Hrvati pretjeruju u svojatanju svetog Jeronima

Ispred zgrade hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu nalazi se Meštrovićev sjajni spomenik svetom Jeronimu. Jeronim sjedi s glavom oslonjenom na desnu ruku dok mu je lijeva ruka na Bibliji, koju drži u krilu na koljenima.

Svim znalcima je odmah jasno da je taj znameniti spomenik na najvažnijem hrvatskom prostoru u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država u funkciji promocije hrvatskog identiteta i ”marketinga” zemlje ”u kojoj je rođen”.

Na jednom primanju u veleposlanstvu neki su se gosti, a i sam veleposlanik, iznenadili što sam u kratkom osvrtu na Meštrovića i njegov prelijepi spomenik kao kratku fusnotu dodao kako ipak treba naglasiti istinu da Jeronim nije bio Hrvat. Meštrović da, Jeronim ne.

Uvijek sam podržavao brendiranje imidža i svekoliku međunarodnu promociju Lijepe Naše jer ona je odista prelijepa, a meni i najdraža zemlja na svijetu. Zemlja prepoznatljiva kao – kako se na moju sugestiju vrtjela jedna američka turistička reklama – land of colourful history, cleanest air and cleanest water.

Prvu ovogodišnju kolumnu objavljenu na Autografu (5. siječnja) naslovio sam ”Hrvatski velikani: jedan promašaj i jedan propust”.

Rimljanin ili možda romanizirani Ilir, sveti Jeronim, koliko god bio popularan među Hrvatima (i sjajnoj nedavnoj biografiji Slobodana Prosperova Novaka usprkos) nikako ne može bez etničko–lingvističkog nasilja biti proglašen Hrvatom

U toj sam kolumni pozdravio i podržao inicijativu Večernjeg lista i veliki multimedijski projekt ”Hrvati koji su mijenjali svijet”.

Popularizacija imena i djela najuspješnijih hrvatskih velikana doista je nužna jer se ova mala zemlja može dičiti mnogim uspješnim znanstvenicima, inovatorima i piscima, pa i kreativnim teolozima kao što je Osječanin Miroslav Volf na sveučilištu Yale.

Podsjetimo se: na slavnoj Večernjakovoj listi dvanaestorice hrvatskih velikana našli su se: Ruđer Bošković, Faust Vrančić, Sveti Jeronim, Nikola Tesla, Andrija Štampar, Ivana Brlić-Mažuranić, Andrija Mohorovičić, Ivo Andrić, Julije Klović, Marko Marulić, Ivan Meštrović i Marko Polo.

Moj prigovor uglednim izbornicima odnosio se na pohrvaćenje svetog Jeronima. O Nikoli Tesli se može raspravljati, a o Marku Polu koju riječ kasnije.

Sveti Jeronim (Jerolim) je rođen na području nekadašnje rimske provincije Dalmacije sredinom četvrtog stoljeća. Hrvati su na te prostore stigli četvrt tisućljeća kasnije. U toj rimskoj pokrajini je nešto ranije rođen i car Dioklecijan, a Dalmaciju imenom spominje već apostol Pavao u Novome zavjetu.

Rimljanin ili možda romanizirani Ilir, sveti Jeronim, koliko god bio popularan među Hrvatima (i sjajnoj nedavnoj biografiji Slobodana Prosperova Novaka usprkos) nikako ne može bez etničko-lingvističkog nasilja biti proglašen Hrvatom.

Time ne osporavamo njegov utjecaj, u širem i rastegnutom smislu te riječi, na kasniju hrvatsku povijest, kršćanstvo i kulturu te držimo da njegovu značajnu obljetnica treba dostojno obilježiti. Radi se ipak o, iako predhrvatskom, velikanu koji je rođen na ovom geografskom prostoru.

To je bio promašaj spomrnut u naslovu navedenea kolumne iako se zapravo radi o dva promašaja jer ista argumentacija važi i za kasnijeg Marka Pola, svjetski poznatog istraživača i putopisca koji je vjerojatno (?) rođen (1254.) u gradiću Korčuli, ali je po nacionalnosti bio Venecijanac, dakle Talijan. Nikako veliki Hrvat! Iako su u to vrijeme Hrvati već nekoliko stoljeća boravili na ovim prostorima.

Jeronim (Sophronius Eusebius Hieronymus) je rođen vjerojatno 347. godine u Stridonu. O svojem rodnom gradu kasnije piše da je nekoć ”bio granica Dalmacije i Panonije”.

Primio je sjajno klasično obrazovanje već prije svog obraćenja i krštenja u 18. godini života. Bibliju je na latinski počeo prevoditi u Rimu pod pokroviteljstvom pape Damasa I., nakon čije smrti je prognan iz Rima te kao asket i jezikoslovac nakon 20 godina rada prijevod dovršava u Betlehemu, gdje je i umro 30. rujna 420. godine.

Nedavno obilježavanje 1600. obljetnice Jeronimove smrti dostojno je obilježeno, kao što i zaslužuje čovjek koji je proglašen zaštitnikom bibličara, književnika, arheologa, knjižničara, arhivista, prevoditelja, studenata, a nadasve rodne mu Dalmacije.

Tom se prigodom posebnim apelom javio i papa Franjo. Zaslužuje da ga citiramo:

Ja bih ipak inzistirao na traganju za istinom i ustrajao na tome da kao narod svoju povijest i vjeru ne temeljimo na mitovima i legendama nego na povijesno provjerljivim činjenicama

”Danas sam potpisao apostolsko pismo Sacrae Scripturae affectus o 1600. obljetnici smrti svetoga Jeronima. Neka primjer toga velikog crkvenog naučitelja i oca, koji je Bibliju stavio u središte svoga života, pobudi u svima obnovljenu ljubav prema Svetome Pismu i želju da živimo u osobnom dijalogu s Božjom riječju.”

Hrvatska pošta je obljetnicu obilježila prekrasnom prigodnom poštanskom markom, a znanstvenici su mu se potkraj rujna odužili Međunarodnim znanstvenim skupom u Splitu, na kojem je sudjelovalo tridesetak izlagača iz Hrvatske i svijeta.

Nezaobilazni Slobodan Prosperov Novak je prigodom obljetnice napisao zanimljivu biografiju ”Sveti Jeronim Dalmatinac”, kojom je istakao mjesto koje je Jeronim (ne)zasluženo dobio u povijesti hrvatske kulture.

Za mene je intrigantna završna bilješka u kojoj pod naslovom ”Pisac o ovoj knjizi” Prosperov Novak prepričava razgovor s nedavno preminulim akademikom Radoslavom Katičićem. Na opasku da mnogo toga vezanog uz svetog Jeronima pripada legendi, akademik Katičić je navodno uzvratio: ”Mladi prijatelju, gotovo uvijek u legendi ima više istine nego u istini samoj”.

Uz sav respekt prema hodajućoj enciklopediji i našem najuglednijem akademiku te kontekstualno opravdanoj relativizaciji takve tvrdnje, ja bih ipak inzistirao na traganju za istinom i ustrajao na tome da kao narod svoju povijest i vjeru ne temeljimo na mitovima i legendama nego na povijesno provjerljivim činjenicama.

A činjenice govore da se izuzetno papinsko dopuštenje Hrvatima da liturgiju održavaju na narodnom jeziku (umjesto inače posvuda obvezatnog latinskog) zapravo temelji na povijesnom falsifikatu poveznice između svetog Jeronima i glagoljice.

Radi se o svojevrsnoj ”diplomatskoj dosjetki” senjskog biskupa Filipa, kojemu papa Inocent IV. dana 29. ožujka 1248. godine u odgovoru na izgubljeni Filipov dopis potvrđuje kako ”u Slavoniji ima posebno pismo, za koje svećenstvo one zemlje tvrdi da ga ima od blaženog Jeronima te se njime služi u vršenju bogoslužja”.

Tako je na temelju neospornog autoriteta svetog Jeronima, autora glasovite Vulgate, glagoljica kao njegov navodni izum dobila izuzetno odobrenje da se kao slavenski jezik koristi u bogoslužjima. Jeronim je tako na široka vrata ušao u povijest hrvatske književnosti (vidi Marulić i drugi) i likovne umjetnosti, a po njemu je imenovano bezbroj crkava, ustanova i zavoda.

Tako je već u 15. stoljeću gostinjac za hodočasnike iz Dalmacije i Hrvatske (kasniji glasoviti Zavod) imenovan po najpoznatijem Dalmatincu, a njegovo ime je 1868. godine uzelo i Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima.

U tom kontekstu, a u svjetlu dvostruke Vlačićeve obljetnice (1520. – 1575.), zanimljivo je konstatirati kako su hrvatski protestanti u potrazi za opravdanjem uporabe narodnog jezika i pisma otkrili Jeronima.

Matija Vlačić Ilirik je dobro poznavao Jeronimove spise te ih je obilato koristio u svojim najpoznatijim djelima. Protestantima je Jeronim blizak i po tome što je inzistirao na prijevodu Staroga zavjeta iz izvornog hebrejskog jezika, umjesto Septuaginte (grčkog prijevoda) te što je njegov starozavjetni kanon na temelju istih načela istovjetan s protestantskim, to jest bez apokrifnih (tzv. deuterokanonskih) knjiga.

Poznate su i njegove oštre polemike sa svetim Augustinom jer su se po tim pitanjima razmimoilazili. Stoga ne čudi da se protestanti, što se teologije tiče, više oslanjaju na Augustina iako je bibličarima bliži i prihvatljiviji Dalmatinac Jeronim.

Činjenice govore da se izuzetno papinsko dopuštenje Hrvatima da liturgiju održavaju na narodnom jeziku (umjesto inače posvuda obvezatnog latinskog) zapravo temelji na povijesnom falsifikatu poveznice između svetog Jeronima i glagoljice

Vlačić u monumentalnom ”Katalogu svjedoka istine” (Catalogus testium veritatis, 1556.) među prve kritičare pape i one koji su se suprotstavljali ”zabludama papinstva” svrstava svetog Jeronima kojemu posvećuje 23. poglavlje rasprave.

Vlačić se Jeronimovim tekstovima, posebice biblijskim komentarima, koristi i u svom djelu ”Ključ Svetoga pisma” (Clavis Scripturae Sacre, 1567.), koje je postalo temeljem protestantske (i šire) biblijske hermeneutike.

Hrvati su u svojoj povijesti (pre)često, i to sve do 19. stoljeća, posezali za takozvanom jeronimskom teorijom nastanka glagoljice skrivajući se iza velikog autoriteta sveca koji je rođen u Dalmaciji, a proslavio se Vulgatom, glasovitim prijevodom Biblije na latinski jezik.

Tom autoritetu i apokrifnom argumentu se ni Rim nije mogao suprotstaviti pa su glagoljaši dobili zeleno svjetlo da se Bogu mole i pjevaju na svom (prilagođenom crkveno-slavenskom) jeziku.

Tu je tezu definitivno opovrgnuo Franjo Rački 1861. godine djelom ”Pismo slovjensko”. Pojednostavljeno, rečeno je kako Jeronim nije mogao biti autor glagoljice, koja je kao pismo ušla u uporabu tek 800 godina nakon njegove smrti.

Polemički rečeno: Hrvati glagoljaši i njihovi biskupi prevarili su slabo informiranog papu lažnim tvrdnjama o Jeronimovu autorstvu glagoljice kako bi zadržali privilegij glagoljanja, a istovremeno bili zaštićeni od sumnji za heretičnost te od mogućih zabrana i represija.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima
    •  Molitva: Neka nas kroz 2024. prate pax et bonum
    •  Mir Božji – Hristos se rodi!
    •  O Božiću treba razmišljati kao o središtu ljudske povijesti
    •  Volonteri su dragovoljni dobrohotnici
    •  Još jednom o duhovnim (pro)buđenjima
    •  Suvremena Amerika je nezamisliva bez duhovnih probuđenja
    •  Protiv svakog nasilja, posebno nasilja nad ženama i djecom

> Svi tekstovi ovog autora