Dubravka Ugrešić u raljama mužjačkim

Mužjačka Hrvatska, i susjedstvo, mogu odahnuti, otišla je ”u veliko bezglavo ništa” (by Krleža) Dubravka Ugrešić, svjetska književnica nagrađivana i prevođena na dvadesetak jezika. I nepopustljiva ratnica za oslobođenje žene i zgažene čovječnosti Balkana.

Bili smo si dobri, tamo osamdesetih: građanka blagog lika i držanja, uljudna i smjerna. Naizgled. Jer pili mi kavu u Martićevoj, kolegijalno bliski, kad mi udreza napore šarmiranja kao u Andrića ”Cak leva! Cak desna!”… Kao što je s romanom ”Štefica Cvek u raljama života” odvalila žestoku pljusku nadmenoj muškarčini kao takvoj, a Rajko Grlić ekranizirao roman te je film ”U raljama života” učvrstio Ugrešićevu u sam vrh južnoslavenskih već razigranih umjetnosti.

A onda je, usred rata, 1992. godine, kolosalni skandal potresao Jugu u krvi i plamenu rata, kada je medijska, politička, ali i akademska literarna Hrvatska pokrenula hajku na ”vještice iz Rija” – Jelenu Lovrić, Radu Iveković, Slavenku Drakulić, Vesnu Kesić i Dubravku Ugrešić, jer su navodno lobirale na kongresu PEN-a u Rio de Janeiru da se naredni kongres PEN-a ne održi u Dubrovniku…

I tako, točno tri stoljeća nakon progona ”vještica iz Salema” 1692.-93. s 25 ubijenih osoba i još 20 bačenih u zatvor, 1992. počinje u Hrvatskoj kampanja protiv ”vještica iz Rija”, hrvatskih književnica, novinarki, aktivistica, nabijeđenih ”mrziteljica svega hrvatskog” – koja traje i danas. A na medijskoj lomači gorjela je naročito Dubravka Ugrešić…

U njihovu obranu ustao je Slovenac Boris A. Novak u Dubrovniku 1993. godine, uz sveopće zgražanje, naravno, a skrupulozni Jurica Pavičić lapidarno registrira Novaka:

“Vrlo je burno dočekan istup Slovenca Borisa A. Novaka koji je napao koncepciju jednakih krivnji, uz Aristotelovu uzrečicu, ‘Drag mi je prijatelj Platon, ali istina draža’…”.

Četiri desetljeća kasnije, lani, 2022., Dubravka Ugrešić javlja se u jednom razgovoru za medije, na ondašnje i sadašnje teme i dileme:

”Patrijarhalni sistem, mizoginija, nepismenost, antiintelektualizam (odnosno populizam), nasilje, mržnja, tradicionalne vrijednosti, korupcija, Crkva – sve je to, i mnogo šta drugo, ugrađeno u državice kakve su Srbija i Hrvatska. Tu je književnički otpor, ukoliko postoji, posve nevažan i nevidljiv. Oporbeni efekt umjetničkih gesta Jelene Karleuše imat će daleko veći domet nego oporbena gesta kakvog književnika. I dobro je da je tako!

Uostalom, svi se sjećamo koje su efekte imale ”umjetničke” geste Dobrice Ćosića i drugih sistemu prilježnih umjetnika, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj. Ili koje efekte ima već trideset godina političko-umjetnički profil jednog Marka Perkovića Thompsona u Hrvatskoj. Ili koje bi političke efekte moglo imati vjenčanje udovice Cece Ražnatović i Marka Perkovića Thompsona… To su ti ‘Hitlerovi dobrovoljni egzekutori’.

Bez te anonimne većine ne bi bilo rata. Anonimna većina ne osjeća se krivom. A zašto i bi, kada se ni politička elita već trideset godina ne osjeća nimalo krivom. U rezultatu svi živimo u besramnim društvima. I naša će djeca biti besramna…

Po mom mišljenju je jugoslavenski komunistički period, koji je trajao gotovo pedeset godina, predstavljao zlatno doba u historiji Balkana. Jugoslavija, u kojoj sam odrastala, bila je novi, emancipatorski društveni koncept… Što se mene tiče, svaka kritika i svaki otpor nakon trideset godina postojanja naše realnosti izgubili su relevantnost i smisao.

Ta realnost je zaista naša realnost. Ljudi su je izabrali, ljudi su pridonijeli tomu da bude takva, ljudi su je usvojili, ljudi su se u potpunosti familijarizirali s tom i takvom realnošću, ljudi su sami sebe doveli do stanja kada je ne žele mijenjati… To što se meni, ili vama, takva stvarnost čini apsurdnom i tragikomičnom potpuno je irelevantno… Naša realnost nije ni apsurdna niti je tragikomična, ona je naprosto besramna…”.

Sjajno sažima nju, D. U., Katarina Luketić: ”Vrhunska književna krojačica i majstorica pripovijedanja. Prijateljica gubitnika, otpadnika i sanjara, suvišnih ljudi, egzilanata i migranata… Obožavateljica starih filmova i najpronicljivija kritičarka suvremenih fenomena”.

Intervju Merime Omeragić s Dubravkom Ugrešić za festival ”Drugarice – žene i ženski kolektivi na postjugoslovenskoj sceni”, održanom u Podgorici od 4. do 9. juna 2021. Za objavljivanje na Peščaniku intervju je prepravljen i dopunjen.

 1.Deformirana optika

 Koliko ”deformirana optika”, koju spominjete u jednom od vaših ključnih eseja ”Pitanja optike” (”Napad na minibar”, 2010.), određuje vaš rad?

(Pita to Dubravku Merima Omeragić u Podgorici preklani, 2021., misleći na prijekor Aleksandra Flakera da ima ”deformiranu optiku”, a s njim je D. U. radila na kolosalnome ”Pojmovniku ruske avangarde”).

– ”Deformiranu optiku” stekla sam veoma rano i ne znajući da se radi o ”deformaciji”. Još nisam bila krenula u školu, sjećam se da sam bila neobično ranjiva i željna prijateljstva, međutim djevojčice iz moga susjedstva isključivale su me iz svojih igara. Možda su od svojih mama saznale da je moja mama ”strankinja”, da, dakle, nije ”naša”. Zato su me zadirkivale – Bugarica! Bugarica! – iako nisu znale ni što je Bugarska, ni što bi to trebalo značiti Bugarica. Istina, nisam ni ja znala.

Na jednak način djevojčice su zadirkivale i Romkinje koje su prolazile našom malom ulicom: Ciganica! Ciganica! Poruka mojih nesuđenih prijateljica signalizirala je da nisam kao one, da sam ”Ciganica”, što je urodilo mojom trajnom identifikacijom s ”drugima”, ”Ciganima”, ”crnjama”, ”strancima”, ”Bugarima”… To je neka vrsta neizbrisive tetovaže koju nosim na koži od najranijeg djetinjstva.

Zvuk tog terora, koji su djevojčice sprovodile nada mnom, i dalje zvoni u mome uhu poput alarma. I uopće nije važan sadržaj već sam zvuk. Zvuk me upozorava na sadržaj, a sadržaj je više-manje isti: ”Bugarice! Ciganice! Ćifuti! Ženturače! Crnje! Kurve! Šipci! Komunjare! Cigojneri! Srbende! Janezi! Balije! Vlaji! Boduli! Gedže! Pederčine! Žabari! Kmice!”

 – Sve u svemu, naučila sam da ni doktorati ni značajna reputacija ne mogu sakriti muški strah i prezir prema ženama, koji se manifestira kao mizoginija. Čini se da većina žena nije u stanju prepoznati mizoginiju, a taj moždani optimizam je njihova sreća i istodobno produžetak njihove nesreće. Jer kada bi žene zaista prepoznavale mizoginiju, na osobnom i globalnom nivou, potonule bi u zemlju od stida.

Hrvatski bard Antun Šoljan napisao je 1991. da bi mi bilo bolje da se bavim književnim štrikerajem ili kukičanjem (tu se referirao na ”Šteficu Cvek u raljama života”) nego ”politikom”. Drugim riječima osporio mi je pravo na političko mišljenje i javni govor, i usput me diskreditirao kao spisateljicu. Jedan tada mladi književnik, koji će u međuvremenu stasati u značajnog književnog arbitra, potvrdio je da su moji eseji doduše ”pismeni”, ali da bi bilo bolje da se držim ”Štefice”…

Zato, eto, Dubravka Ugrešić ostaje u nama, s nama, sa svojim odvažnim, beskompromisnim, lucidnim upozorenjima, koja itekako svi shvaćamo, naročito njeni neprijatelji, ali shvatiti to nije dovoljno, moramo i prihvatiti, a tome se baš ne treba nadati!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima
    •  Rat je kao zrak i voda
    •  Čeka nas vruće proljeće, altroke klimatske promjene!
    •  Ženska prava? Općeljudska prava!
    •  U Istri ima mjesta za svakoga za život, rad, zaradu i provod
    •  Ma ča, čovik valja da vajk dela, ako ne dela, ni čovik...
    •  ''Sociopitalizam'' ili kraj historije
    •  Fast food, fast living and slow thinking
    •  U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente
    •  Čovjek protiv života vs. Čovjek za život

> Svi tekstovi ovog autora