Dinamo, HNS, Mamić i ”revolucionari” s tribina

Očekivanje nedočekivog iliti, drugim riječima, kada kolektiv iscrpi sva legitimna sredstva i zakonom predviđene metode kako bi određenu društvenu anomaliju transformirao u zajednici prihvatljiv vrijednosni sadržaj, preostaje mu, ukoliko je ustrajan i nema namjeru odustati, čini se, isključivo gerilska metoda borbe.

Ili da naprosto trpi.

Međutim u trpnji očekivanog održava se i raste neprihvatljiv sadržaj koji se želi dokinuti, dok se među članovima zajednice akumulira nezadovoljstvo te na koncu jedini mogući način otpora i angažmana za zakon postaje djelovanje koje zakonom nije dopušteno. Time su dva suprotstavljena sadržaja zamijenila strane. Budući da su se zakonska sredstva pokazala kao nedjelotvorna, one zakonom zabranjene metode isti taj zakon uzimaju u vlastite ruke.

Jer ako ga neće provoditi institucije kojima je to dužnost, da li ga imaju pravo provoditi članovi određene zajednice s obzirom na to da upravo oni formiraju smisao i donose legitimitet samom postojanju institucija kao takvih?

Odgovor je naravno ne, jer onda i oni članovi zajednice koji su izloženi i trpe djelovanje otuđenih institucija i sami su-djeluju protivno smislu institucionalnog poretka kao takvog.

Ideali nikada ne mogu biti apologija gerili, posebno ne onoj nogometnoj. Na koncu konca, nogometna igra i ne može biti egzistencijalno nužna, a sama činjenica da se ona od određenih grupa tako doživljava ukazuje na krizu vrijednosno-institucionalnog habitusa hrvatskog društva kao cjeline

Zašto? Pa zato jer je u tom slučaju odgovor na institucionalno nasilje također nasilje; upravo ono društveno neprihvatljivo ponašanje koje se institucionalnim poretkom nastoji prokazati kao nepoželjan sadržaj. Time samo jedan oblik nasilja biva zamijenjen drugim.

Takvo je, čini se, stanje u jednom od fenomena hrvatskog postojanja: nogometnoj igri. Institucije, HDZ i ministar Šustar odbijaju Zakon o sportu primijeniti na vlastite donatore koji upravljaju ”privatiziranim udrugama” znanima kao GNK Dinamo i Hrvatski nogometni savez, ali su se zato sada, nakon gerilske reakcije pojedinaca, iz petnih žila angažirali da svijetu pokažu kako to nije prava slika Hrvatske.

A upravo to jest autentična slika HDZ Hrvatske: djelovanje institucija je selektivno, nemoć građana iskazuje se emotivnim ispadima očajnika, institucionalizirana devijantnost se njeguje, a kolektivni se otpor spram iste te institucionalizirane devijantnosti zatomljuje.

Pa hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović rođendan u vlastitoj kući priređuje Zdravko Mamić, čovjek koji je zajedno s poslušnim suučesnicima usmjerio nogometnu igru Hrvata u vlastiti džep. Iako je nogomet u konačnici nepredvidiva igra, iz Mamićeva džepa vire sve poznata i predvidiva lica: Karamarko, Kolinda, sudačka organizacija, HDZ-ovi fondovi svih boja – samo da nabrojimo neka od njih.

Rukovodeći ljudi hrvatskog nogometa, paradoksalno, uspjeli su od fenomena nogometne igre kao forme društvenosti uništiti svaki smisao same igre. Dakako, to im nikako ne bi pošlo za rukom da nisu imali svesrdnu pomoć i podršku same države (HDZ-a) i njenih institucija. Tribine maksimirskog stadiona zjape prazne jer ljudi ne žele puniti džepove ”razbojnika Mamića”.

Čelnog čovjeka sudačke organizacije Hrvatskog nogometnog saveza policija je snimila kako dok uzima mito traži još da dečki ne bi bili nezadovoljni. Dečki su, dakako, njegove kolege suci. Zdravko Mamić i njegova razbojnička družina putem sportske agencije i građanskog kluba Dinamo, oboje pod njihovom upravljačkom kontrolom, trguju igračkim kadrom ostvarujući milijunske zarade.

Hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović rođendan u vlastitoj kući priređuje Zdravko Mamić, čovjek koji je zajedno s poslušnim suučesnicima usmjerio nogometnu igru Hrvata u vlastiti džep. Iako je nogomet u konačnici nepredvidiva igra, iz Mamićeva džepa vire sve poznata i predvidiva lica: Karamarko, Kolinda, sudačka organizacija, HDZ-ovi fondovi svih boja – samo da nabrojimo neka od njih

Igrače koje zastupa spomenuta agencija plasiraju u reprezentaciju koja je isto tako pod njihovom kontrolom dodatno im podižući cijenu kako ne bi kojim slučajem, a s obzirom na gužvu u njihovom džepu, patila likvidnost. Uvijek isti ljudi cirkuliraju u izvršnim tijelima Dinama i lupeškog Nogometnog saveza. I takvo se neizmijenjeno, otuđeno stanje stvari institucionalno zalijeva. Brižno se njeguje da raste.

Ne treba se posebno diviti Mamićevoj sposobnosti ili čuditi što je tome tako, jer Mamić i danas intenzivno komunicira s Karamarkom, predsjednici Kolindi organizira rođendan i donira njenu predsjedničku kampanju, te izdašno financira HDZ-ove kampanje. Dakle, on i njegova družina uživaju zaštitu onog dijela institucionalnog poretka države Hrvatske koji je pod dominantnim HDZ-ovim utjecajem.

S obzirom na izneseno dvojbeno je jedino da li su njegove zasluge isključivo financijske prirode ili je možda Mamićev doprinos hrvatskoj ”državotvornosti” kudikamo svestraniji. Odnosi su plitko bjelodani: uklanjanjem Mamićeve hobotnice i njihovih HDZ-ovih institucionalnih zaštitnika kao uzročnika nestalo bi i same gerilske metode kao posljedice, ali bi time i presahnuli izdašni izvori Kolindinih i HDZ-ovih donacija. S obzirom na upravo spomenuti status quo, čini se da takvo stanje stvari unutar HDZ-ovih kreatora politike zaista predstavlja dilemu.

Kontekstualizacija reakcije, neprihvatljive gerila-metode, ukoliko takve agresivne ispade ne želimo tumačiti kao izolirane, zahtijeva postavljanje tih devijantnih čina u društvenu procesualnost koja je, institucionalno, HDZ-ovski uvjetovana. U ovom konkretnom slučaju bilo bi promašeno interpretirati uzroke huliganstava a da u istoj rečenici ne spomenemo i huligane koji uživaju institucionalnu zaštitu.

Dakako da jedni druge ne opravdavaju, ali očekujući institucije da aktualiziraju vlastiti smisao, dočekali smo sav besmisao njihova otuđenog postojanja. Svaki pojedini smisao nogometne igre kontinuirano je uništavan sve dok na površinu nije isplivao onaj najopćenitiji, suštinski smisao i spoznaja koja se odmah ukorijenila u kolektivnoj svijesti, naime, da je čestito nadmetanje u nogometnoj vještini kao takvoj oteto i ukradeno.

Rukovodeći ljudi hrvatskog nogometa, paradoksalno, uspjeli su od fenomena nogometne igre kao forme društvenosti uništiti svaki smisao same igre. Dakako, to im nikako ne bi pošlo za rukom da nisu imali svesrdnu pomoć i podršku same države (HDZ-a) i njenih institucija. Tribine maksimirskog stadiona zjape prazne jer ljudi ne žele puniti džepove ”razbojnika Mamića”

Navijači su se pobunili, od splitske Rive na dalje. Odlučili su vratiti oteto. Pa kada im to nije uspjelo društveno prihvatljivim sredstvima i metodama, zar nismo mogli anticipirati kako će se institucionalizirano huliganstvo, budući da ga je HDZ inaugurirao kao obrazac prihvatljivog ponašanja, kad-tad odraziti i kroz nekontrolirane, u ovom slučaju promišljene izljeve divljaštva. Mogli bismo to nazvati mehanikom poriva. Jer što je drugo preostalo očekivati osim onog što je i uslijedilo. Eruptivna reakcija iz nemoći i očajanja pojedinaca koji u nogometnom identitetu pronalaze sebstvo neotuđivih ideala.

A ideali jesu neotuđivi. Međutim, ideali nikada ne mogu biti apologija gerili, posebno ne onoj nogometnoj. Na koncu konca, nogometna igra i ne može biti egzistencijalno nužna, a sama činjenica da se ona od određenih grupa tako doživljava ukazuje na krizu vrijednosno-institucionalnog habitusa hrvatskog društva kao cjeline.

Nas koji smo nogometno radoznali unatoč svemu ne treba prestati veseliti trud, lepršavost, imaginacija i tehnička izvrsnost koju nam naši reprezentativci demonstriraju na ovom turniru. Njihova metoda borbe za nogometne ideale jest igra, metoda gerile je neprihvatljiva i proturječna je vrijednosnom sadržaju za koji se bori, međutim ono što zaista zabrinjava je činjenica da institucionalna borba države nikako ne uspijeva ozbiljiti onu, za određeno društvo suštinsku metodu, naime, metodu zakona.

(Stavovi izneseni u ovom osvrtu isključiva su odgovornost autora i redakcija portala Autograf ne odgovara za inesene ocjene).

    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?
    •  Naša tuga – pristali smo na ružni svijet
    •  Ministar pravosuđa Malenica jači od pravde!
    •  Ako neće Ivan Malenica mogao bi Andrej Plenković

> Svi tekstovi ovog autora