Dubrovnik se voli režimski i podanički

Ljudi u Dubrovniku podređeni su ljubavi prema svojem gradu, što je već sasvim blizu nekakvog ideološki propisanog cilja, prema kojoj se pripadnost mjeri sukladno s tom ljubavlju.

Ljubav prema gradovima, naime, za razliku od svake druge ljubavi trebala bi biti sama sebi dovoljna, nešto što se ne napominje i o čemu se ne govori. Ne vrijedi to za druge vrste ljubavi, one podnose velike riječi, makar i onda kad su varljive, nepouzdane i iluzorne, ali voda donese, voda odnese pa je sve to manje važno.

Kad pričamo o državama i gradovima, ljubav je ta o kojoj se ne govori. Tek kad je tiha, ona je svoja na svome. Ako stvari postavimo filozofski, u ime ljubavi, prvenstveno ljubavi, u Dubrovniku je tajna policija došla po Kasima Kahrimanovića, koji je kasnije brutalno ubijen u Dretelju, a o čemu je autor ovog teksta pisao za Index.

U ime te ljubavi, između ostalog, Srbima su spaljivane u ratu kuće, počinjeni su brojni zločini, morale su se potpisivati izjave o lojalnosti hrvatskoj državi, a na visoke pozicije birali su se oni koji su morali priložiti i svoj krsni list, kao pokriće nacionalne čistoće.

Sad nešto već dalju povijest i filozofski ugao na stranu, Dubrovnik se i dalje masovno voli. Cilj ovog teksta nije ljudima zabraniti da vole svoj grad ili bilo što drugo, već jasno reći da onda kad je ta ljubav histerična i glasna, da je tada obično oportunistička, uvijek s pogledom usmjerenim prema nekom interesu.

Da, Dubrovnik se glasno voli čoporativno, režimski i podanički, onoliko koliko si uglavnom sklon stranci na vlasti. Ova stranka, HDZ, uglavnom sve vidi kroz ljubav prema svome, prema tradicijskim vrijednostima, pa je tako, na primjer, estetika narodne nošnje potpuno zamijenila urbani element, čak i oni koji u takvoj sceni imaju svoje uloge alternativaca i kreativaca to mogu biti tek kad se prvo dokažu lokalnom umu, što oni ustvari i žele jer je to uzajamna spirala ulizivanja.

Uz takve podjele ubijen je individualistički element. Nije tako čudno da je, primjerice, Badnjak u gradu spušten na najnižu moguću razinu, pretvoren u Grušku noć, samo eto uz katolički skrušene diskomanijake, gdje je valjda jedini cilj narugati se drugome, napiti se i poslije toga takav sjesti u auto.

Sve skupa, ljubav je to koja porobljava. Radi se o zarobljenim ljudima, zarobljenosti koja nije svjesna podaničke joj uloge, pa baš zato bijesno reagira na svaki podražaj izvana, da brani svoj grad, vječno spremna da difamira one koji nisu za njihovu stvar.

Dosta je vidjeti izvještavanje lokalnih medija, dakako ne svih, jer ima onih koji u nemogućim uvjetima nastoje kvalitetno raditi svoj posao, uz koliko psihotične strasti pristupaju pitanjima svojeg gradonačelnika.

Opustošen je to i osakaćen grad. I za to nisu krivi Hercegovci, a čemu je autohtono stanovništvo sklono vjerovati, već sklonost savijanju kičme kako bi se uz politiku ušićario kakav sitan interes.

Ljubav prema gradu, ona koja se izvikuje glasno i bahato, tako za cilj ima veranje po političkim ljestvicama, iako problem nije samo interesno-politički, već se prelijeva na društvo, koje je uvijek ono na koje politika ima svoj najsnažniji učinak.

Vatrogasci su najsposobniji, policajci najuspješniji, žene najljepše, djeca najslađa, povijest najvrjednija, sve je tu u samim superlativima… Ideokracija što počiva na ljubavi doista tako dolazi na svoje.

Jasno je kolika se tu nakaznost duha stvara kad ionako znamo da čovjek u Dubrovniku ne trijumfira kroz, primjerice, dobar odnos s obitelji, hobi koji ga ispunjava ili uspješan posao kao pomorac za stranu kompaniju, dapače, kako je palanka mračnija, to svjetski probitak biva nebitan pred palanačkim uspjehom.

Jedina točka uspjeha jest pojavnost, odnosno biti viđen sa što banalnijim, ali prepoznatljivijim ljudima po nekim čudnim mjerilima, u koje niti u razdobljima najpronicljivijih mentalnih bljeskova nismo u stanju proniknuti.

E sad, zamislimo koliko tek onda kod prirodno šupljih glava pojednostavljivanje svega na ljubav postaje zavodljivo, koliko stvar postaje poštapalicom, a opet sve kako bi si snažniji društveni položaj osigurao.

No u što se to Dubrovčani zaklinju kad se diče svojim gradom, kad im je Stradun najljepša ulica na svijetu? I gdje su oni u svemu tome sa svojim plemenskim manirima?

Ljudi čine grad, ljudi upropaštavaju Dubrovnik. Opustošili su ga i osakatili svojim primitivizmom, seljačkim mentalitetom i malograđanskim načinima. U ime ljubavi gradski glodavci Dubrovniku su izgrizli dušu.

Svakoj vlasti Dubrovčani su bili odani i pokorni, sve tamo od poglavnikove Hrvatske, do komunista i danas tuđmanoidnog i katoličkog režima. To je maligna bolest Dubrovčana. Od te zaraze nema lijeka. Ona je mentalna odrednica, patološka mrlja koja se prenosi s koljena na koljeno.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  HDZ-ov čip do bola je limitiran
    •  Bogobojaznost je Hrvatima utjerana u kosti
    •  Zemlja koja slavi Tuđmana zaostala je i skučena
    •  Smoji ionako nije mjesto u Hrvatskoj Penave i Glavaša
    •  S pričom o Srbima kao bubama slavom se ulazi u ovaj narod
    •  Hrvatska je žestoko poseljačena, i zbog ovakve Oluje i Alke
    •  Plenkoviću, nije ti mjesto na proslavi Slobodne Dalmacije
    •  Hrvatska je zemlja samo za dobre HDZ-ovce
    •  Promjena imena ulica po ustašama je civilizacijsko pitanje
    •  Tko je odlučio biti sam, u Hrvatskoj je osuđen na propast

> Svi tekstovi ovog autora