Hajka na Porfirija podsjeća na hajku na Jorgea Bergoglija

Već nekoliko dana slušamo/čitamo reakcije na izbor dosadašnjeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija (Prvoslava) Perića za novog patrijarha Srpske Pravoslavne Crkve. Kako to već na Balkanu biva (a živimo, ne zavaravajmo se – na Balkanu, barem što se mentalnog sklopa tiče), komentari se promeću u kritike, vrijeđanja, pljuvanja, ostrašćene rasprave, nekritične opservacije, zamjenu teza, prebacivanje težišta na dobro poznate i prožvakane teme koje već desetljećima opterećuju naše/a društvo/a.

U svemu tome pažljivo će uho/oko prepoznati suštinsko nepoznavanje religije (i pravoslavlja i katolištva), ideološku pozadinu brojnih (ne svih) komentara, političku, religijsku i nacionalnu obojenost brojnih tekstova koji se pišu i govore o novoizabranom patrijarhu Porfiriju.

Novom patrijarhu nitko ne može osporiti akademsku relevantnost, duhovnu izgrađenost, diplomatsku vještinu i ljudsku širinu. To će posvjedočiti svi koji su ga upoznali, kao i oni koji su se susretali s bilo kojim vidom njegovog djelovanja.

Poruke koje je upućivao kao episkop jegarski, a zatim mitropolit zagrebačko-ljubljanski, odisale su idejom o razumijevanju, suživotu i uzajamnom poštovanju. Teško bi bilo misliti da bi episkop-mitropolit Porfirije mislio drugačije. Štoviše, njegovo je djelovanje to posvjedočilo, osobito nakon potresa na banijskom području.

O patrijarhu Porfiriju možda najbolje svjedoče reakcije iz radikalnih nacionalno-političko-crkvenih krugova. Za radikale u srpskom političkom i crkvenom životu patrijarh Porfirije nije dovoljno dobar Srbin ni pravoslavac, za one u hrvatskom je četnik koji pjeva o popu Đujiću.

Taj dijalog, posebno katoličko–pravoslavni, kontekst je u kojemu je jedino moguće razmatrati pitanje raščišćavanja sporova oko ispravnog vrednovanja uloge Alojzija Stepinca u ovdašnjoj povijesti, bez međusobnih optuživanja, sotoniziranja ili svaljivanja povijesne krivnje radi zauzimanja neke “povoljnije” startne pozicije za budućnost

Sve to podsjeća na Nazarećanina kojega su Židovi izdali, a Rimljani pogubili. Jer prvima nije bio dovoljno dobar Židov, a drugima dovoljno dobar podanik Carstva.

U tom kontekstu će iole misleći čovjek razumjeti da su takve objede (od radikalnih struja) samo potvrda kvaliteta onoga tko im se našao na meti. Krajnost nikad ne trpi umjerenost. Jer je umjerenost prokazuje kao krajnost.

Određeni stupanj rezerviranosti u dijelu srbijanskih medija i društva prema rezultatu izbora Porfirija za patrijarha SPC svjedoči o percepciji dosadašnjeg zagrebačko-ljubljanskog mitropolita kao različite osobnosti, a time i crkveno-političke retorike i djelovanja, u odnosu na svoje prethodnike (različito ne znači i suprotstavljeno).

To se može ocijeniti samo kao infantilno i ideološki ostrašćeno rezoniranje umova koji nisu sposobni vidjeti dalje od vlastitog nosa, što – uostalom – za sve radikalne skupine u bilo kojem društvenom vidu i nije iznenađenje.

To donekle podsjeća na hajku braće jednako skučena srca poslije izbora Jorgea Bergoglia za rimskog biskupa – papu. Širina srca (ne) omogućuje širinu uma.

U izboru Porfirija Perića za patrijarha SPC uočavaju se prvi dašci povjetarca koji bi (nadamo se) mogao (i trebao) u ovu pomjesnu Pravoslavnu Crkvu donijeti novu svježinu, koja je nužno potrebna kako bi SPC uspješno odgovorila za izazove suvremenog društva i vremena.

Naravno, nije moguće misliti SPC bez simbioze njezine misli sa srpskim narodom, svetim Savom i Kosovom i Metohijom. Tko poznaje pravoslavlje, to će mu biti sasvim jasno i opravdano. Zato je i očekivano i ni malo iznenađujuće da Porfirije u početku svoje službe govori o svom narodu i Kosovu.

I nije mu zamjeriti. A i ne treba.

Da je potpisnik ovih redaka Srbin i pravoslavac na Porfirijevom mjestu, vjerojatno bi isto zborio. Nitko nema pravo odreći Srbima misao da je Kosovo ključni dio njihovog identiteta.

U tom smislu su Porfirijeve izjave očekivane i u skladu s njegovim nacionalnim i crkvenim identitetom. To mu nitko nema pravo zamjeriti.

Jednako tako, i video snimak na kojem novi srpski patrijarh tobože pjeva četničku pjesmu treba shvatiti u kontekstu trenutka, po onoj narodnoj: “U dobrom društvu se i pop oženi!” Teško je moguće da bi to bio odraz njegovih političkih stremljenja, kao što ga optužuju neki kojima pravoslavni episkop nužno mora biti i četnik.

Da je potpisnik ovih redaka Srbin i pravoslavac na Porfirijevom mjestu, vjerojatno bi isto zborio. Nitko nema pravo odreći Srbima misao da je Kosovo ključni dio njihovog identiteta

Patrijarh srpski Porfirije u svojoj episkopskoj/mitropolitskoj službi pokazao se kao čovjek dijaloga. Vjerovati je da će se takav stav pozitivno odraziti na međureligijski dijalog na ovim prostorima, dijalog koji je do sada bio tek nešto više od puke uljudbe.

Svjedoci smo koliko je to važno pitanje u temelju trajnog mira na Balkanu.

Taj dijalog, posebno katoličko-pravoslavni, kontekst je u kojemu je jedino moguće razmatrati pitanje raščišćavanja sporova oko ispravnog vrednovanja uloge Alojzija Stepinca u ovdašnjoj povijesti, bez međusobnih optuživanja, sotoniziranja ili svaljivanja povijesne krivnje radi zauzimanja neke “povoljnije” startne pozicije za budućnost.

Sve ove, i mnoge druge teme koje nije moguće dotaknuti u kratkom osvrtu, breme su koje je Prvoslav Perić – patrijarh Porfirije, pristankom na izbor za nasljednika sv. Save preuzeo na svoja ramena.

Bilo bi krajnje neljudski podmetati mu klipove pod noge u tom poslanju.

U nošenju tog bremena prvi su mu suradnici pravoslavni vladike, svećenici, monasi i vjernici. Neka ga prate molitve i svih nas nepravoslavnih! U tome će se očitovati, među ostalim, i naša ljudskost i vjera.

Axios – dostojan je! Na mnoga ljeta, svjatijejšem patrijarhu Porfiriju!

(Prenosimo sa autorova FB profila s njegovim dopuštenjem).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
    •  Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
    •  Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
    •  Veliki Bog među svojima
    •  Čovještvo kao Božja norma
    •  Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga
    •  Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura
    •  Crkva sutrašnjice
    •  Božji šator među ljudima
    •  Razapinju u današnjim Magdalenama onog na križu oko vrata

> Svi tekstovi ovog autora