno državnom religijom, dolazi do odmaka od poganskih slavlja i običaja.

U poganskom Rimu se 25. prosinca slavilo rođenje boga nepobjedivog Sunca (Nativitas Solis Invicti). Crkva je taj poganski blagdan zamijenila proslavom rođenja Isusa Krista, koji je inače prema svetopisamskom iskazu posljednjeg proroka (Malahije) bio protumačen i prihvaćen kao Božansko Sunce s visine.

Došašće se počelo slaviti u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić na blagdan sv. Martina 11. studenog nazvavši ga pokorničkim vremenom. Naredio je da se posti tri dana svakog tjedna sve do Božića. Slično korizmenom vremenu Perpetuo je uveo ”Četrdesetdnevni post sv. Martina”

Došašće se počelo slaviti u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić na blagdan sv. Martina 11. studenog nazvavši ga pokorničkim vremenom. Naredio je da se posti tri dana svakog tjedna sve do Božića. Slično korizmenom vremenu Perpetuo je uveo ”Četrdesetdnevni post sv. Martina”.

Stoljeće kasnije papa Grgur Veliki skratio je došašće na četiri tjedna i ukinuo dotadašnja striktna pravila za suzdržavanje od jedenja mesa i mliječnih proizvoda. Ostalo je međutim sve do danas razdoblje došašća kao vrijeme suzdržavanja od velikih gozbi i pretjeranih slavlja.

Advent u suvremenom Zagrebu i drugdje (osim u vrijeme sadašnje pandemije) označava jednu masovnu predstavu kič industrije koja svojim izrazito konzumerističkim naglaskom isključuje svaku mogućnost poveznice s duhovnom porukom došašća.

Kronološki gledano gospodarsko-turistički kič adventa zapravo je kapitalistička eksploatacija kršćanskog predbožićnog iščekivanja. Naglasak je na potrošnji nasuprot pobožnosti, na uživanju umjesto skrušenosti, na površnom sjaju umjesto preobražavajućeg svjetla.

Vrijeme adventa ukazuje na svjetlo koje je Isus Krist donio na svijet i na nadu koja se u kršćanstvu s time povezuje. Ono prkosi svim ljudskim neprijateljstvima vjerom da širenje svjetla protjeruje tamu i pokazuje put iz robovanja sebi i grijehu u novi život slobode i radosti.

Nastanak i tradicija adventskog vijenca neraskidivo su vezani uz djelatnost jednog od najkreativnijih i najproduktivnijih evangeličkih teologa i pastora 19. stoljeća. Johann Hinrich Wichern (1808. – 1881.) je, po mišljenju njegovih profesora, imao potencijal da postane jedan od najvećih i najutjecajnijih teologa svoga vremena.

Ali kako je 1951. godine izjavio Theodor Heuss, savezni predsjednik Njemačke: ”Wichern nije imao vremena da postane veliki teolog jer se žurio da bude dobar kršćanin”.

Wichernov je životni put, međutim, predodredilo osobno iskustvo iz rane mladosti. Bio je najstariji sin velike obitelji s osmero djece. Otac mu je umro kada je imao petnaest godina pa se morao zaposliti kako bi svojoj majci pomogao da prehrani siromašnu obitelj.

Preko dana je obavljao mnoge teške poslove i usput podučavao klavir, a noći je provodio u učenju. Uz mnoge osobne žrtve završio je gimnaziju, a uz pomoć stipendije za nadarenu djecu vrlo je uspješno studirao teologiju na tada najboljim njemačkim sveučilištima u Göttingenu i Berlinu. Nakon studija se zaposlio kao učitelj i počeo se baviti misionarskim radom.

Najznačajniju prekretnicu u njegovu životu predstavlja osobno iskustvo duhovnog preporoda, odnosno obraćenja, koje je doživio kao šesnaestogodišnjak.

U svom dnevniku je zabilježio: ”Do prodora je došlo jedne večeri kada me je Duh Božji počeo iznova rađati… Po svjetlu Evanđelja postao sam novi čovjek s novim pogledom na znanost i obrazovanje i općim napretkom na svim područjima života”.

U to je vrijeme došlo i do sudbonosnog susreta s Johannesom Claudiusom, sinom pjesnika Matthiasa Claudiusa i do njihove zajedničke spoznaje ”da imamo jednog Boga koji nas neizrecivo ljubi i želi nas posvetiti”. Od tada je krenuo putem duhovnog probuđenja u potpunom predanju Bogu u posvećenom životu i požrtvovnom služenju najpotrebitijima.

Advent u suvremenom Zagrebu i drugdje (osim u vrijeme sadašnje pandemije) označava jednu masovnu predstavu kič industrije koja svojim izrazito konzumerističkim naglaskom isključuje svaku mogućnost poveznice s duhovnom porukom došašća

Bio je duboko potresen dok je u svom Hamburgu obilazio najsiromašnija predgrađa i susretao stotine mladih beskućnika u krajnjoj bijedi i bolestima za koje nitko nije mario.

Potaknut kršćanskom ljubavlju osnovao je 1833. godine prvo prihvatilište u takozvanoj Trošnoj kući (Rauhes Haus), u koju je osobno uselio skupa sa svojih prvih dvanaest štićenika – siromašnih dječaka koje je pokupio s ulice.

Pod Wichernovim vodstvom slijedilo je osnivanje drugih brojnih sirotišta i prihvatilišta u Hamburgu i drugim gradovima, prepoznatljivih kao ”kuće spasa”.

Rad spašavanja i obrazovanja siromašne mladeži brzo je napredovao i postao naširoko prepoznatljiv. Wichern je neumorno putovao Njemačkom, propovijedao i osnivao bolnice, škole, prihvatilišta i odgojne domove.

Postao je osnivač glasovite Nutarnje misije (Innere Mission) koju se u cijeloj Njemačkoj cijenilo kao spasonosnu ustanovu.

Pokrenuo je i značajne reforme zatvorskog sustava kako bi kaznene ustanove postale sve više odgojne. Na njegov poticaj je protestantska sinoda Wittenberga ustanovila središnji odbor za domaću misiju.

Podržavala ga je kraljevska obitelj, a pruska vlada ga je 1851. godine imenovala državnim inspektorom za zatvore i popravne domove te 1858. generalnim superintendantom.

Pokrenuo je i uređivao dva periodička lista te napisao nekoliko knjiga poglavito o nutarnjoj misiji, reformi zatvorskog sustava i službi žena u crkvi.

Brzorastuća i naširoko prihvaćena Wichernova Nutarnja misija prerasla je u službenu nacionalnu ustanovu Evangeličke crkve u Njemačkoj pod nazivom Diakonie Deutschland. Danas je to ogromna djelatnost na koju se ugledao sa sličnom funkcijom i Caritas u Katoličkoj crkvi.

Danas njemačka Diakonia nudi 31.594 programa s ukupnim kapacitetom od 1.174.765 kreveta za njegu i pripomoć najpotrebitijima. U njegovim ustanovama radi oko 599.300 kvalificiranih suradnika i suradnica motiviranih istom ljubavlju koja je pokrenula njihova genijalnog utemeljitelja pastora Wicherna.

Wichern je u svom prvom domu za siročad (Trošnoj kući) svake godine u vrijeme došašća za svoje štićenike organizirao posebne molitve uz čitanje prikladnih biblijskih tekstova.

Iz njegova dnevnika saznajemo da je nestrpljivoj djeci htio došašće učiniti ljepšim te je 1838. godine na jedan veliki drveni kotač stavio dvadeset malih crvenih svijeća za svaki dan u tjednu i četiri velike bijele svijeće za svaku od predbožićnih nedjelja.

”Wichern nije imao vremena da postane veliki teolog jer se žurio da bude dobar kršćanin”

Taj se obred paljenja svijeća ponavljao svake godine, a Wichernovi štićenici su od 1851. drveni vijenac počeli ukrašavati zimzelenim grančicama.

Običaj se brzo proširio po evangeličkim obiteljima u Njemačkoj, a zatim i u druge zemlje i diljem zapadnog svijeta. Krajem 19. stoljeća prešlo se na četiri svijeće za četiri nedjelje došašća. U pravom ekumenskom duhu su nakon Prvog svjetskog rata i katolici prihvatili izradu i pobožnost uz adventske vijence.

Simbolika adventskog vijenca je višestruka. Krug vijenca ukazuje na beskonačnu vječnost i znak je Božje vjernosti obećanjima koje je dao ljudima. Vijenac je u staro vrijeme bio znak pobjede i u kršćanstvu upućuje na Kristovu žrtvu i spasenje.

Svijeće se pale kao izraz radosti zbog Isusova rođenja, a njihovo postupno paljenje je znak približavanja Božića. Paljenje prve svijeće simbolizira nadu i vjeru, paljenje druge mir, treće ljubav, a paljenje posljednje je simbol radosti.

Izumitelj adventskog vijenca zbog svojih mnogobrojnih zasluga na području humanitarne misije i društvenih reformi svrstan je među najveće i najzaslužnije Nijemce. Po Wichernu su imenovane brojne ustanove i ulice u njemačkim gradovima.

Na sve to nas svake godine podsjeća i tradicionalni Wichernov adventski vijenac (Wichern-Adventskranz) koji svečano uručuje predsjednik Diakonije vodstvu njemačkog Bundestaga (parlamenta) uz počast radu parlamenta i znak zahvalnosti njegovim članovima za konstruktivnu suradnju.

(Za sve one koji čitaju njemački i žele saznati više i podrobnije o čovjeku koji je za Nijemce jednostavno Vater der Diakonie, preporučam knjigu Uwea Birnsteina: ”Der Erzieher – Wie Johann Hinrich Wichern Kinder und Kirche retten wollte”).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima
    •  Molitva: Neka nas kroz 2024. prate pax et bonum
    •  Mir Božji – Hristos se rodi!
    •  O Božiću treba razmišljati kao o središtu ljudske povijesti
    •  Volonteri su dragovoljni dobrohotnici
    •  Još jednom o duhovnim (pro)buđenjima
    •  Suvremena Amerika je nezamisliva bez duhovnih probuđenja
    •  Protiv svakog nasilja, posebno nasilja nad ženama i djecom

> Svi tekstovi ovog autora