autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Erdoğanov balkanski krug kredom

AUTOR: Milan Rakovac / 15.09.2022.

Milan Rakovac

Opisao nas je i opjevao Johnny Štulić, prije četrdesetak godina, kad je Azra žarila i palila Jugoslavijom. Ali. Sad je ”post Jugoslavija”, i Johnny opet maršira muzikom i riječima, kao škotski gajdaši, koji su usred bitke za Normandiju u svom povijesnome slow march marširali i svirali smireno kroz kišu metaka i šrapnela.

Pjevala nam Azra ono što je onda bilo, a to je i ono što je sada. Ono što smo i sada:

”…mi smo ljudi cigani sudbinom prokleti

uvijek neko oko nas dođe pa nam prijeti

ni bendovi više nisu kao što su bili

moj se amaterski priprema da snimi

balkane balkane moj budi mi silan i dobro mi stoj”.

AVALA JE SILAN Balkan, ali ne stoji dobro, ali barem je Erdoğan nešto naučio iz pjesme o smrti slavnoga sultana Sulejmana:

Razbolje se sultan Sulejmane aman aman padišah

Sedmog dana šehri Ramazana aman aman Ramazana

Pitao ga sine Ibrahime aman aman Ibrahime

O moj babo sultan Sulejmane aman aman Sulejmane

Je l’ ti žao babo umrijeti aman aman umrijeti?

Je l’ ti žao carstva i Stambola aman aman i Stambola?

Odgovara sultan Sulejmane aman aman padišah

O moj mladi sine Ibrahime aman aman Ibrahime

Nije meni žao umrijeti aman aman umrijeti

Nit’ mi žao carstva ni Stambola aman aman ni Stambola

Već mi žao šeher Bosnu ostaviti Bosnu ostaviti.

Eto ti ga, vraže, velikom sultanu Sulejmanu u smrtnu uru nije teško mrijeti, no žali jadan što Bosne više vidjet neće.

E zato je R. T. Erdoğan naučio povijest i eto ga s nama i pred nama zadivljenim kaurima: aman, aman, aman!

Pa onda, kako stoji Balkan u svojoj postjugoslavenskoj posthistoriji?

Jedan Balkanac, Euroazijac došao nam je slikovito i jasno ukazati na to ”ki smo, ča smo, kamo gremo”, kako sam za slavni zagrebački tjednik Danas bio naslovio seriju feljtona u osvite sumraka 90-ih godina pradavnih.

Recep Tayyip Erdoğan stvorio je novu Tursku, autokrat, čovjek vjere, kojem pripisuju ”osmanizam”, pokret s kraja 19. stoljeća, s idejom asimiliranja neturskih naroda pod turskom vlašću…

Minulih dana načinio je dojmljiv krug Balkanom, gdje su ga moćnici BiH, Srbije pa Hrvatske dočekali kao malo kojeg državnika (doduše, malo tko nam i dolazi!), tepajući mu (Vučić i Milanović) DRAGI PRIJATELJU. ZANIMLJIVO, štoviše POUČNO.

Osobito Sisak, pravi trijumf za Erdoğana, s impozantnim Muslimanskim centrom koji nosi njegovo ime.

Sjetih se bitke kod Siska, 1593. godine, prve ozbiljne pobjede kršćanskih vojski nad turskom vojskom, kada je prvi put nakon Kosova uspostavljena izvjesna vojna ravnoteža.

Sada se Turska vratila, ”osvojila” Sisak (nisu li navodnici suvišni?), pa bome i Beograd i Zagreb, ako je već Sarajevo njegova posve solidna balkanska baza.

Erdoğan je oko Balkana ucrtao čuveni ”kavkaski krug kredom” (Brechtova istoimena drama i danas je na kazališnim repertoarima). Kavkaz i Balkan, na rubu Europe, na rubu Azije, trideset godina ratovanja.

A kavkaski krug kredom jest jazidska mudrost: ”Ako oko Jazida nacrtaš krug u zemlji on ne može izići van kruga. Sve dok netko ne izbriše dio kruga”.

Jazidi, kurdski narod čiju vjeru odbacuju i muslimani i kršćani, kao što i Jazidi u svom monoteizmu (ni milijun ljudi rasutih od Iraka do Kavkaza) odbacuju sve druge vjere. I zato su od svih omraženi i proganjani…

A Erdoğan kredom opisuje krug oko balkanskih državica.

Britki historičar Dragan Markovina slikovito sažima septembarsku reconquistu Balkana:

”Promatrajući regionalno trostruko putovanje turskog predsjednika Erdoğana po središnjim postjugoslavenskim zemljama Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, prvo što čovjeku padne na pamet je nada da će Elvis J. Kurtovich pronaći inspiraciju za nastavak vanvremenskog hita ”Heile Selasie”. Jer je pompoznost kojom je Erdoğan dočekan u svim spomenutim zemljama doista usporediva jedino sa svojevremenim dolaskom etiopskog cara i posredno s Titovim ukazanjima diljem zemlje, što je ionako stajalo u podtekstu kultne pjesme.

Nema, naravno, nikakve sumnje da turski predsjednik jest bitan regionalni, pa i europski faktor, i da su i on i Turska možda i najbolje prošli u novom geopolitičkom miješanju karata nakon napada Rusije na Ukrajinu. Što zbog fantastičnog geopolitičkog položaja, što zbog njegove sposobnosti manevriranja između zaraćenih strana. To jeste legitimno i na koncu predstavlja puno manji problem od stanja ljudskih prava u zemlji kojom upravlja…

Dakle, Erdoğanov trostruki posjet ima nekoliko razina. Prva i najvidljivija je ova površinska, spektakularno-glamurozna koja savršeno bilda njegov ego, ali i najočitije ukazuje na poveznicu između zemalja koje je posjetio i njenih lidera s onim što on u političkom i percepcijskom smislu predstavlja.

A to je kombinacija autokratske vlasti i nacionalizma. Odatle i neskrivena oduševljenost njegovom ličnošću, koju su jednako iskazali i Aleksandar Vučić i članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine i Bakir Izetbegović, kao i Zoran Milanović.

I u čitavoj priči je zanimljivo kako je od kompletne nevladine scene, javnih intelektualaca i opozicije, tek Hrvatsko novinarsko društvo upozorilo na stanje s medijskim slobodama i na pitanje uhapšenih novinara u Turskoj…

Čitav postjugoslavenski prostor, s izuzetkom Slovenije i Hrvatske, koje su članice EU-a, ima samo dvije mogućnosti, koliko god to nikome nije drago čuti. Jedna je ulazak u Europsku uniju i zatvaranje ratnih i postratnih tema kao jedinih relevantnih, a druga je nastavak ove višedesetljetne agonije, kaosa, stagnacije i geopolitičkih i identitetskih previranja. Trećeg nema, niti će ga biti. U najmanju ruku, zbog toga jer više nema Tita, a potom i jer smo ideju nesvrstanosti odavno ubili”.

Narečeni ”balkanski krug kredom” je tu. On je šansa kao i zamka. Mi smo u njemu, može li crtač tog kruga izbrisati djelić tog kruga, da možemo iz njega izaći? Ne može.

Može li bar netko od nas koji smo izvan kruga, a opet historijom i sudbinom u njemu, ergo EU Balkanezeri i komšije, hajde da su europribalkanci, učiniti to? Otvoriti zatvoreni krug? Može pokušati. Ali neće niti to. Balkan ostaje u svom krugu kredom, do daljnjega.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima
     Rat je kao zrak i voda
     Čeka nas vruće proljeće, altroke klimatske promjene!
     Ženska prava? Općeljudska prava!
     U Istri ima mjesta za svakoga za život, rad, zaradu i provod
     Ma ča, čovik valja da vajk dela, ako ne dela, ni čovik...
     ''Sociopitalizam'' ili kraj historije
     Fast food, fast living and slow thinking
     U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente
     Čovjek protiv života vs. Čovjek za život

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1